Uprkos filmskoj i serijskoj ponudi koja je, čini se, nikad veća, uprkos tome što su nam konačno dostupne sve streaming platforme i možemo da gledamo maltene sve što poželimo nakon jednog “klika”, želim da iskoristim ovaj prostor da vam preporučim jedan dobar, ali uz to i dosadan, film. Alkaras, drugo dugometražno ostvarenje španske režiserke Karle Simon, dobitnik ovogodišnjeg ,,Zlatnog medvjeda“ u Berlinu i kandidat španske kinematografije za Oskara za najbolji film van jezičkog govornog područja, posjeduje mnoge dobre strane ali odakle god da ga posmatramo moramo primjetiti da nije baš najzanimljivije djelo. Štaviše, da ponovimo, mahom je dosadan film. Kako onda da ga preporučim i zašto nam je uopšte stalo to toga šta preporučujemo i šta gledamo?

Nesumnjivo je da mi ulazimo u posebne odnose kada nas neko pita za određenu preporuku ili kada istu sami nudimo. Naši životi su ispunjeni mnogobrojnim relacijama, a ono što smo mi kao bića se manifestuje jasnije i direktnije kroz relacije nego kada smo ,,sami sa sobom”.

Bilo da se radi, onako marksistički, o tome da je svaki odnos u izvesnom smislu klasni, ili da je pak, kapitalistički gledano, on transakcioni, preneseno vezan za razmjenu novca i dobara, svjesni smo toga da nas naše preporuke definišu pa mi je svakako stalo da, makar sebi, pa tim putem i čitaocima, objasnim zašto ima smisla preporučiti jedan dosadan film. Štaviše, kako to da, kada bi on kojim slučajem bio brži i zanimljiviji, ne bi bio ni upola autentičan, ni upola kvalitetan?

U periodu kada novembar prelazi u decembar, najbolji evropski filmovi lansirani u ovoj godini dolaze u bioskope na našim prostorima i imali smo ih prilike vidjeti na ,,Festivalu autorskog filma” u Beogradu ili na ,,Mjesecu Evropskog filma” u Crnoj Gori.

Među njima su mnogi dobitnici najviših priznanja sa festivala a publika je posebno istakla ,,Trougao tuge”, crnu komediju koju potpisuje švedski režiser Ruben Ostlund i koji je osvojio ovogodišnju ,,Zlatnu palmu” u Kanu. Samo, da bi preporučili taj film, ne moramo se baviti dosadom i zato je moj izbor film ,,Alkaras”.

Ovo ostvarenje se bavi porodicom Sole, ljudima koji su cio svoj život oblikovali oko uzgajanja breskvi i koje početak filma nalazi u ozbiljnom problemu. Naime, vlasnik zemlje na kojoj žive, Pinjol, odlučuje da posječe voćnjake i zamijeni ih solarnim panelima, jer “zelena” energija donosi više novca od “zelene” ishrane.

Film prati poslednjih par mjeseci, tj. poslednju žetvu breskvi u Alkarasu, i pokazuje različite načine na koje se članovi porodice Sole odnose prema sudbini koju ne mogu izbjeći. Među njima se ističu stari Roželio, koji vjeruje u datu riječ starog djeda Pinjola, njegov sin Kuimet, koji tvrdoglavo odbija da se suoči sa realnošću i bavi se breskvama kao da se ništa ne mijenja. Njegova sestra Mariona i zet Cisko pak žele da se prilagode novonastaloj situaciji i zaposle na održavanju panela. Kuimetova djeca pak imaju svoja interesovanja, ples, školu, želju za dokazivanjem porodici.

Tokom dva časa trajanja filma mi upoznajemo tu porodicu i predio Alkarasa bolje nego što bi to mogli kroz neki dokumentarni film. Karla Simon koristi sve što joj igrani film omogućava, istražujući intimu porodice, sitne detalje kao što su briga djece gdje se igraju, pijani Kuimetov govor o tome zašto misli da ih posmatraju vanzemaljci, Rožerov povratak sa žurke nakon kog mora biti dovoljno svjestan da promjeni pravac navodnjavanja i slično.

Istovremeno, film djeluje dokumentarno jer problematici pristupa sveobuhvatno, roditelji objašnjavaju djeci koji plod da pokupe na koji način, prisustvujemo događajima koji djeluju suvišnim za jedan igrani film, pozicija kamere je stalno ,,iz ruke”, dajući dodatan dokumentaristički akcenat. Tako svjedočimo malim i velikim događajima porodice, vidimo zajedništvo i trvenje, vidimo ljepotu u sitnicama, u malim stvarima ali i sujetu, tvrdoglavost, predan rad u korist svoje štete. Sve ono što čini život ljudi. Sve ono što je zabavno i dosadno, ali u svakom smislu autentično.

Veliki uspjeh Karle Simon, prije svega predstavlja činjenica da čitavu glumačku postavu čine naturščici. Tražeći glumce koji bi ,,izgledali” kao farmerska porodica iz južne Katalonije režiserka je zaključila da joj je lakše prosto pokuša da nauči farmere glumi. Rezultat je zaista impresivan jer ni u jednoj situaciji vi nećete pomisliti da se radi o amaterima, o ljudima koji su najvećim dijelom prvi put na filmu. Istovremeno, bićete opčinjeni time koliko svaki od glumaca zaista “izgleda” onako kako uloga zahtijeva ako gledate film ne znajući ovu činjenicu.

Drugi hrabar potez je nepostojanje klasične ekspozicije u upoznavanju sa likovima i opštom situacijom te vam je potrebno dvadesetak minuta, ako ne i više, da pohvatate ko je sa kim u kakvom porodičnom odnosu, zbog čega su u situaciji u kojoj se nalaze, da li i kako mogu da je riješe.

Treći majstorski potez je što klasičan sukob na bazi čovjek prirode – čovjek tehnologije imamo u ,,zelenom” polju, naime voćnjake koje obrađuje porodica Sole neće zamijeniti rudnik uglja, ciglana ili neka druga “prljava” industrija. Iako veleposjednik Pinjol želi da posječe stabla breskvi isključivo zbog novca gledaoci ga ne doživljavaju potpuno surovim imajući u vidu renome koji “zelena energija” dobijena putem solarnih panela ima u javnosti te je samim tim i naš odnos prema likovima drugačiji nego što je u klasičnim pripovjedanjima ovakvih sukoba.

Ovakvih dilema će biti sve više u narednom periodu i Alkaras među prvima u umjetnosti postavlja pitanje – da li je etično organsku proizvodnju hrane zamjeniti proizvodnjom energije iz obnovljivih izvora? Tako ova porodična drama dobija filozofsku notu.

S druge strane, radnja je spora, mnoge scene se ponavljaju i djeluju kao izlišne. Da li gledaoca zanima svaki mogući način na koji porodica Sole bere breskve? Da li ih zanima navodnjavanje različitih djelova imanja? Lov na zečeve noću i danju? Trajanje filma od sto dvadeset minuta tako ne djeluje ničim opravdano i na mnogim scenama postavljamo pitanje ,,zašto je ovo bilo potrebno”? To čini film u jednoj mjeri dosadnim i teškim za preporuku, uprkos svim navedenim dobrim stranama. Istovremeno, možda su sve te scene bile nužne, možda su smislene kao citat u filmu ,,Mr. Nobody” – ,,većinu vremena se ništa nije dešavalo… kao u francuskom filmu”.

Ovo je prilika da postavimo sebi pitanje zbog čega gledamo filmove uopšte, zašto idemo u bioskop ili im posvećujemo onih poslednjih 2, 3 sata u našem danu pred odlazak na spavanje? Prije svega, filmove gledamo zbog dobre priče, želimo u njima da vidimo nešto što ne možemo vidjeti u stvarnom životu, bilo da se radi o uzbuđenjima, o istorijskim zbivanjima, o eskapizmu naučne ili epske fantastike ili o prostoj radnji nakon koje ćemo se osjećati dobro.

Želimo i uzbudljive biografije stvarnih i izuzetnih ljudi kojima smo spremni da tolerišemo neistinitost iz aspekta umjetničkih sloboda. Želimo i da vidimo kako dobro pobjeđuje ali i da prisustvujemo snažno iscrtanim tragedijama. Prosto želimo onu standardnu kompoziciju na velikom platnu koja se sastoji iz uvoda, razrade, kulminacije i zaključka, kom god žanru ili periodu pripadala.

Samo, to nije sve. Mi filmove gledamo i uprkos priči, gledamo jer volimo da upoznajemo obične i neobične likove, volimo da gledamo njihov razvoj i promjene, bilo da se on dešava u razmaku od par sati ili više decenija. U takvim ostvarenjima nam je manje važna generalna radnja, jer radnja su zapravo lomovi u akterima, njihove borbe, njihov životni put i razvoj (ili nedostatak razvoja).

Takođe, filmove gledamo i zbog svega subverzivnog u njima, tražimo političke poruke i ideje, bilo da se radi o Majkl Beju ili Lars Fon Triru pokušavamo da nađemo šta konkretni film zapravo govori o političkoj zbilji, da li je Betmen zapravo metafora za Džordža Buša mlađeg a Hidra u Marvelovom univerzumu ustvari alegorija uticaja ,,Duboke države”. Nijedan od ovih načina gledanja filma ne održava do kraja kakvu privlačnost, van ljudi iz filmske industrije, Alkaras može da ima za gledaoca.

Andrej Tarkovski je u svom djelu ,,Zapečaćeno vrijeme” govorio o sopstvenoj kinematografiji ali i o tome kako on vidi film kao umjetnost, šta je za njega film, sam po sebi. Suština filma se tako vjerovatno nalazi u rečenici  „Dominantni, svemoćni faktor filmske slike je ritam, koji izražava tok vremena unutar kadra”.

Suštinski, glavni medijum filma za Tarkovskog nisu ni slika ni zvuk ni njihov spoj, glavni medijum je vrijeme i ono što autori rade sa njim.

Svaki od naših motiva da gledamo film zavisi od tog vremena – radnja se dešava zbijeno, sažimajući za nas sve interesantno a izostavljajući ono nezanimljivo kako bi nas držala prikovane za stolicu. Ako se pak interesujemo za ljude mi gledamo njihov razvoj u ubrzanoj formi, sve one promjene koje vidimo kod naših prijatelja, poznanika, porodice u decenijskom trajanju na ekranu posmatramo u par sati jednog filma. Subverzivne poruke, za kojima u drugim formatima i pravom svijetu tragamo čitavog života pravi filmski autor nam pruža, zahvaljujući filmskoj manipulaciji vremenom u jednom jasnom, direktnom toku priče.

Režiserka Karla Simon je tako bila veoma hrabra i u svojoj manipulaciji vremenom, pružila je nešto suštinski novo time dajući punoću autentičnosti njene priče. Ona nije smatrala uputnim da izbaci neke, istinski dosadne scene, nije isključila ni one koje se ponavljaju jer bi time zapravo promašila ono što smatram da je cilj njenog ostvarenja – približavanje života jedne porodice u jednom za njih sudbinski važnom momentu.

Mi porodicu Sole ne bi vidjeli kao životnu, kao stvarnu, kao nama blisku a opet različitu da je nismo upoznali kroz ponavljanje nekih radnji, kroz ljepotu jednih a dosadu drugih događaja. Nismo imali holivudske momente uljepšavanja stvarnosti, podizanja pobune, davanja stvarne ili lažne nade kojom David pobjeđuje Golijata niti pretvaranja čitave situacije u neki tragikomični događaj.

Umjesto da manipuliše vremenom tako što bi izbacila nezanimljive a istakla samo zanimljive događaje, režiserka je uradila suprotno, akcentovala da, iako se bliži težak događaj, jedna porodica i bere voće, i lovi zečeve, i druži se oko roštilja i ide na festival i pravi slatko i džem. Jedino tako smo ih i mogli upoznati i vidjeti svojom.

Alkaras je tako film o porodici, film o zajednici, film podjednako o nama i o drugima, jer nam daje uvid u sličnosti koje svaka porodica ima sa protagonistima, ali i sve ključne razlike. Sve to gledamo kroz sliku, zvuk i toplinu koja je nepogrešivo španska, nepogrešivo katalonska (može li to jedno za drugim?) i svako od nas, bez ostatka, kada pogleda film do kraja će ostati potresen završetkom. Možda će nam negdje na sredini filma biti dosadno, možda ćemo listati nešto na telefonu, ali i ta dosada, i to ponavljanje je dio životnosti, on je zapravo nužan aspekt konačnog proizvoda.

Alkaras je kandidat španske kinematografije za Oskar za najbolji film na stranom jeziku i zaista zaslužuje tu, kao i svaku drugu nominaciju. Zašto gledamo filmove? Pa gledamo ih i da bi upoznali ljude, kako one koji su živjeli nekad, tako i one koji žive sada tu, pored nas, među nama. Porodica Sole se nalazi u filmskom Alkarasu, ali je zahvaljujući Karli Simon, bliska svakome od nas, i to čini gledanje ovog filma stvarnom privilegijom.