Institucionalna podrška umjetnicma koji žive i stvaraju u Crnoj Gori je nedovljna, a često i ne postoji, zaključeno je na diskusiji u organizaciji Univerziteta Mediteran i partnera Centara savremene umjetnosti (CSU).

Nataša Kraljević, profesorica na Univerzitetu mediteran i moderatorka panela, diskusiju je otvorila rekavši da je kulturna diplomatija jako važna tema i često se izučava u kulturnim krugovima ali se u Crnoj Gori o tome rijetko govori.

,,O tome pričamo i zbog stanja koje se nalazi unutar našeg sistema a to je prilično slaba konekcija između javne diplomatije na jednoj strani, koja je u svom stalnom tradicionalnom obliku formirana, kao i u većini zemalja, i kulturne diplomatije koja se sistemski ne obrađuje i onda je kao takva ostavljena u rukama pojedinaca, umjetnika, nekih ličnih inicijativa”, poručila je Kraljević.

Jedna od panelistkinja, Jelena Božović, direktorica Centra savremene umjetnosti, objasnila je da ona dolazi iz privatnog sektora i da je iskustvo u privatnom i javnom kulturnom poslu naučilo da instuitucionalna podrška umjetnicima jako važna. Stavila je akcenat na budžet kojim raspolažu umejtnici koji rade u oba sektora, a koji često nije dovoljan.

Recidivi patrijarhata opterećuju kulturu

Natalija Vujošević, kustoskinja u CSU i vizuelna umjetnica, pamti bolje dane za crnogorsku kulturu. Kako je kazala, na početku njene karijere, 2000-ih godina, situacija u zemlji po pitanju vizuelnih umjetnosti bila mnogo bolja.

Bilo je više prilika za mlade umjetnike, društvo je cjelokupno više cijenilo i  poštovalo umjetnost. Nakon ostavljanja svojsvetnog državnog uređenja za sobom i osnivanja nezavisne države, ona je očekivala prelivanje tih vrijednosti iz jednog sistema u drugi, ali se on nikada nije desio. Njen utisak je da rukovodioci države u poslednjih 30 godina kao da mrze kulturu.

,,Nije Crna Gora jedina zemlja u kojoj se ova stvar desila, ona jeste zemlja u kojoj se ova stvar na najradikalniji način desila. U čitavoj bivšoj Jugoslaviji likovne akademije, institucije kulture mahom zauzimaju patrijarhalne strukture koje su prosto zaposjele u raznim režimima koje smo imali decenijama u većini država osim, recimo, izuzetak je naravno Slovenija”, poručila je Vujošević.

Ona je govorila i o nejednakim prilikama za žene u umjetnosti u poređenju sa muškarcima iz kulturne struke. Prvi zvaničan posao je, kako kaže, dobila sada u svojim 40-im godinama.

Kulturnom zajednicom protiv kulture zaborava

Mirko Radonjić, pozorišni reditelj, smatra da njegujemo kulturu zaborava te da sve stvari koje umjetnici žele da pokrenu moraju da grade od nule, iako su slične ili iste prakse već postojale.  

,,Svi smo umorni više”, zaključuje radonjić komenarišući stanje u crnogorskoj kulturi. On je dodao da je umjetnicima potrebna kulturna zajednica jer su svakako prepušteni sami sebi, pa je zbog toga jako važno imati sareadnju i međusobnu komunikaciju.

Za film nema dovoljno filmskih radnika

Dušan Kasalica, filmski reditelj, je takođe kritikovao odnos države i institucija kada je u pitanju film.

Pohvalio je Filmski centar koji im je omgućio bolje uslove za rad i povezao ih sa raznuim fondovima. Za crnogorske filmdžije budžet je jedan od najvećih problema. Kasalica je kazao da je nemoguće finasirati film od domaćih sredstava pa se moraju se tražiti i drugi izvori novca.

On je objasnio da crnogorski film jeste jedan vid promocije zemlje u svijetu, ali da nema dovoljno filmskih radnika. Filmska scena je prepuštena rediteljima dok scenografa, kostimografa i drugih kadrova pomoću kojih film dobija život nema u Crnoj Gori.

Institucije banalizuju i ponižavaju kulturu

Vujošević se svojom umjetniošću nekoliko puta predstavila svjetskoj publici. Ona je kazala da nijesu imali nikakvu podršku u komunikaciji od strane nadležnih ministarstava kada su išli u inostranstvo. Dodala je da je mnogo lakše pronaći komunikaciju sa ljudima van države koji govore jezik umjetnosti, nego sa predstavnicima institucija i javne uprave svoje zemlje koji ga ne razumiju.

,,Danas ne možete očekivati podršku ozbiljnim radnicima u kulturi i ozbiljnim djelatnicima u kulturi kojhe se bave kulturom kao razvojnom alatkom društva ako se kultura konstatno stavlja u kontekst turističkog proizvoda, kreativnih industrija i na neki način gura u džepove nečega što je konkretno i uporebljivo”, ocjenjuje Vujošević.

Ona je ocijenila da je danas je kultura u jednom mnogo poniženom položaju.

Više se očekuje, nego što se ulaže u kulturu

Radonjić sebe ne vidi kao ambasadora svoje zemlje. Ispričao je da ponekad ostavi i netačan utisak o Crnoj Gori i školi režije jer ga kolege sa strane stalno pitaju da li je obrazovanje u polju režije zaista tako dobro, donoseći zaključke na osnovu njegovog rada. On objašnjava da iza njegovog rada ne stoji samo škola već i vrijedan rad sa strane, učenje od raznih mentora, praćenje nihovog rada i slično.

,,Škola pozorišne režije ne izgleda tako kako ja radim”, poručio je.

On misli da samo radovi mogu biti ambasodri za sebe.

,,Oni komuniciraju na način koji prevazilazi i briše granice”, zaključio je Radonjić.

Kasalica se osvrnuo na to što se za Crnu Goru stalno govori da je prelijepa filmska destinacija i pominje se takozvani filmski turizam. On smatra da se taj nivo ne može dostići kada nema dovoljno radnika, a oni koji postoje nemaju dovoljnu podršku. Osjeća da su očekivanja nadležnih da svaki film koji oni naprave u Crnoj Gori za nju uradi ono što je Game of thrones uradio za Hrvatsku. Kao da im je sve manje od toga nedovoljno dobro, a to, apsolutno nije moguće.

Perspektive mladih u kulturi

Moderatorka Kraljević se na kraju osvrnula i na mlade i zapitala se kakav im kulturni prostor i uslove za rad ostavljaju.

Kasalica, kao neko ko duže vrijeme radi sa studentima, je kazao da pokušava da ohrabri umrežavanje studenata različitih fakulteta. Nema potrebe da studenti filmske režije budu izolovani kada mogu sarađivati sa drugim kolegama sa fakuleteta, sa studentima muziče akademije na projektima filmske muzike, studentima arhitekture i dizajna za potrebe scene i kostima.