Bluz – rijetko savršen spoj šarma, elegancije i slobode

piše: Milovan Marković

Moderna kultura, onakva kakvu je živimo i poznajemo danas, bila bi nezamisliva – u ovom obliku i formatu, da nije bilo bluza i njegovih ,,derivata”. On, uz mnoge druge kulturne tendencije – koje su nam došle sa Zapada, predstavlja pripremu jednog modernog doba da iskorači u budućnost, kao refleksija teške sadašnjosti i svakodnevnice čovjeka, kojeg melje sistem i dogma tržišta – jedinog garanta  ,,jednakih” šansi.

Misteriozno porijeklo

Prema zvaničnim podacima, bluz je nastao krajem 19. vijeka, u rijetkim trenucima dokolice prvih nomada liberalnog kapitalizma – afroamerikanaca, kao jedina razonoda nakon iscrpljujućih i mučnih, tropskih radnih dana, na plantažama američkog juga (delta rijeke Misisipi).

Njegovo stvarno porijeklo do današnjeg dana ostalo je misterija. Iako su mnoge činjenice i fakti donekle poznati, ovo je samo još jedna u nizu većih, ako ne i najveća, muzičko-istorijska tema i dilema, koja okupira pažnju etnomuzikologa, istoričara i istraživača decenijama unazad. Ono što je sasvim sigurno, uzevši u obzir da su se kulture među afroamerikancima preplitale (od starih afričkih religija, kroz vudu i druge magijske prakse – koje su imale svoj ritualni muzički izraz, pa sve do hrišćanstva), jeste da nije nastao iz jednog izvora i napajajući se samo i isključivo jednom tradicijom.

Očevi bluza

Neformalno, ,,ocem bluza smatra se Vilijam Hendi, koji je 1912. godine snimio pjesmu ,,Memphis Blues, što je ujedno i prvi dokumentovan materijal ovog žanra. Nakon njega, na nosačima zvuka ovjekovječeni su Čarli Paton, Son Haus, Vili Braun, Haulin Vulf, Tomi Džonson i, malo kasnije, Robert Džonson, dajući rani izraz onom što se kasnije prozvalo delta blues-om. Ipak, kao stvarnu očinsku figuru svi oni priznaju mitskog Henrija Slouna (o kojem gotovo i da nema ništa zapisano, a koji je dovikivanja sa polja pamuka pretočio u ovu umjetnost, što nije nikad snimljeno), čiji značaj nije samo u tome što je – ove zvanično prve bluzere, naučio da ga sviraju, koliko u tome što je postavio temelje sasvim novom modelu i načinu življenja, pokrenuvši svojevrsnu kultur-bunt revoluciju crnačkog samoosvješćenja, koju će kasnije (što svjesno što nesvjesno), vjerno slijediti svi afro-američki muzičari, od L.B. Lenora pa sve do Boba Marlija

Bluz – kamen temeljac savremene kulture

Zato je upravo bluz, u kojem se – osim o teškom životu i ljubavnim jadima običnog malog čovjeka, rijetko pjeva o sreći i zadovoljstvima, jedan od kamena temeljaca savremene Amerike – spoj afričke mistike i urbanih gradova surovog juga, na kojem počiva i današnja savremena kultura i, između ostalog, ono što danas poznajemo kao rock ‘n’ roll.

Osim toga, doprinos ovih urbanih nomada koji su – švercujući se po vozovima i tumarajući od sela do grada, u potrazi za bilo kakvim poslom svirali na jeftinim gitarama, je i taj što su po/dokazali da borci za slobodu – pored onih do tada klišeiziranih prikaza revolucionara, itekako mogu biti šarmantni, o čemu svjedoči držanje, koreografija i nastup ovih ljudi, koji nisu imali ništa, a živjeli su tako kao da su imali sve. Takođe, na taj način, kroz podsmijeh – koji ih je nekad i (pre)skupo koštao, primjerom su objašnjavali bijelom čovjeku (vlasniku kapitala), da moć nije samo u novcu, već i u tome kako ga nosiš i da to možeš dobro čak i kad ga nemaš, ali, i da se njime taj sofisticirano-elegantan stil ne može kupiti.

Dubina emocije i moć improvizacije

Jedan od rijetkih crnogorskih bluz muzičara, Vanja Orlandić iz Bara, objašnjava da su dubina emocija i moć improvizacije u ovom žanru presudno odredile njegov muzički put, kojim i dalje beskompromisno korača.

,,Kada sam sa samo 13 godina odslušao kompilaciju “Harmonica blues”, nešto me je pogodilo direktno u dušu. Naprosto, ta čista crna duša – utkana u bluz, dotakla je moju na način da ja ni nakon toliko godina ne umijem to opisati riječima. Od tog trenutka, ja sam se zainteresovao za bluz i počeo sam ga intezivnije slušati. Iz dana u dan dubina emocija i moć improvizacije su me očarali toliko da sam počeo i sam da ga sviram, počevši sa samo 3 tona”, u razgovoru za Kombinat priča Orlandić.

Zaboravu bluza doprinijeli i mediji

Prema njegovom mišljenju, nepopularnosti i zaboravu – u čiji zapećak je gurnut ovaj žanr, doprinijeli su i mediji.

,,Muzička industrija i mediji funkcionišu sinhronizovano. Zato se i ide ka sve komercijalnijim instant hitovima, odnosno, što Dado Topić reče: ,,danas svira gitara da se zaradi što više para – nema više muzičara”. Osim toga, i brzo se živi, te stoga ljudi – u trci za novcem, nemaju ni dovoljno vremena da se opuste i uđu u dubinu onoga što slušaju”, objašnjava on.

Bluz u Crnoj Gori nikad neće zaživjeti

Bluz kultura u Crnoj Gori gotovo i da ne postoji, osim možda u ponekom caffe baru, gdje se – uz prepoznatljiv enterijer, ovaj žanr pušta u kombinaciji sa džezom – čiji je preteča.

,,Koliko ja znam, bluz se u Crnoj Gori veoma malo svira, pa su, logično, samim tim rijetki i bluz izvođači. Trenutno postoji samo jedan rock nblues bend – Light under the Black Mountain, iz Kotora, koji je vrlo kvalitetan, s tim, što nisam siguran da li postoje i rade i dalje. Takođe, tu je i moj sugrađanin Mitar Vujović, iskreni interpretator koji, vrlo rijetko ili gotovo nikad, ne nastupa, što je šteta. Prije svega, zato što on njeguje onaj country (folk) bluz sa početka 20. vijeka, koji je i udario temelje ovom muzičkom izrazu”, kazao nam je Orlandić.

On sumnja da će bluz ikada zaživjeti ovdje kao što je u regionu, gdje – i pored mnogo bendova koji ga sviraju, opet ima svoju malobrojnu publiku ,,sa osjetljivim ušima i dušom”.

6 gitarskih albuma – rezultat kovid dokolice

Na internet platformi bandcamp, ovaj bluz virtouz samo prošle godine objavio je čak 6 gitarskih albuma, a, kako kaže, inspiraciju je crpio prilikom dugačkih šetnji pored mora, rijetkih kontakta sa dragim ljudima – koji su mu nedostajali, i čitavom situacijom uslovljenom pandemijom virusa Covid-19.

,,Moje kompozicije odražavaju moj emotivni život. Jedna od posljedica epidemije – koja nas je sve zadesila i promijenila nam živote, bila je i jako puno slobodnog vremena, kao i odvojenost od ljudi koje volimo. U mom slučaju – rezultat su albumi, koji su moj skromni doprinos da svi zajedno ovo nekako lakše i bezbolnije prebrodimo”, istakao je on.

Ne biti mainstream ne znači da čovjek nije u pravu

Mnogi planovi koje ima i, za sada, još uvijek ,,poludogovori” sa kolegama muzičarima, daju mu vjetar u leđa, te se nada da će ubrzo nastupiti i pred publikom, dok je za sve ljubitelje i poštovaoce bluza – koji bi željeli da se vokalno-instrumentalno okušaju u ovim vodama, imao i jednu poruku:

,,Istrajte! To što smo izuzetno rijetki i što nismo mainstream, ne znači da nismo u pravu i da ovo što radimo nije dobro”, zaključio je Orlandić.

Na kraju krajeva, da u svemu lošem ima ponešto i dobro vidimo upravo po stanju na crnogorskoj bluz sceni (koje nema), a koja, za razliku od svjetske, barem neće biti izložena riziku da se pretvori u najobičniju reklamu za viski i cigarete – iz šljaštećih crveno-zlatnih kutija. Naprotiv, kao i rijetki pojedinci i ljubitelji regea, bluzeri će ostati oaza samosvijesti i samobitnosti, koja podsjeća – i opominje, da ako se crni čovjek mogao osloboditi i izjednačiti – u daleko gorim uslovima, može i ovaj savremeni, kojeg kapitalizam, pogotovo poslednjih dana, boja u zvijer.