25. maj: Poema o mladosti sa protezom

Slavili bismo Dan mladosti da nam, poput kukavičjeg jajeta, nije podvaljena puka kolektivna infantilnost, džemperaški ,,podmladak“ KPJ-a, seljačka logika i tradicionalni nerad star-mladih funkcionera i ostali skakavci koji su glodali sve što je preostalo.

Na današnji dan širom Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije proslavljao je Titov rođendan. Slavio se kao Dan mladosti.

Iako je rođen 7. maja, Jugosloveni su vjerovali, htjeli da vjeruju, ili jednostavno morali: da je Titov rođendan 25. maja. Ali sve u rok službe.

Uvedena 1945. godine, a kasnije decenijama tradicionalo, štafeta mladosti išla kroz cijelu SFR Jugoslaviju i svakog 25. maja dodijeljivana je tadašnjem jugoslovenskom predsjedniku Josipu Brozu Titu.

Slavili bismo Dan mladosti da nam, poput kukavičjeg jajeta, nije podvaljena puka kolektivna infantilnost, džemperaški ,,podmladak“ KPJ-a, seljačka logika i tradicionalni nerad star-mladih funkcionera i ostali skakavci koji su glodali sve što je preostalo.

Dana 25. maja 1981. SFR Jugoslavija se našla u novoj situaciji – prvi put je štafetu za Dan Mladosti trebalo da primi neko ko nije Josip Broz Tito. Tako je odluka pala da istu primi Miodrag Vuković, tada predsjednik omladine Jugoslavije, osoba koju smo imali prilike da dobro upoznamo u crnogorskoj politici. Vuković više nije među nama, ali je ostala ironija isfolirane mladosti, lažnog datuma Titovog rođendana, provincijalni šupkizam i servilnost imperijalnim taborima.

Kao i država nam, bivša jugoslovenska republika –  Gora Crna – čas smo punoljetni, tisućuljetni, ali nam treba da odrastemo; pa smo onda tek mladi, žutokljuni, ali hoćemo da nam se potvrdi nezavisnost, čak suverenitet. Sve u svemu, ne znamo šta ćemo sa sopstvenom glavom i ostatkom, a i dalje nespremni za istinu, goli život i borbu.  

Ova smetenost i nespremnost na nov momenat, život bez Tita –  ostavljeni sami sebi  – najbolje se očitovao u govoru predsjednika predsjedništva, Sergeja Krajgera, koji je 1981. godine omladini čestitao “privredu” umjesto priredbu. Život bez pastira, traje i dalje.

Već kultna fotografija: Bager jugoslovenske fabrije Radoje Dakić, ruši postrojenje u kojem je proizveden

Nakon decenija tranzicije iz koje ne izlazimo, smislenih i besmislenih priredbi imamo; imamo i tuđe avione da nas čuvaju, ali privredu baš i ne. Revolucija nije pojela svoju djecu, već su djeca, halapljivo, proždrala revoluciju.

Uspjeli smo da zbrišemo privredu, izgubimo valutu; da u tuđe ruke predamo ekonomiju i političko odlučivanje o našoj sudbini… Ostalo nam je da snivamo poeme o ,,slavnoj prošlosti” od koje je ostalo samo gomila razglednica sa ljetovanja, vanzemaljskih spomenika i ulica promijenjenih imena; plabih dresova sa bijelim štraftama na ramenu i nekoliko okaljanih likova sa dinarskih novčanica deponovanih u horderskim kolekcijama.