Dokumentarne priče – naše priče

Priče koje gledamo na ekranima, radilo se o igranim filmovima, serijama, tv filmovima, animaciji, nam uglavnom služe da ne razmišljamo o svojoj svakodnevici, da vidimo neke zamišljene likove i priče, da kroz njih doživimo nešto sasvim drugo. Dokumentaristika se tu jako često ne razlikuje – saznajemo o drugim prostranstvima, o različitim ljudima, svjesni smo da, za razliku od igranih filmova, posmatramo stvarne priče, ali su nam i one nerijetko udaljene, ni one, nisu naše.

Dokumentarna ostvarenja hrvatske rediteljke Tihe Gudac su zato nešto sasvim drugačije. Njen prvi film “Goli” govori o ljudima koji su direktno preživjeli Goli otok i sva zvjerstva koja je taj sistem stavio pred njih, ali i o njihovim porodicama, razorenim od tog događaja. Film koji je velika priča i intimna ispovjest je tako nešto što se ne dešava drugima, već nešto što se možda dogodilo u našoj porodici (kao i u porodici same Tihe), kod bližih ili daljih rođaka, kod komšija, prijatelja. Kroz protagoniste tog filma doživljavamo katarzu shvativši da smo mogli biti bilo koja od tih osoba.

Njen drugi film, koji je predstavila na ovogodišnjem festivalu “Underhill” u Podgorici se zove “Žica”. On govori o žilet žici postavljenoj na rijeci Krupi na granici između Hrvatske i Slovenije. Govori o jednoj mirnoj zajednici, povezanoj generacijama kroz različite sisteme i različite države (SFRJ, Kraljevina Jugoslavija, Habzburška monarhija) koja je odjednom razdvojena događajima koji nemaju veze sa samim žiteljima. Opet, imamo prilike da gledamo jednu zajednicu koja je mogla biti naša zajednica, jedan ekosistem koji je mogao biti naš, jednu priču koju vidimo kao svoju.