Piše: Bojana Šolaja

Treba osvijestiti subverzivni potencijal koji Rockstrikcija i događaji slični njoj imaju. Nije slučajno Herbert Markuze, filosof i podržavalac studentskih protesta ’68. godine veliki značaj pridavao kulturnoj revoluciji kao pripremnom zahvatu za iznalaženje alternative poretku koji je na snazi.

Jedno pitanje isprovocirano dešavanjima koja su “pogodila“ Zabjelo minulog vikenda. Naime, svima koji su se našli na drugoj Rockstrikciji, jasno je da je tu bilo nečeg potentnijeg od puke groznice subotnje večeri na steroidima. S tim su još više načisto oni koji su upoznati sa naporima i entuzijazmom organizatora ovog događaja. Upijajući energiju kojom je ljudstvo na i oko bine 4. februara ugrijalo Kolektor, pokušala sam da odgonetnem njeno porijeklo.

Prije svega, kontekst, ili prije, u inat njemu. Naime, živimo u vremenu kada kapitalizam u sebe potpuno uspješno integriše sve grupacije, čak i one koje su nastale kao izraz bunta protiv uspostavljenog poretka. Tako i rokenrolu kao izdanku kulture bunta prijeti opasnost da postane sastavnim dijelom industrije zabave – anestezija za mase, zarada za produkcije.

Među alternativnim stilovima života mnogo je više “provaljenih fora“ nego pokreta pred kojima establišment trese. Klišeizirane buntovnike, nimalo slučajno, zatičemo kao protagoniste holivudskih fabula sa kojima finansijeri vole da se identifikuju mladi i ne tako mladi koje žuljaju nametnute norme, jer znaju da će tako rasplamsati požare za čije gašenje postoji uvježban protokol.

Kada je o našim prostorima riječ, uprkos njegovoj tamnijoj strani i unutrašnjim kontradikcijama, rokenrol je umnogome bio svojevrstan odgovor na sve očevidniju društvenu dezintegraciju i kontraofanziva strujama iz kojih je izvirala. Epilog te borbe je umjetnost koja je preživjela kao svjedočanstvo epohe koja nije, uz nove generacije koje su njome inspirisane. U konfliktu između onog što rokenrol pretenduje da bude i prisile da se bude poželjan saradnik potencijalnom sponzoru, danas pobjedu najčešće odnosi ovo drugo.

Ali, uprkos kontekstu, Rockstrikcija.

Prepoznasmo se po pathos-u

Mnogo elemenata je doprinijelo utisku da smo u subotu kroz neku vremensku mašinu dospjeli u vrijeme kad nade koje se tradicionalno vezuju za rokenrol još nisu iznevjerene. U prilog toj tezi, kao i onoj da se 4. februara sastala publika koja zna da su muzika i rokenrol mnogo više od puke zabave, napravili smo video anketu koja će dočarati atmosferu.

Šta Rockstrikciju čini osvježavajućim događajem? Prije svega, nije instaliran odozgo. Njega niko nije ugradio u svoju biznis agendu, predizbornu kampanju ili proboje na domaća i strana tržišta. Za njega su zaslužni ljudi koji su iz svojih životnih pozicija, sličnih vašoj i mojoj, demonstrirali kolika snaga zapravo leži u pojedincu koji je dovoljno odvažan da je aktivira. Nije djelo biznismena koji je jednog dana u udobnosti svog separea u ekskluzivnom lokalu iz dokolice odlučio da parčetom svog viška vrijednosti pasivizuje mase dajući im hljeba i igara, ili samo igara bez hljeba.

Naprotiv, Rockstrikcija je nastajala uprkos svima nama dobro znanoj svakidašnjoj borbi sa egzistencijalnim nemirima. Radi se, dakle, kako je potvrdio i organizator Janko Popović u jednom intervjuu za naš portal, o izokretanju odnosa baze i nadgradnje – duhovna tj. kulturna vertikala je čovjeku kao biću potrebnija od materijalne osnove. Na kraju, snažna povratna informacija od publike i ljudi koji su na razne načine pomagali u realizaciji subotnjeg koncerta može stati u sintagmu – žudnja za zajedništvom.

Uprkos činjenici da živimo u društvu podijeljenom po svim šavovima, druga Rockstrikcija je u jednoj noći uspjela da, gotovo ničeanski, iz duha muzike ujedini jednu heterogenu strukturu ljudi. Kako i zašto? Kako davno reče Margita Stefanović u jednom televizijskom razgovoru, uvijek kada je zajednica duboko podijeljena, kada vlada bellum omnium contra omnes, neophodno je vratiti se elementarnim vrijednostima oko kojih nema nesaglasnosti. I zaista, tog 4. februara smo se sabrali oko jednog zajedničkog pathos-a. Bilo je to jedno „ne“ svemu onome što odvaja čovjeka od čovjeka ne bi li nas tako dezintegrisane integrisali u jedno otuđeno društvo.

Eros koji nas je grijao te večeri u Kolektoru značio je i nadu da još možemo naći arhimedovsku tačku oko koje se možemo okupiti i iz nje djelati, opirući se pritiscima da od nas naprave objekte nad kojima se sprovodi neka agenda za ko zna čije i kakve, ali zasigurno sa našim najdubljim interesima nesaglasne, ciljeve.

Vrpca: „Rokenrol može da edukuje djecu“

Kako kažu oranizatori, jedan od ciljeva ovog događaja je i promocija domaćih rok bendova, i otvaranje prostora za upoznavanje i saradnju sa muzičarima iz regiona. Ovog puta je na Zabjelu nastupao podgorički bend Vrpca. Vokal ovog muzičkog sastava, Braco Subotić, za naš portal je govorio o razlikama između funkcije koju rokenrol u društvima na našim prostorima ima danas u odnosu na kraj prošlog vijeka. Subotić, naime, smatra da se radi o dva, ne samo vremena, već potpuno suprotna sistema.

,,Da se ponekad pomisliti, makar u kulturološkom mjehuru, kako su te ili takve stvari uvijek jednake, nevezano za vrijeme iz kojeg potiču ili će tek poteći. Potpuno je kontra, bez da ikome rušim ikakvu predstavu o stvarima ili, ne daj Bože, ideale. Jednostavno se drugom Bogu ljudi danas nadaju.”, primjećuje muzičar.

Rokenrol je, konstatovali smo u razgovoru, tradicionalno simbol bunta, otpora nametnutim konvencijama i pravilima igre. Sa druge strane, živimo u vremenu kada je i svaki bunt uvijek već integrisam u sistem. U tom smislu nas je interesovalo kako se, po mišljenju frontmena Vrpce, rokenrol muzičari mogu oduprijeti nastojanju poretka da ih uključi u industriju zabave.

,,Stavom, ništa novo. Djelom, pokazateljem rada. A zatim i uspjeha. Jedino tako se stvara razlika. Kome je šta sveto, što možemo podvesti pod lično, definitivno igra ulogu u zadatoj igri. Ako nešto ne želite, ne mogu vas potkupiti. Bilo, biće, ostaće. Da ne pominjemo onoga sa poćetka.”

Na naše pitanje, koju ulogu rokenrol može da ima u našem društvu i prilikama, Subotić daje nedvosmislen odgovor.

,,Može da edukuje djecu, odgovorno tvrdim. Da ih ukloni s prazne putanje dodatne ispraznosti. Muzike što nastaje preko noći, raznorodnih urlika i da pazim što pričam, loše usmjerenosti. Rokenrol je ljubav, briga za drugoga, najbližeg pa i komšiju. Toliko je prosto da nekad mozak zaista ne može da predstavi biću zašto tamo neko radi to ili to. Rokenrol je vrijedan odricanja. Jer upućuje.”

Dvosmislenost rokenrola: olakšanje ili izlaz

Napraviti ovakav događaj na ovom mjestu i u ovom vremenu znači stati pred mogućnost. Međutim, uz nju ide i teret odgovornosti pred tom mogućnošću i opasnost da se ona izokrene u svoju suprotnost. Treba osvijestiti subverzivni potencijal koji Rockstrikcija i događaji slični njoj imaju. Nije slučajno Herbert Markuze, filosof i podržavalac studentskih protesta ’68. godine veliki značaj pridavao kulturnoj revoluciji kao pripremnom zahvatu za iznalaženje alternative poretku koji je na snazi. Naime, Markuze u svojim djelima insistira na tome da društvenim promjenama koje su istinski kvalitativne, a ne samo kozmetičke, prethodi jedna izmjena svijesti kroz adekvatno obrazovanje i transformacija čulnosti, kroz estetski odgoj i izlaganje umjetnostima koje toj transformaciji pogoduju.

U tom smislu je odnos umjetnosti prema društvu dvosmislen. Sa jedne strane, umjetnost može da bude tzv. „iluzionistička umjetnost“ koja daje izvudvni ventil, kratkoročna olakšanja pojedincima unutar uspostavljenog poretka, privid da su njihovi najdublji interesi unutar njega ostvarivi, obrazovanje čula koje podržava uspostavljene sheme mišljenja i obrasce djelanja.

Sa druge strane, ona može biti istinska priprema za prevrat u pravcu kreiranja humanije društvene dinamike i okupljanja ljudi oko onoga što ih kao ljude najdublje pogađa. Dvodimenzionalnost tih potencijala, po Markuzeovom ubjeđenju, najvidljivija je upravo u muzici. Otuda i rokenrol kao njen dio, može da bude i spasonosan, ali i da produži agoniju. Kako odvojiti ove dvije mogućnosti? Treba uzeti za ozbiljno Brehtov zazor prema katarzi, koja olakšava život pod čizmom jednog nehumanog sistema. Umjetnost prije svega ne smije da bude anestezija, ona mora da stalno osvješćuje čovjeka u pogledu situacije u kojoj se nalazi, da je učini gotovo neizdržljivom, jer upravo ta neizdržljivost jeste ono što generiše energiju neophodnu za promjene.

Dalje, ona mora da bude takva da vodi transformaciju čulnosti i relacije od nasilja i želje za prisvajanjem koja je na djelu ka odgovornosti, empatiji i altruizmu. Najzad, ona mora da prepozna povoljan trenutak za skok od umjetnosti ka stvarnosti. Naime, muzički koncerti okupljaju potencijalno veliki broj ljudi. Nakon što se postigne adekvatan duševni i duhovni ambijent, dovoljan je jedan gest osviješćenog izvođača da pokrene masu. „Uvek ima onih koji dižu prašinu, ali traži se vrač da pokrene oluju. Takvog čoveka pronalazi sudbina.“ Možda naše vrijeme zahtijeva da se Platonov kralj-filozof zamijeni osviješćenim revolucionarom-umjetnikom, čija muzika i tekstovi će umjeti da vode u pravcu Ideje. Treba se usuditi da se sanja nemoguće – da  će jedan takav jednog dana, nakon strpljive pripreme auditorijuma, nastupiti možda upravo na bini Rockstrikcije i pokrenuti oluju koja nam je potrebna. Sve ostalo je industrija.