Dementni tango demokratije

Gledamo televizijske anti – spektakle u kojima ofucane karikature sa jednom nogom u grobu vitlaju mlohavim ,,vizijama” politike i simulacijama budućnosti. Sve to podsjeća na vječno aktuelnu dramu Dušana Kovačevića ,,Maratonci trče počasni krug”, u kojoj su se u kolo uhvatili šestorica tata, ali kolovođa je mrtvi tata sve djece – Pantelija, jer u svojim rukama ima testament, imovinu. Možemo reći vlast. Neupitnu. Iako kao kamen mrtav, odavno.

Svjetska i domaća politika druge decenije XXI vijeka – tog ,,dečka” koji je obećavao – sve više podsjeća na neki bizarni, kontroli oteti after party u staračkom domu, iz kojeg iskaču podivljali starci ne dozvoljavajući ostatku svijeta da ide naprijed. Slikovito, to se može predstaviti u liku Džo Bajdena koji pleše kaldrmom beogradske Skadarlije.

Jedna od kolijevki demokratije kakva je Amerika, danas je spala na izbor između dva senilna zla; dva kandidata davno zrela za penziju, koji jedva preživješe sopstvene izborne kampanje, a kad je riječ o njihovom eventualnom stajanju na dvije noge po završetku mandata, stvar je neizvjesna.

Umjesto snage i erosa, novih značenja i mogućnosti, slobode, humanosti, i ostalih potencijala termina i pojma novog, imamo samo nove forme – fraze i tehnologije u službi tanatosa, mentalne starosti, duhovne i tjelesne utrnulosti.

Metuzalemi i nakaze starosti glođu zalogaje ukradene iz usta nerođenih pokoljenja. Ofucane karikature, corona style ,,rizične grupe” i potencijalne kolateralne štete COVID virusa, straše nas, ali prstom pokazuju na budućnost, gdje valjda vide i sebe, vjerovatno mumificirane.

Slična je izborna kampanja bila i kod nas. Gledali smo televizijske anti – spektakle u kojima ofucane karikature vitlaju mlohavim ,,vizijama” politike. Sjetimo se Đukanovića, izanđalog autokrate, koji beči očima i praćeka obrvama dodajući tako groteskne efekte na mlataranje umornih ruku koje nekad ,,behu lepe”, gospoCCke.

Na vrhovima društvenih piramida čuče starci usranih gaća, olabavljenih bešika, sa tapijom i ekskluzivom na vladanje.

Iz balkanskog gledališta

Interesantan je sindrom da su ovakvi surogati demokratije veoma strastveno praćeni u pseudo-politčkim društvima i, da je briga o dešavanjima tamo, neuporedivo veća nego o dešavanjima ovamo.

Dok živimo u polarizovanom društvu, mi brinemo o negativnim posledicama polarizacije američkog društva. Dok imamo segregaciju na nacionalnoj osnovi, brinemo šta će biti tamo na rasnoj.  

Džo Bajden pleše na Skadarliji; Foto: REUTERS/Djordje Kojadinović

Prisjećamo se ko nas je bombardovao, ko nije; ko nas nije zaboravio, a sa kim smo plesali.

Brinemo o tome koga tamo volimo, a koga ne. Možda Tramp ima prednost u očima naših ljudi zato što je oženjen Slovenkinjom ili zato što je, kako neki vjeruju, politički korektniji prema našim državama.

Međutim, ruku na srce, za razliku od Bajdena, Tramp nikad nije plesao uz pjesme Zvonka Bogdana, makar ne u srcu Beograda, na Skadarliji, sa našom glumicom Ljiljanom Jakšić.

Uzgred, da pomenemo, ko ne zna, tu je bilo još par političkih dedica u usponu. Takozvanih starmalih poput Aleksandra Vučića. Učili su nekromancerski zanat.

Glumica je na pitanje novinarke: ,,Da li gospodin gazi dok pleše?” odgovorila da ne gazi, da ima vrlo lijep stav i da se vidi da je učio ples u životu.

Dakle, za sad znamo da ne gazi dok pleše, ali se pribojavamo da gazi kad zaigra na političkoj sceni. A globalnoj javnosti je poznato i da voli da onjuši kose i vratove mladeži i druge nejači. 

Ne bez bojazni, pitamo se: Hoće li ovaj nas da njuši? Ili gazi? Da se prisjetimo dijaloga iz slavnog filma ,,Mi nismo anđeli”:

– ,,Hoće li da me boli kod čika zube?”

– ,,Naravno!”

Nego šta! Posao mu je da gazi. Samo, moguće je da ovaj put odigra ,,Poslednji tango u Vašingtonu”!

Nije suvišno pomenuti da je 1913, iste godine kad su srpska i crnogorska vojska jurišale da oslobode Skadar, tango bio zabranjen u Čikagu kao nemoralan.

Metuzalemi trče počasni krug?

,,Ako nekad ljubiš momče mlado,
znaj da će te brzo ostavit,
jer on ne zna šta je ljubav,
i ne može dugo veran bit!”

– Da se malo prisjetimo stihova Zvonka Bogdana iz pjesme ,,Kraj jezera”, uz koju je Bajden plesao na Skadarliji, po kaldrmi grada, za koji je privremeno bio zaboravio da je htio da ga razori. Ali, šta zna starost…

Kad smo kod tih stihova, gotovo je nevjerovatno da su oba američka kandidata za predsjednika stariji od 70 godina. Šta li je to ,,trulo u državi Danskoj”?

Sve zajedno podsjeća na vječno aktuelnu dramu Dušana Kovačevića ,,Maratonci trče počasni krug”, u kojoj su se u kolo uhvatili šestorica tata, ali kolovođa je mrtvi tata Pantelija, jer u svojim rukama ima testament, imovinu.

I sam Kovačević je posvjedočio da je ta studentska drama predstavljala revolt protiv tadašnjih Jugoslovenskih struktura koje su bile oličene gomilom tata, staraca koji jedni drugima dišu za vrat, a na vrhu svih je bio tata – mrtvac koji je o svemu odlučivao.

Kovačevića su takvi drznici osujetili za stipendiju, pa je ta drama predstavljala neku vrstu odgovora.

U tom smislu, aktuelna američka politička situacija je izvanredno čitljiva kroz Kovačevićeve naočare. Jel’ to ,, ,demokratija’ trči poslednji krug”? Ili ga je možda već istrčala!?