Najbolji način da osjetimo koliko smo stari je kada se suočimo sa time šta smatramo novim, mladim, nedavnim. Grupa Zoster (vaša grupa) postoji preko dvije decenije, izbacivši više albuma, gomilu hitova a i dalje je ljudi iz moje generacije smatraju “novim” bendom. Možda je to najbolji znak da smo stari i da, kao Mario, trebamo pustiti brkove da nas više ne bi zvali “Ćelo”. Uprkos trajanju, ili možda baš zbog tih nakupljenih godina, Zoster i dalje izbacuje nešto novo, svaki album je različit od prethodnog a svaki nastup nudi nešto novo.

Kada onda i prihvatimo da smo stari i da trajemo, shvatimo da jedan bend traje kroz ljude koji ih slušaju, ali i one koji su se rodili nakon njihovog prvog singla. Shvatamo koliko nas neki stihovi, čak i oni lišeni dubljih značenja, povezuju sa događajima, sa osjećanjima, sa razmišljanjima iz naše prošlosti i kako tako živimo, naporedo, stvaraoci i ljubitelji stvorenog, bivajući odgovorni jedni za druge i dajući sve od sebe da stvoreno probudi smisao bivanja – kako stvaraocu, tako i onome ko to konzumira.