Piše: Sine Die

“Zamagljene psihološke granice tokom djetinjstva
postaju značajan izvor budućeg fiziološkog stresa
kod odrasle osobe”.
– Gabor Mate

Da li ste ikada doživjeli omalovažavanje, ponižavanje, uspoređivanjem sa drugima od strane neke odrasle osobe? Da li vam je neko nekada rekao da niste dobri, da ne vrijedite ništa? Da li vas je neko iz porodice ignorisao, potiskivao vaše potrebe da se izrazite? Da li imate zdravu komunikaciju u porodici? Da li ste imali roditelja/člana porodice/profesora/ku alkoholičara/ku?  Zavisnika od kocke, droge? Da li se slažete da je vika normalnost našeg društva, s obzirom na to koliko je prisutna? Da li ste bili izloženi nekoj vrsti nasilja? Da li ste vi ili znate nekoga ko je bio žrtva seksualnog zlostavljanja?  Da li ste gledali mnogo agresivnih ljudi oko sebe? Vidite li ih sada? Da li su roditelji sa vama razgovarali ili ste ustaljenim rečenicama živjeli život pod istim krovom? Da li ste odrasli i živite sa roditeljima? Da li ste odrastali u finansijskom strahu, poznatijem kao “samo da smo zdravo, snaći ćemo se”? Koje su vaše traume? O čemu razgovarate sa prijateljima? Ko su ljudi koji vas okružuju? Koje su stvarnosti oko vas?

Mogao bih da se kladim, kakvi god da su odgovori, da ima onoga “ali nije to tako strašno bilo!”. Eto ga… Tu je sve krenulo i nikada nije stalo.

Dodalo mu se tokom procesa i ono “ćuti, dobro je” i još par divnih krilatica na kojima su podizane generacije i generacije ljudi oko nas. I šta sad? Ništa, samo društvo koje guta tegobe svog života i nikada nije dovoljno hrabro da progovori, kamoli da se sa time i suoči, istovremeno ne razumijevajući kako to utiče na život. A pošto se ne suočava, onda ne živi u svom punom potencijalu, već životari. Životari kroz potisnuti bol, koji pritom ne priznaje. I ugušiće se u jednom momentu.

Znam da je zdravije živjeti ne razmišljajući o drugim ljudima, već se okrenuti isključivo sebi, ali ako se to iskombinuje sa našim učenjem da je o nekim stvarima bolje ćutati, onda se bolest širi i zahvati sve ključne organe jedne zajednice.

Simptomi bolesti i metastaze su kada se određeni fenomen normalizuje, pa imamo gospodina Katanu koji govori o čistoći kokaina na televiziji i naglašava da ne savjetuje nikome da proba. I to bude baš svima smiješno… Na primjer.

Ne radi se o kokainu, to je samo još jedan ,,lijek“ koji se uzima bez recepta i građani su ga sami sebi pripisali zbog duge istorije i velike lepeze raznih trauma. 

Problem je normalizovanje traume i normalizovanje devijacija. Evo vam jedan kolaž dugo kuvane ,,normalnosti“ kod nas: Od kokaina, nazad preko alkohola, do seksualnog nasilja i onog “tradicionalnog” – kućnog.

Primjeri svakodnevice mnogih porodica koje su izvan vaših društvenih kružoka, a nevidljivi algoritmu na vašim društvenim mrežama.

Kolektivno pod traumama

Koliko poznajete alkoholičara? Za koliko ljudi ste čuli da su alkoholičari? Molim!?

Moj prijatelj je odrastao uz oca alkoholičara, zajedno sa majkom, braćom i sestrama. Kada je imao 12 godina, pozvao je prvi put policiju da prijavi sopstvenog oca za nasilje koje vrši nad njim i njegovom porodicom. Sa 12 je počeo da zove, sa 17 prestao jer je otišao van Crne Gore. U međuvremenu, u tih pet godina poziva, policija bi – u rijetkim situacijama kada je svraćala, pozdravljala svog prijatelja iz kafane, njegovog oca, osmijehom i pričom “a ne misli vam on loše, on vam je tata”.

Pored trauma koje je fizičko nasilje od strane oca, koji je konstantno bio u alkoholisanom stanju, ostavilo na moga druga i ostale članove njegove porodice, strašno je važno pomenuti i sistemske traume (i frustracije), odnosno zid institucija od kojeg se odbijaju sve molbe za pomoć i zahtjevi za zaštitom.

Sve to rezultira totalnom bespomoćnošću, štetom nanesenom za cijeli život, potragom u “ljekovima bez recepta” poput opijata, asocijalnih ponašanja, itd.

Sistem koji treba da te štiti, u ovom slučaju pije rakiju sa tvojim ocem u kafani, a ignorisanje institucija ljudsko biće grade u osobu koja je sigurna da sistem nije tu za nju i koja se ne snalazi u takvom sistemu. Možda se i snađe, ali onda postane slika tog sistema, prilagodi mu se.

A onda se “stvar” razmotava u čarobni krug u kojem alkoholisanje i nasilje rađaju jedno drugo.

LINK: CRNA GORA – ZEMLJA KOKAINA I TRAUMA (I DIO)

Moj nekadašnji komšija i dan danas nakon posla odlazi u kafanu koja se nalazi nekih petsto metara od njegove kuće i pije sve dok nije vjerovatno spreman da ode kući da se suoči sa porodicom i ko zna kakvim sve problemima. Nekada je tukao ženu, danas to više ne radi, ali zato pije čini mi se duplo od kada je ne bije. Oni se nikada ne bi rastavili, zato što je to sramota, znate. I naravno, ko ih ne poznaje i ko ne zna ništa o njima, mogli bi vam na ulici zaličiti na potpuno normalnu porodicu.

Za policajca koji je poznat po tome što je stalno pijan – pardon, ima ih više, ali jedan prednjači u pričama – kažu da je jednom vitlao pištoljem po kafani uz neku muziku, vikajući da će upucati onoga ko se ustane da ode prije nego završi pjesma. Ne, niko ga nije prijavio. Da, radi i dan danas, zato što institucije i sistem očigledno nemaju problem sa devijantnim ponašanjem, jer je očigledno tendencija da isto ostane u sferi privatnog.

Podaci na temu

Kada su podaci u pitanju, ima nekoliko zanimljivosti koje datiraju iz 2012. , 2018. i 2019. godine.

Radio Slobodna Evropa je 2012. pisao o procjenama Svjetske zdravstvene organizacije, koji su pokazivali da potrošnja alkohola u Crnoj Gori ide između 12 i 13 litara čistog alkohola po glavi stanovnika godišnje, za osobe starije od 15 godina. Tada se govorilo o brojki od 13 hiljada osoba koje su zavisne od alkohola i Crna Gora se tada svrstavala na sam vrh neslavne liste u Evropi. Potrebno je naglasiti da je broj i tada bio veći nego što je to SZO predstavljala.

Šest godina kasnije, 2018. godine iz NVO Preporod iz Nikšića, za Vijesti su pričali o broju od 30 HILJADA registrovanih alkoholičara, uz napomenu da tu brojku treba pomnožiti sa tzv. tamnom brojkom tri, jer ima mnogo ljudi koji nikada nisu zatražili nikakvu vrstu pomoći.

Evropsko istraživanje o upotrebi psihoaktivnih supstanci i nehemijskih sredstava zavisnosti među mladima u Crnoj Gori (ESPAD) koje je Institut za javno zdravlje Crne Gore sproveo 2019. godine među šesnaestogodišnjacima pokazalo je da 70% ispitanika smatra da je alkohol u Crnoj Gori lako dostupan.

Svaki peti dječak i više nego svaka deseta djevojčica smatrali su tada da ne nanose štetu ni sebi ni drugima ako svakoga dana popiju po jedno ili dva pića.

Tada je više od trećine učenika, njih 38% prijavilo upotrebu alkohola u dobi od 13 godina, a 77% učenika u Crnoj Gori je konzumiralo alkohol jednom do svoje 16. godine (81% dječaka i 74% djevojčica).

Kao najčešći razlog za konzumaciju alkohola mladi u Crnoj Gori su IJZCG-u naveli pozitivna socijalna očekivanja – svaki četvrti učenik je smatrao da su proslave i žurke bolje uz alkohol koji im pomaže da se bolje provedu.

Alkoholizam i traume u javnom prostoru

Alkoholizam u Crnoj Gori se ne ograničava na kućne uslove, već se njegova matrica nastavlja u javnom prostoru, tj. Institucijama. Između ostalog – u najosjetljivijim institucijama sistema – školstvu i zdravstvu.

Alkohol je danas moneta ljubaznosti, predusretljivosti, kao i pokornosti i strahopoštovanja. Iako ne bih izdvajao nikoga posebno kada je korupcija u pitanju, ipak postoji jedan momenat kada su doktori, ljekari u pitanju, a to je činjenica da se njima uglavnom nose neka žestoka pića, jer “valja se”.

Tako sam ,,čuo“ za jednog doktora koji rijetko koju bocu iznese iz kancelarije, ali uvijek baca prazne flaše. Čuo sam za njih par. Volio bih da znam što taj doktor gasi u sebi. Zbog čega je on postao alkoholičar. Za njega ne znam da li radi i danas, kao ni da li je ikada prijavljen ili nešto slično.

U školi je par profesora držalo časove pod uticajem alkohola. Znam za profesora koji je toliko pio, da su ga učenici znali prevariti dok odgovaraju, pa tako par učenika odgovara za cijelo odjeljenje. Ne šalim se. Profesor je u penziji danas, a slabo ko od učenika danas zna nešto o fizici, nije znalo ni tada.

Tabletomanija i suicid

Brufen, diklofen, ksalol, bensedin, deksazon, bromazepam, diazepam, itd. Sve ovo se kod nas kljuka kao dobar dan. Ne znam da li ste znali? Neće niko priznati da se kljuka tabletama, ali ljudi se masovno anesteziraju tabletama za bolove i smirenje… 

Crna Gora u posljednjoj deceniji zauzima prva mjesta u statistikama Svjetske zdravstvene organizacije kada je u pitanju broj samoubistava u odnosu na broj stanovnika. Podatak iz 2018. godine –  svaki treći dan jedna osoba u Crnoj Gori oduzme sebi život, a državne apoteke godišnje izdaju oko 300.000 kutija antidepresiva i drugih lijekova za smirenje.

Seksualno nasilje – poseban krug pakla

Ako nisu alkoholičari, tabletomani, narkomani, onda sprovode nasilje, koriste riječi koje djeci kreiraju ružne slike njih samih ili jednostavno ne znaju bolje od onih generacijskih trauma koje su njima prenijeli njihovi roditelji. Nekad bude i kombinacija.

Drugarica mi je imala osam godina kada je član porodice “naučio jednu igru”. Da, rekao joj je da će da se “igraju”. “Igra” je uključivala njegove dodire po intimnim djelovima njenog malešnog tijela, kao i to da ona njemu dodiruje polni organ, a na kraju se “igra” završavala njegovim penetriranjem u osmogodišnju djevojčicu.

Da, moja drugarica je žrtva seksualnog zlostavljanja od strane člana porodice. Znate li koliki je taj broj u Crnoj Gori? Ne znam ni ja. A čini mi se da niko nikada ne može ni saznati jer mi ne pričamo o tome.

Mi ne razgovaramo o činjenici da oko nas živi jako mnogo bolesnih ljudi. Institucije još manje. Mi nemamo načina njima da se bavimo. Mi nemamo hrabrosti tim demonima da pogledamo u oči. Ne u oči, bar u postojanje.

Gotovo svaki deseti građanin Crne Gore, poznaje dijete ili odraslu osobu koja je kao dijete bila žrtva seksualnog zlostavljanja, a svijest o prisutnosti seksualnog zlostavljanja je niska – svega 30% populacije priznaje da problem postoji.

Pomenuta drugarica danas nema zdrave muško-ženske odnose i komunikaciju koju treba da ostvaruje u bilo kojem odnosu te vrste. Tek je od skoro počela da radi na svojim problemima. Život do sada nije živjela kao ona, nego kao istraumirana osmogodišnja djevojčica.

Roditeljima još uvijek nije rekla šta se i kada dogodilo. Nije sigurna ni da hoće. Kaže da joj neće vjerovati. U ovoj državi je najveći problem naći nekoga, kome možeš vjerovati.

Kad razmislim, možda je najbolji opis Crne Gore upravo to – istraumirana đeca koja ni ne znaju da su istraumirana, pa ne shvataju da život nije to što žive.

(Društvena) pasivnost je posledica (kolektivne) traume

Ako uzmemo za realno – da smo kolektivno pod traumama – onda je mnogo jasnije zašto smo obojani manjkom povjerenja, nezdravim međuljudskim odnosima, nezainteresovanošću… Imajući to u vidu, jasno je zbog čega vlada tolika apatija, društvena pasivnost, pokornost itd.

Crna Gora je zemlja u kojoj niko ne reaguje kada čuje da komšija krvnički maltretira svoju suprugu, niko ne reaguje kada se kroz školu prodaje droga i kada se omladina masovno dorgira; kada većina mladih nema perspektivu i kada omladina nema pojma o tome kako sistem treba da funkcioniše… Pasivnost nam je karakterna osobina? NIJE. Pasivnost je posledica trauma.

Psihički ožiljci mogu preuzeti kontrolu nad životom u toj mjeri, da ni vi sami ne vjerujete da to niste vi i da vi ustvari ne želite takav život. Sve ono što se čovjeku događa, posebno tokom djetinjstva, bliže određuje njegove reakcije na novonastale situacije u životu. Društvene vrijednosti koje se prenose, u većini slučajeva se prigrle i nema oscilacija sa njima, jer nema distance od ambijenta u kojem su se promovisale i primale.

UNICEF je 2013. godine iznio podatke da svaki treći građanin zna neko dijete koje je bilo žrtva nasilja u školi.

Faktori koji se vide kao glavni uzročnici dolaska djece u sukob sa zakonom su: problemi u porodici (47%) i propusti u vaspitanju.

U Crnoj Gori čak 77% ljudi vikom riješava svoje probleme sa djecom i koristi je tokom vaspitavanja. Njih 56% koristi prijetnje kao vid vaspitanja.

Od početka devedesetih godina (ako ne i ranije), mlade, udarne generacije, zapljusnute su ratom, mržnjom, inflacijom, propagandom, sve u svemu – crnilom. Traumom. Traumatizovanje je nastavilo da se dešava makar još deceniju, a danas, potomci tih generacija smo mi, na koje je već prenijet teret traume i crnila devedesetih, sa sve pratećim ,,vrijednostima“ i principima preživljavanja.

Kompleksne traume su posljedica dugotrajnog traumatizovanja, što bi značilo da se izloženost okolnostima koje ugrožavaju život i egzistenciju ponavljaju, pa se zbog tih “nezdravih” i “nenormalnih” okolnosti, ličnost totalno poremeti, izvrne, prevrne. Prilagodiš se iskrivljenom i poremećenom sistemu vrijednosti i funkcionišeš kao član društva.

Fizičko i verbalno zlostavljanje, nepostojeći sistem koji uči da je sve nenormalno – normalno; porodični konflikti; nemogućnost da se bude ono što istinski jesi; zavisnost od društvenog prihvatanja; manjak pažnje tokom odrastanja; manjak finansijskih mogućnosti itd. Imamo savršeno okruženje za fasovati traumu. Bar jednu. Ali nikad nije samo jedna.

Termin “kolektivna trauma” ne postoji zvanično, ali kako su pisali neki pametniji od mene – ako je jedna zajednica, bilo mala kao porodica, ili velika kao društvo, zajedno doživjela izuzetno teške i egzistencijalno ugrožavajuće događaje, koji su možda i trajali duže, onda će većina članova te zajednice da podlegne hroničnom traumatizovanju i razviće neke simptome kompleksne traume.

Siguran sam da možete prepoznati kod sebe ili drugih, neke simptome trauma koje mogu da podrazumijevaju vršnjačko nasilje, seksualno, finansijsko, porodično…

Traume se očitavaju kroz strahove od napuštanja, izdaje, bolesti, smrti, umiranja, gladi, kroz frustraciju, bijes, depresiju, napade panike, bolesti zavisnosti; kroz osjećaj bespomoćnosti, nepravde, otupljenosti, kao i kroz probleme sa fokusom, koncentracijom, međuljudskim odnosima.

Trauma čini da nedostaje kreativnosti, uživanja, smisla, samopouzdanja… Dakle, na jednom određenom nivou, ako smo iskreni jedni prema drugima, većina ljudi je istraumirana. Pitanje je samo koja je mjera.

Nisam pesimista, društvo me zna kao velikog optimistu, ALI… Ali mi se čini da moj optimizam nema nikakve šanse kada je suočen sa realnim stanjem stvari: svako istraživanje za koje se uhvatim, kada je ova tema u pitanju, uglavnom ne donosi lijepe brojke. To jest, brojke su velike, ali ovo nisu istraživanja gdje je dobro da su one velike.

S druge strane, ne možete se izliječiti u okruženju u kojem ste se razboljeli, to je možda najveća istina čiji sam svjedok.

Zato je opravdan strah da nemamo načina da se izliječimo, jer smo okruženi toksičnim obrascima ponašanja, neumijećem vođenja razgovora, manjkom kadra koji bi mogao da se bavi tolikim brojem duševno bolesnih ljudskih bića.

Bez distance od ambijenta, gubimo šansu za izlječenjem.

(imam još da pišem i hoću, a ukoliko želite da neke informacije
koje vi imate budu dio tekstova, anonimno naravno, pišite mi na sinedie11@proton.me)