Piše: Aleksandar Novović

,,Pravila igre moraju da se promjene, sada oni smišljaju pravila i veoma lako igraju po njima. Trenutno se isplati “držati” političku partiju, naročito parlamentarnu, to je dobar biznis. Država te finasira i još se pitaš i možeš sebi da namjestaš svakakve poslove”

Kako civilno društvo može uticati na političku elitu, proces donošenja odluka i politički život generalno, odavno je konstatovano u politikologiji, sociologiji, političkoj teoriji i praksi, i mnogi od tih modela su poznati i akterima u Crnoj Gori. Međutim, ,,emancipacija“ politike od autokratskih, koruptivnih i kriminalnih stega, koje su u poslednjih trideset godina dekorisane fasadnom demokratijom, doživjela je malo očekivan rasplet u poslednjih dvije godine na politčkoj sceni. Umjesto diverzifikacije i decentralizacije politike, demokratizacije, obnove institucija, pa i eventualnih nus pojava poput društvene i politčke konfuzije svojstvene sistemima u tranzitu (da ne pominjemo sablasnu tranziciju), izdominirala je partitokratija sa pratećom logikom stvari i karavanom partikularnih interesa koje zastupaju političke partije kao svojevrsne interesne korporacije.

Demokratija kao uređenje, vriijednost ili princip (opšteg dobra) je postala retorička floskula, prognana iz politike. Na njeno mjesto, političari su doveli partitokratiju sa njenim antivrijednostima, partikularnošću i korporativnom pristupu moći i uticaju. Politika po sebi postaje hermetički zatvorena, nekomunikativna i imuna na korekcije koje dolaze od (civilnog) društva.

,,Materijalno dobro“  i servisi demokratije – tradicionalno trule institucije – konačno su se urušile: više ne pate ni od uticaja (jedne harizmatske) ličnosti, već su okupirana zona za partijske konflikte i partijski klijentelizam i nepotizam, odnosno usluge biračkom tijelu i užoj klijenteli po dubini.

Izazovi koji se danas postavljaju pred građanskiom aktivistima su teži, ali i nepoznatiji nego ikad. Kako vršiti promjenu bez pravila igre? Bez paradigme i principa na kojima je igra koncipirana? Sve je manje alata i kanala za politčku komunikcaiju, pritisak ili korekciju. Problemi u društvu se umnožavaju, a građansko društvo se na leđima malog broja (nevladinih) organizacija i pojedinaca poslednjim naporom opire totalnoj marginalizaciji.

U razgovoru sa Mladenom Ivanovićem, režiserom i dugogodišnjim građanskim aktivistom; i Boškom Milovićem, građanskim aktivistom sa velikim međunarodnim iskustvom, poznavaocem političkih procesa i izbornih sistema, fokusirali smo se na otkrivanje uloge i dometa civilnog društva u pravcu kreiranja i upravljanja pozitivnim promjenama.

Sa našim sagovornicima konstatujemo stanje stvari: dio civilne javnosti ističe da je partitokratija veliki problem, ali komuniciranje i strategije kojim raspolažemo, imanentni su za demokratiju koja više nije ,,jedina igra u gradu“. Put do političke promjene, kako sugeriše predstavnička demokratija, postiže se izborima čiji su legalni i legitimni učesnici partijske infrastrukture bez obzira na deklarativan oblik (partija li pokret). Međutim, invazija i ekspanzija partija su suspendovale, ne samo demokratiju, nego i politiku.

Iako u mnogome znamo šta bi politika, kao praksa zajednice u pravcu opšteg dobra, trebalo da bude; ili kako Boško Milović konstatuje, ,,uspješan menadžment države, kako vezano za unutrašnja pitanja, tako i za kormilarenje međunarodnim vodama“, stanje stvari kod nas je sasvim drugačije.

,,Demokratiju nemamo – uzmite nešto sa roštilja!“

,,Politika u Crnoj Gori je borba političke klase da što duže ostane na pozicijama moći i da za to vrijeme obezbjedi što bolje materijalne uslove za svoje lidere  i poslove za svoje članstvo, kako bi ih držali na vlasti“, ocjenjuje Milović i primjećuje da se nikada nije susreo sa ovakvom poltičkom scenom, iako je u svojoj karijeri radio sa mnogim političkim partijama u Evropi i Aziji, i to u zemljama koje nemaju baš male društvene i političke probleme.

U ovakvoj situaciji, racionalno je i nužno pitanje šta preostaje prosječnom građaninu od demokratije, politke i političkih alata u eri razrušenih institucija i odmetnute partitokratije?

,,Način na koji je postavljeno pitanje, u ovoj riječi “preostaje” mi dolazi na pamet jedan beogradski grafit koji je glasio: ’Demokratiju nemamo – uzmite nešto sa roštilja!’“, konstatuje Mladen Ivanović, sugerišući da paralizovanje politike, institucija i građanskog društva odgovara partoktatskoj eliti.

,,Situaciju volim da sagledavam iz više vizura, i do korijena, ako je moguće. Tako bih ovdje krenuo kontrapitanjem:  Kome je 30 godina odgovaralo da se građani demotivišu, pacifikuju, obeshrabre? Ti kojima je to tada odgovoralo, danas, isto tako odgovara njihovim nasljednicima. Suštinski, po tom pitanju, ništa se nije  promijenilo. Postoje političari koji gledaju vlastiti i partijski interes, i svima njima odgovara da se građani pretvore u biračko stado koje se aktivira jedne nedelje u četiri godine“, kazao je Ivanović.

Aktivistički sektor na krilima borbe za životni prostor

U skladu sa svojom misijom, aktivistički sektor, u odnosu na brojnost i snagu, nikad glasniji i agilniji. Kako kaže Milović, aktivizam je doživio procvat poslednjih godina, pogotovo kada su devastiranja prirode i životnog prostora postala više nego očigledna.

,,Teško može da se dokaže da je neko iznio milione iz države, ali ako uništite neku šumu ili rijeku to je nemoguće sakriti. Tako je i uspio aktivistički pokret, povezao se sa građanima na tačkama gdje su oni pokušali da zaštite bukvalno svoje stanište“, jasan je Milović.

On smatra da je ta vitalna tačka upravo u činjenici da se određeni problemi tiču građanina – pojedinačno i direktno.  

,,Ako pregradiš neku rijeku, domaćin koji ima imanje u njenoj blizini gubi vodu ili mu se uništava obradiva površina erozijom ili nekim putem za potrebu eksploatacije šume i samim tim mora da reaguje da bi se zaštitio“ podjseća Milović i ukazuje da je ta lična realacija recept za snagu građanskog aktivizma i integrisanje sto većeg broja građana u isti.

Sa navedenim se slaže i Ivanović i smatra da samo autonoman građanin, kada se glasno bori, čak i samo za svoja prava, čini zdravu društvenu promjenu.

,,Dakle, aktivni građanin koji kreće od svog dvorišta, od svog računa za struju, koji kad god se dogodi neka nepravilnost, javno i glasno kaže to, bez ograda i uhljebizma, stvarajući pritisak na one koji odlučuju, čini dobro djelo i radi posao koji ovako nesposobni političari ne umiju u ime države“, konstatuje Ivanović.

Šta možemo da uradimo?

Međutim, u zemlji gdje vlada partitokratija, a institucije ne funkcionišu, šta može biti recept da zalaganje građanskih aktivista rezultira i adekvatnim političkim promjenama? Ivanović smatra da u suštini nije teško, ako i gdje ima autonomnih pojedinaca.

,,Svako onaj koji to osjeća, jer vjerujte, lako je, samo malo autonomije valja za to izgraditi, može da to uradi iz svoje struke, znanja, preferenci.  A načina je mnogo, od štrajkova, bojkota, protesta, javnog djelovanja, govora,  ismijavanja, pisanja, grafita, videa, filmova, muzike, kultutre itd… I to samo po principu, onaj koji nešto predloži da uradi – on je za to odgovoran“, izričit je Ivanović.

Slično razmišlja i Milović, navodeći faktor masovnosti kao jedan od recepata da se izmijeni politička igra i doskoči partitokratiji.

,,Od svih pitanja ovo je možda najteže, kako dolijati nekome ko samo to zna da radi, nema druge vještine i ima sve da izgubi. Kako biti toliko motivisan?! Odgovor je masovnost i neodustajanje od zacrtanog. Da bi se nesto omasovilo moraju da postoje kvalitetne kampanje koje će da privuku građane i objasne im u kratkim crtama za šta se konkretno bore i šta gube“, predlaže Milović i napominje da danas postoje obuke za pripremanje kampanja u aktivizmu sa markenting planom i svim ostalim elementima koji je čine uspješnom.

Osvješćivati, omasoviti, demokratizovati

On samtra da bi se došlo do uključenja velikog broja ljudi, potrebna je energija mladih ljudi, njihova strast i kreativa.

,,Za sve to potrebne su edukacije, okrugli stolovi, paneli, presovi, publikacije i terenski rad, a bogme i odlučnost da se, ukoliko je potrebno, i stane pred mašine ili napravi neki radikalan potez“, kaže Milović, dodajući da je potrebno ,,realno i jasno predstaviti ljudima zbog čega nešto nije dobro i šta gubimo ako se ne uključimo u odbranu nekog društvenog ili prirodnog dobra“.

Milović apostrofira značaj aktivizma koji štiti jednu vrlo krhku nit koja može da nas spaja i koja se zove demokratija.

Izazovi pred građanskim aktivistima

Ivanović primjećuje da je evidentno da  sada ima sve više ljudi koji jasno i glasno govore protiv sistema, ali to nije dovoljno.

,,Tom uvećanom broju dobrih ljudi, prije svega samo treba bolja koordinacija i mogućnost da jasno artikulišu svoj glas, da li u vidu pokreta ili nekog udruženja ili… kako god, treba mu. Treba mu i da promijeni prirodnu neprovjerljivost jedni prema drugima“, sugeriše Ivanović.

On takođe smatra da je neophodno podržiati svakoga ko ulazi, čiste nemjere, u sistem koji želi da mijenja.

Uz Ivanovićeve prijedloge, Milović poziva i na oprez.

,,Građaski aktivisti moraju da izbjegnu da se pretvore u ono sto se kod nas smatrra NVO organizacijom a da sa drudge strane obezbjede sebi finansije za funkcionisanje“, ukazuje Milović.

Takođe, po njegovim riječima aktivisti moraju da se udruže i da djeluju zajedno i da kao takvi privuku ljude.

,,Naše društvo pati od lošeg obrazovanja, plemenske svijesti i djeljenja po defoltu. To je nešto sto mora da se promjeni čak i kod najpametnijih i najdobronamjernijh među nama. Onog trenutka kada je zajednica jača od političke elite dolijali smo im“ ocijenio je Milović.

A zajednica može biti jača kada kičma bude jaka i prava. Ivanović nas podjseća na izvanredne pojedince, od kojih su neki dali živote u borbi protiv nepravde.

,,Sjetimo se i onih koji su dali svoje živote za ovo društvo. Ne zaboravimo Gorana Šćekića i djeda Đošu Tomovića! E to je kičma ove zemlje. I ta kičma je tu bez obzira na političare koji se smjenjuju“, rekapitulirao je Ivanović.

Mane civilnog društva

Da bi se pomenute stvari ostvarile, potrebno je uvesti red u svoje dvorište, a to će se desiti kada ispeglamo vidljive i nevidljive mane u civilnom društvu, a njih je sve više.

Polazeći od uslovne podjelu civilnog društva na aktiviste i nevladine organizacije, Milović primjećuje da je komunikacija među pomenutim akterima slaba, a podrška aktivizmu od strane nevladinog sektora nedovoljna i proračunata.

,,Nevladin sektor je uglavnom  projektno orijentisan i primarna svrha mu je da obezbjedi svoju održivost, zatim politički uticaj i materijanu dobit i tek na kraju da se nešto u društvu promjeni“, primjećuje Milović.

On kao slabosti nevladinog sektora navodi i to što često ne vide kao važno kod koga apliciraju i šta su ciljevi već, koliko je iznos sredstava koje dobijaju.

,,Dakle problem je etički“, ocjenjuje Milović, dodajući da ne želi da generalizuje i da postoje itekako pozitivni primjeri nevladinih organizacija koje su radile pošteno i odgovorno i donijele brojne pozitivne promjene u sferama svog djelovanja.

Ivanović se slaže sa ocjenom da je civilno društvo ostalo na leđima pojedinaca i da oko ključnih problema u društvu istupaju oni, dok se veće organizacije bave više partikularnim problemima u skladu sa svojim agendama.

,,Civilno društvo je uvijek počivalo na plećima i leđima entuzijasta. Pregaoca u društvu koji misle i djeluju iznad okvira koje nameće usko konzervirani pogled na svijet. Evo, ti i ja znamo što smo od početka 2010. na ovamo prolazili, kao studenti, gotovo tinejdžiri, od svojih vršanjaka, od sistema koji je na svaki način pokušao da demonizuje, etiketira, obesmisli naše, kakve-takve, poduhvate.  I sad, zamisli što se radilo onda sa Slavkom Perovićem, Džemalom Perovićem, Vanjom Ćalović… i njima sličnima.

Kako protiv partokratije?

Onog dana kada stanemo na put partitokratiji i steknemo uslove za povratak demokratije ili čak, ako budućnost bude diktirala druge trendove, meritokratije (ili tehnokratije?), bićemo u stanju da ozdravimo politiku, političare učinimo odgovornijim, a zajednicu inkluzivnijom.

Ivanović vidi recept u svakodnevnim napadima na partitokratiju kroz stvaranje antipartijskog narativa.

,,Obesmišljavanjem njihovih nečinjenja, njihovih sitnih, pilićarskih interesa je ključ ka evoluciji i njih i ovog društva“, jasan je Ivanović.

U formalnom smislu, Ivanović smatra da se treba zalagati za otvorene liste kojim bi se eliminisala realacija političari – sljedbenici koji čekaju svoju mrvicu kolača. S tim u vezi, on smatra da treba afirmisati ulazak kredibilnih ljudi u sistem koji će imati bezrezervnu podršku.

,,Motivisati prave ljude da uđu u sistem. Pružiti im snažnu podršku: ljudsku, medijsku, drugarsku, da ih partitokratija ne proguta. Razbijati švercerski mentalitet. Razbijati mantre koje nas čine pasivnim“, poručuje Ivanović.

On navodi da razloga za nadu ima, jer i u ovakvom sistemu ,,postoje pojedinci koji tu nisu partijski a već čine čuda, poput Milana Gazdića, Bojane Femić, Milene Popović-Samardžić“.

,,Naše je da ih čuvamo od vjetrova i vjetrogonja, a kad vrijeme sazri, a hoće brzo, da stvorimo jednu istinsku AntiBirokratsku revoluciju, a ne ovu prošlu koja je bila sa Ali Express-a“, kaže Ivanović.

Na moć pojedinaca tipuje i Milović. On ocjenjuje da se politika može učiniti boljom kroz kadrovska i generacijska osvježavanja, dolaskom novih ljudi.

,,Dakle potrebni su nam, ne LIDERI, nego lideri u zajednici, potrebni su nam obični ljudi koji su motivisani da u svom užem okruženju neke stvari mjenjaju na bolje“, objašnjava Milović.

,,Pravila igre moraju da se promjene, sada oni smišljaju pravila i veoma lako igraju po njima. Trenutno se isplati “držati” političku partiju, naročito parlamentarnu, to je dobar biznis. Država te finasira i još se pitaš i mozeš sebi da namjestaš svakakve poslove”, konstatuje Milović

,,Onog trenutka kada partije budu imale racionalnije finansiranje od države i kada se više budu oslanjale na donacije članstva, imaćemo ljude koji možda više zele da promjene nešto u društvu a manje u svom imovinskom kartonu“, nada se Milović.

Društvenim pokretima do promjene

I Ivanović i Milović smatraju da društveni pokreti i alternativno organizovani građani mogu da dovedu do promjena i više demokratije.

,,Kada bi imali politička udruženja, a ne partije kakvim ih danas smatramo i kad bi ta udruženja bila otvorenog karaktera sastavljena i od onih koji ne žele da budu članovi, već samo da daju svoj doprinos da stvari funkcionišu, šanse pojedinca –  koji ne treba nikog da poznaje ili ima vezu, već samo znanje i dobru reputaciju da dobije dobar posao i da napreduje – bi bile neizmjerno veće. Jednaka prava u državi čine, da oni najbolji koji se oslanjaju na svoj rad znajući da će tako uspjeti, ostaju u njoj“, zaključio je Milović.