Piše: Sine Die

Ako znaju ljudi koji i jesu, i nisu konzumenti ove supstance, onda mi je prosto nemoguće da ne znaju i oni koji predstavljaju državu u ovom okršaju i koji bi trebalo da rade na tome da se ulična prodaja kontroliše, da ne kažem suzbije, daleko bilo.

“Koku uzima onaj ko ti je najbliži. Ako ne tvoj otac ili tvoja majka, ako ne tvoj brat, onda tvoj sin. Ako ne tvoj sin, onda tvoj šef. Ako ne on, onda medicinska sestra koja mijenja kateter tvom djedu, a s kokom joj sve izgleda lakše, čak i noćne smjene. Ako ne ona, onda moler što kreči sobu tvoje djevojke – počeo je iz radoznalosti, a na kraju je zapao u dugove. Oni koji je koriste su tu, nedaleko od tebe… Gradonačelnik kod kojeg si bio na večeri. Ali ako, pošto malo bolje razmisliš, zaključiš da niko od ovih ljudi zapravo ne šmrče kokain, onda nisi u stanju to da vidiš ili lažeš sebe. Ili si, jednostavno, ti onaj ko ga koristi.”

 – ,,Nula, nula, nula – kako kokain vlada svijetom”
(Roberto Savijano)

Savijano je rekao u jednom televizijskom intervjuu da je kokain odgovor na ovo vrijeme koje živimo. Zato što je sišao do cijene koja je dostupna svima i samim tim više nije droga za snobove, kako se nekada mislilo.

Dok Savijano u svojoj knjizi, tek otvara oči po pitanju prisutnosti kokaina našim životima, probajmo otići korak dalje i postaviti pitanje koliko nas se to značajno tiče i koliko smo mi sami doprinijeli novom kokainskom poretku.

Da bi se prosječnog čitaoca više ticala ova tema bitno je sugerisati da ono što prihvatamo kao medijski kuriozitet, ili nacionalnu šalu – tone i tone zaplijenjenog kokaina iz ruku crnogoraca širom svijeta – u našem svakodnevnom životu ima mnogo opipljivije posledice: nestale osobe, silovane žene, trafiking, desetine ubistava na ulicama, čak i slučajno stradali ljudi u okršajima kokainskih preduzetnika, drogirana omladina, upitne muzičke manifestacije i slične žurke, srednjoškolci koji će biti regrutovani u mnoge klanove, saobraćajne nesreće na putevima… i mnogo toga što nas je makar jednom šokiralo u životu, ima uzrok u toj ,,komičnoj činjenici“ i ,,ludilo informaciji“ da je naša država na mapi svjetskih kokainskih ruta.

Niko ne otkriva toplu vodu ako kaže da je kokain prisutan u Crnoj Gori. On vlada na globalu i to je tako već godinama, nije zaobišao ni nas.

Evropski centar za praćenje droga i zavisnosti od droga u izvještaju iz novembra ove godine, za Zapadni Balkan, između ostalog, navodi i sledeće:  ,,kriminalne mreže iz regiona Zapadnog Balkana … su se pojavile kao glavni igrači na tržištu kokaina u EU i čini se da su uključene u kretanje droge iz Latinske Amerike direktno u evropske luke.”

Njegovo prisustvo polako ali sigurno, ubija budućnost kojoj bi trebalo da se radujemo. Kolektivnu budućnost.

Živim među ljudima koje je u ovom ludilu od svijeta zapalo da žive stvarnost jedne države koja je privatizovana. Ne od strane ljudskih oblika, službe, partije, druge države, itd. Privatizovana je od strane kokaina. Kokain kao okupator.

Poznajete li nekoga ko šmrče kokain? Šmrčete li vi kokain? Ajde, iskreno sad? U sebi, razumije se, nemojte naglas.

Novo normalno?

Svratio sam prije nekoliko dana do grada u kojem sam radio prije par godina. Pozivam par ljudi koje dugo nisam vidio da popijemo kafu. Pitam za jedno ime, gdje je, šta radi, nisam ga dugo vidio, broj mu je isključen, nema ga online… BUM! “Promšmrkao je”, kažu mi.

Moj bivši kolega, koji je tek trebalo da započne život i svoj potencijal i kreativnost usmjeri ka nečemu što mu može donijeti samo dobro, “prošmrkao” je, a usljed pojačane želje za kokainom, upadanja u dugove, njegovi su ga na kratko izbacili iz kuće, jer je počeo prodavati stvari, “lerao se”. Ne znam da li se vratio, ali znam da voli kokain, ili bar ono što mu prodaju na ulici kao kokain.

Ne znam, ,,ne može se doći do njega, nevidljiv je, krije se“, kažu… Gasi se.

Prošlog ljeta, izašao sam sa društvom na svirku. Odlazim u jednom trenutku do toaleta, perem ruke, krećem da izlazim… BUM.

Poznanik kojeg nisam vidio par godina. Iz jedne od kabina izlazi, javlja mi se, vidno pripit, sa tragovima kokaina na nosu. I smije se. Onaj osmijeh iz kojeg izbija bol i bijes koji je potisnut ispod stanja u kojem se nalazi u tom trenutku.

Skrećem mu pažnju (da se obriše, zaboga) i izlazim, po ko zna koji put postavljajući sebi pitanje: da li je ovo nova realnost sa kojom se treba pomiriti?

U onom periodu kada je bila “zabranjena” muzika u lokalima, šetao sam kroz jedan primorski grad, negdje oko deset sati ujutru. Pronašao sam savršeno mjesto za kratko sunčanje uz kafu. Smještam se, naručujem, stiže kafa… Udišem more, gledam u nebo, divim se ovom parčetu Zemlje na kojem se nalazim. BUM.

Dva mlada momka, rekao bih da nemaju više od 22-23 godine. Sijedaju odmah za sto pored mene, u kafiću je još par ljudi. Ne slušam, ali ČUJEM da razgovaraju o tome kako je najčistiji kokain kod /??/a, i kako su X, Y, Z, baš sinoć uzeli i da ih je “prosuo” NAJJAČE.

Nisam htio da čujem, ali sam čuo. I eto, sad znam ko prodaje najčistiji kokain u tom gradu. A baš mi nije bila potrebna ta informacija. Nikako.

Moj šef je šmrkao kokain. Imao sam i kolege koji su šmrkali kokain. Jednom sam na masaži uhvatio okom da je maser izašao iz wc-a stavljajući smotanu novčanicu od 20 eura u džep svoje uniforme. Priča se da postoje firme koje godinama opstaju, iako je  prisustvo kokaina među kolektivom u dozi nevjerovatnog.

Priča se da postoje i mladi ljudi, koji su otkrili načine da preko projekata koji bi trebalo da mijenjaju našu stvarnost i budućnost, a koje nam finansiraju neki “stranci”, novac koriste upravo za kokain i ostvarivanje lične koristi. Firme, kokain, putovanja, auto-parkovi, ali pošto je nos uvijek u upotrebi, onda nikad nije dosta. I krug ostaje začaran.

Priča po priča, svjedok po svjedok, mnogi znamo, čujemo, vidimo da mnogi konzumiraju kokain. Mnogo ljudi šmrče. To izuzetno treba da brine.

Probao sam i ja u životu stvari koje nisu dobre, i ne dajem sebi za pravo da bilo koga osuđujem zbog toga. U tranzicionom i partitokratskom društvu, punom rođačkih i finansijskih lobija, mjesto su zauzele poremećene društvene vrijednosti. Kada djeca odrastaju gledajući kako njihovi roditelji, profesori, prijatelji, poznanici ne mogu pristojno živjeti od svoga rada, a da se korumpirani političari i kriminalci bogate preko noći, oni shvataju da im se više isplati otići na tu stranu i to računaju kao ispravan način života i društvarenja.

Kako očekivati da mladi budu bolji nego što su im roditelji, kad se ni jedni ni drugi nisu snašli u tranzicionom društvu i sistemu koji se o njima ne stara? Vrijednosti su proporcionalne znanju jednog društva, a naše društvo baš malo ili ništa zna. Neko je radio na tome, da to bude baš tako. Naš sistem ne afirmiše potencijal koji ima omladina i nema spremne odgovore za probleme sa kojima se suočavamo. Prepušteni smo sami sebi.

Uticaj ide toliko daleko da gasi potencijal mnogih generacija koje bi trebalo da iznose neke bolje i ljepše stvari za ovo društvo.

Pada snijeg

Ko prodaje kokain? Do sada sam uspio da čujem da ima ljudi koji su  taksisti, pekari, inspektori, konobari, šankeri, menadžeri, direktori, ali uz to imaju dodatnu zaradu tako što prodaju kokain – dok 80% njih i koristi to što prodaje. Ima i maloljetnih klinaca koji po ulici funkcionišu, priča se.

I znate šta mi je najzanimljivije u svemu tome? Sve što pišem su stvari koje su “javna tajna”. Dakle, ako znaju ljudi koji i jesu, i nisu konzumenti ove supstance, onda mi je prosto nemoguće da ne znaju i oni koji predstavljaju državu u ovom okršaju i koji bi trebalo da rade na tome da se ulična prodaja kontroliše, da ne kažem suzbije, daleko bilo.

Moguće je, međutim, da se neko potrudio da kokain do srži privatizuje ovu državu, tako da gdje god da se zagrebe, konce drže ljubitelji ove supstance. Ili oni koji od toga imaju koristi. Moguće je da se ulična prodaja i kontroliše, ali na način da doprinosi jednom kolektivnom ubijanju mozgova.

Pitam se, kako planiramo da popravljamo bilo šta kada smo država i društvo anestezirani količinom kokaina koju naši (su)građani unesu kroz svoje noseve? Nemamo mi vremena za promjene, jer nam je život toliko težak, ružan, bez nekog većeg smisla, toliko smo nesretni raznim okolnostima koje nas okružuju, a pošto nismo spremni da se suočimo sa tim, lakše je gasiti to tako, iznutra.Uz to, kolektivno istraumirani, živimo paranoju i nesreću, i upijamo političare i njihove podvale bez problema.

Statistika, strategije, institucije

Nama je potpuno normalno da se šalimo kada je tema šverca kokaina u pitanju, što valjda samo po sebi znači da smo se sa ovim globalnim problemom pomirili kao našom realnošću?

Međutim, iako globalni problem, naša otežavajuća okolnost jeste činjenica da u Crnoj Gori živi 621 873 ljudskih duša (po procjeni MONSTAT-a iz 2020. godine), a da je veliki broj istih anesteziran nekom drogom… Alkohol, razne droge, cigarete, tablete za smirenje (na svoju ruku), itd.  Anesteziran lošim stvarima. Anestezija. Kolektivna.

Da li ćemo kao društvo biti spremni da se suočimo sa traumama koje smo proživjeli od strane i u sistemu koji je kreiran kao savršen za to? Država koja je podložna uticajima, upravo jer su njeni građani stalno pod nekim uticajem. Ima li buđenja svijesti kada je kolektivna anestezija obuzela društvo, uz nepostojanje elementarnih alata za korake naprijed?

U Crnoj Gori ne postoji ažuriran, niti precizan registar korisnika psihoaktivnih supstanci, a posljednji usvojeni dokumenti (oni što je najmanji problem da se napišu, ionako je većina tu samo jer mora da postoji na papiru) su Strategija Crne Gore za sprječavanje zloupotrebe droga 2013-2020 i Akcioni plan 2013-2016.

Kancelarija Ujedinjenih nacija za drogu i kriminal (UNDOC) je napravila izvještaj o sistemima liječenja zavisnosti od droga na Zapadnom Balkanu, ali u tom istraživanju nema Crne Gore.

Ne znam da li se u međuvremenu nešto promijenilo, ali u jednom momentu u Komisiji za droge Ministarstva zdravlja (čiji je zadatak da se kao, malo ozbiljnije bavi sprovođenjem strategija i sl.) nije bilo predstavnika Instituta za javno zdravlje Crne Gore, Ministarstva prosvjete, Ministarstva rada i socijalnog staranja, Uprave policije, Uprave carina, itd.

Odavno ne vjerujem u Komisije, Strategije i slično kada je u pitanju Crna Gora, što je posledica one najjače karike našeg sistema ,,sve to lijepo piše na papiru, to je najbitnije”.

Ako se vodimo tim dokumentima, u našem sistemu nemamo taj problem. Mi nemamo probleme ni sa mentalnim zdravljem, ako je vjerovati sistemu. A ako je vjerovati MENTALITETU, mi nemamo nijedan problem. Sve je u redu.

Istraumirana đeca

Brojevi su svakoga dana sve veći i veći. I da, mogao bih da okrećem glavu i da se pravim da to nije moj problem. Ali, jeste, jer su svi ti ljudi dio ovog, mog društva. I što je broj veći, onda je i društvo u većem problemu: Društvo koje ne zna ili ne želi da se suoči sa stvarnostima i problemima koji ga jedu, već bira da misli da je sve u redu, bar dokle god ga ,,prosipa, najjače“.

Kolektivno se gasimo; alkoholom, travom, kokainom, čime god – gasimo nešto u sebi. Istraumirani od sistema i međuljudskih odnosa, ne priznajavajući to ni sebi, a ni drugima. Sve je u redu i nije nama ništa. Mi ne pričamo o tim stvarima. Mi ne razgovaramo o tome. Mi živimo i anesteziramo se… Svi mi.

/nastaviće se…/