Piše: Ognjen Savić

Ukoliko se uskoro ovo goruće pitanje formalnog postojanja i trajanja države i nacija ne svede na pitanje ekonomskog, pravnog i kulturnog uspravljanja čitavog društva (uz naklonost svakom nacionalnom identitetu), ili ako se, ujedno, „problem“ statusa vjerskih organizacija ne uzdigne na nivo kontekstualizovanja pravoslavnih/katoličkih/islamskih vrijednosti u 21. vijeku (za one koje zanima taj diskurs) – budućnost države Crne Gore i definitivno biti prepuštena nacional-šovinistima.

Od prošlosti do sadašnjosti, i nazad

Opšte je mjesto da je svaka religija i vjerska organizacija dominantno okrenuta prošlosti, i to, naravno, samo jednom periodu u prošlosti, onom u koji staju sve njihove dogovorene i zapisane vrijednosti (dogme), kao što su promišljanja i stavovi o Bogu, moralu i društvu, dakle vrijednosti koje su izvan vjerskog svjetonazora i djelokruga uticaja oduvijek prolazile kroz civilizacijske metamorfoze, kako prije tako i poslije istorijskog perioda kojeg uzimaju za svoj uzor i mjerilo.

Analogno tome, vjerske institucije beznadežno sporo mijenjaju svoje navike i zakone, odnosno pogled na sadašnjost i budućnost, pa se njihova principijelnost u jednoznačnom tretiranju raznih, promjenjljivih ljudskih potreba, navika i identiteta eufemistički može okarakterisati i kao tvrdoglavost. Pride, razum i nauka nas uče da se, poput izgradnje nacionalnog identiteta, ljudi koji vjeruju u Boga i/ili život prije i poslije života, najčešće po inerciji porodice i društvenog okruženja, a najređe po sopstvenoj volji, sabiraju u religijske/vjerske institucije, koje se međusobno razlikuju najčešće u prilično banalnim ili bar pretencioznim ideološkim/refleksivnim stajalištima, iza kojih se, opet kao u slučaju država i nacija, vrlo često krije pragmatično rasuđivanje i/ili volja za moć pojedinca ili određene grupe (uglavnom apologeta utemeljivača religije ili doktrine), pa i žeđ za eksploatacijom raznih dobara.

Crkve/vjerske organizacije su, uz to, kao konzervativni socijalni subjekti, nerijetko i najmoćnije institucije čuvara tradicije u skoro svim državama, pri čemu, naravno, njihova moć jača onda kada imamo posla sa zatvorenim, nerazvijenim ili regresivnim društvima, što je umnogome slučaj i sa Crnom Gorom.

Otuda se tradicija, kako u religijskom diskursu tako i u svjetovnom na koji se preliva, smišljeno izjednačava sa vječnošču, a time svaka (buduća) promjena proglašava izdajom i propašću (jer, naravno, prvo uslovljava drugo), iako je sve uglavnom suprotno, kako lakonski i uzalud podsjeća Ernest Gelner: „Propovijeda se i brani kontinuitet, ali sve se duguje velikim lomovima“.  

Zato se i u Crnoj Gori događa da se npr. od strane nacionalista muslimani blate kao izdajnici pravoslavlja, dok pravoslavci nikad nisu izdajnici paganstva, baš kao što se npr. jedan Emir Kusturica naziva izdajnikom islama, a nikada njegovi preci izdajnicima hrišćanstva. No, ta vrsta izvitoperenog mišljenja i (samo)laganja podjednako se sprovodi u vjerskim institucijama baš kao i u političkim propovjedima o državi i naciji, a i nije rijetkost da se te tri tačke spajaju u jednu, što je karakteristično za pravoslavlje (iako ni mnoge druge konfesije nisu imune na nacionalizam, odnosno etnofiletizam, naprotiv), dakle, pravoslavlje u kojem postoje crkvene organizacije koje imaju anahrone nacionalne ili/državne predznake u nazivu, ali, paradoksalno, čija se jurisdikcija često proteže na više država i nacija, a što nerijetko dovodi do razmirica sa onim pravoslavnim vjernicima koji se ne identifikuju sa nacijom koja je nominalno u nazivu crkve.

Tako npr. u Rusiji i Srbiji i Crnoj Gori, nemali broj sveštenika pravoslavne crkve propovijeda podjednako o nužnosti očuvanja i slavljenja kako vjere i pravoslavlja tako i nacije i države, što su dakako nezreli recidivi prošlosti u kojoj je crkva često znala biti podupirač buna i ratova protiv drugih država/nacija (osvajača).

Kakogod, danas se crkveni i religijski diskurs u Crnoj Gori, makar u javnosti, dominantno svodi na izanđale rasprave o statusu pravoslavne crkve, njenom nacionalnom kodu i odnosu prema državi, pri čemu skoro svi učesnici rasprava uporno izbjegavaju suštinsku tačku problema – etičke norme i arhaični etnofiletizam u pravoslavlju – i, u skladu sa svojim nacionalističkim stremljenjima, problematizuju samo uskonacionalne teme, kojima dični autori monologa (nema dijaloga) dosađuju cijelom građanstvu, pa vjerovatno i onim istinskim vjernicima/monasima/sveštenicima koji su isključivo okrenuti duhovnosti, ideji spoznaje Boga i života izvan života.

Pri tome, naravno, dvije crkve koje se nazivaju pravoslavnima, sa različitim nacionalnim predznacima i istorijskim referencama, te kanonskim statusom (tradicijom saveza sa pravoslavnim crkvama u svijetu), jedna drugu optužuju da su izvorište nacionalizma i raskolništva među pravoslavnim vjernicima u Crnoj Gori, pa čak i da urušavaju „esenciju“ države Crne Gore (zavisno od nacionalnog koda kojem pripisuju tu suštinu).

Situacija je uzdignuta do nivoa opšteg društvenog problema prvenstveno zahvaljujući nacionalistima van tih crkava (nerijetko i ateistima [sic]), koji ne samo da zatrpavaju medijski prostor bjesomučnim ponavljanjem svojih dokaza o pravom nacionalnom identitetu ovdašnje crkve (crkava), a čime suštinski samo produbljuju problem koji navodno žele da riješe, već kao i da nesvjesno prizivaju teokratsko ustrojstvo države, naravno, nakon što se riješi pitanje čije nacije su crkve.

Međutim, ukoliko neko dobronamjeran, sa komotne distance civila, stvarno želi da se bavi tim pitanjima, onda bi na prvom mjestu morao da se prisjeti kako se konstantnim vraćanjem na prošlost nalazi upravo na domaćem terenu crkve, odnosno da je, kako smo rekli, prošlost u stvari ta koja se prilagođava crkvi (baš kao i državi i naciji), a ne obratno. A onda bi, umjesto da u podvodljivoj istoriji traži argumente za svoja stanovišta, skoro pa naivno mogao da se pozove na sadašnjost, odnosno ovo vrijeme i ovovremene potrebe vjernika/društva, te da u aktuelnosti potreba/želja, a po inerciji logike, inicira dijalog i/ili predstavi model za rješavanje problema koji muči društvo (ili neki njegov dio), bez obzira na to da li se takvo stanovište utemeljuje u tradiciji, zvaničnim i nezvaničnim spisima ili nečijim partikulranim interesima. Plastično: ako crkva/vjernici žele takvo nešto kao što je autokefalnost, koga bi po logici stvari trebalo da bude briga da li je stvarno postojala ta autokefalnost, i obratno, ako je crkva/vjernici ne žele, zašto je važno da li je ikada bilo takve samostalnosti.

Doduše, da bi jedna takva namjera bila iole potentna, morala bi se imati na umu već predočena misao: ako neko želi da formuliše ili dekonstruiše jedan problem ili mit u zajednici, a istovremeno da (na račun tog problema) glorifikuje strukturnog i vrijednosnog dvojnika tog problema ili mita, onda će biti očigledno da nemamo posla sa kritičkim, već sa ideološkim mišljenjem, i to onim čiji su racionalni potencijali maltene istovrsni onoj ideologiji čija se racionalnost osporava. A to znači da je po srijedi ne pokušaj rješavanja nekog problema u korist onih građana kojih se takvi problemi tiču, ili čak čitavog društva, već nominalno prebacivanje težišta moći sa jednog totema na drugi, a što po prirodi stvari nikada ne može imati društveno odgovorni i integrišući karakter, pogotovo ne u građanskoj državi 21. vijeka.

Najzad, može se i pomisliti da svi oni koji nemaju blagoslov/prokletstvo da žive mnogo duže od prosječnog ljudskog vijeka, vjerovatno ne bi trebali ni da očekuju da će za svoga života uspjeti da naprave neki veliki preokret u bilo kojoj organizaciji u kojoj su, dakle, prošlost i dogme glavni korektivi svakog pogleda na sadašnjost i realnost.

Indiferetnost ili strah

Čomski je govorio da nas na svakom istorijskom stupnju mora zaokupiti težnja da ogolimo one oblike autoriteta i opresije koji su preživjeli razdoblje u kojem su možda bili opravdani zbog potrebe za sigurnošću, opstankom ili ekonomskim razvojem, „ali koji sada uvećavaju više nego što ublažavaju materijalni i kulturni nedostatak“.

Nacionalizam, takozvani patriotizam i autoritarnost religija očiti su oblici društvene opresije koje danas vrijedi analizirati, demistifikovati i dekonstruisati više nego bilo koji drugi arhaični socijalni fenomen i problem.

Time se zapravo indirektno napada tzv. neutralna i indifirentna pozicija svih subjekata u društvu u odnosu na one socijalne anomalije kojima je imanentno neznanje, manipulacija, egocentrizam i nedobronamjernost, odnosno podsjeća se da su kritički glasovi, riječima Edgarda Sivaljera iz američkog Udruženja progresivnih bibliotekara, „oni koji ne kriju stvarnost ispod praznih, prerušenih riječi”.

U tom kontekstu, i na kraju ovog pokušaja okvirne analize nacionalističkih halucinacija u kojima živi jedan (zasigurno manji, ali bučniji i zlonamjerniji) dio građana Crne Gore, pogotovo onaj politički/partijski/medijski utemeljen, bilo bi zgodno sjetiti se i Dovlatova, koji u svom Koferu prenosi istinu da većina ljudi smatra nerješivim one probleme čije ih rješenje neće usrećiti, te da „oni neprekidno postavljaju pitanja, mada im istiniti odgovori uopšte nisu potrebni“.

To bi podrzumijevalo da se najprije kaže kako je u današnjoj Crnoj Gori suštinski nema vrijednosne razlike između onih koji svoju slobodu, odnosno intelektualne kapacitete i tjelesne potrebe žrtvuju dogmama vjerskih organizacija (od knjiga koje je „štetno“ čitati, preko nacija kojima „vrijedi“ pripadati, do hrane koju „ne valja“ jesti) i onih koji istu tu slobodu, odnosno racio, potrebe i želje žrtvuju državi „kakva bila da bila“ ili bilo kojoj naciji. 

A nakon toga nije višak ni da se upozori na skoro pa matematičku izvjesnost da će – ukoliko se uskoro ovo goruće pitanje formalnog postojanja i trajanja države i nacija ne svede na pitanje ekonomskog, pravnog i kulturnog uspravljanja čitavog društva (uz naklonost svakom nacionalnom identitetu), ili ako se, ujedno, „problem“ statusa vjerskih organizacija ne uzdigne na nivo kontekstualizovanja pravoslavnih/katoličkih/islamskih vrijednosti u 21. vijeku (za one koje zanima taj diskurs) – budućnost države Crne Gore i definitivno biti prepuštena nacional-šovinistima, koji će pod državnim, nacionalnim i crkvenim/religijskim zastavama (nasađenim na političke i bog zna čije sve još jarbole), doslovno uništiti svaku volju za životom na ovom parčetu Zemlje, pa time vjerovatno i samu državu.

„Ako već nema rješenja, bar više nema ni problema.“ Ono što u toj misli zapravo najviše zgrаžava i plaši jeste uvijek živa mogućnost da taj sjutrašnji bijeg ljudi od ove balkanske nepodnošljive opsesije ne bude u stvari i bijeg od nekog novog balkanskog krvoprolića.

II dio teksta
Država, nacija i crkva: od fetišizacije do dezintegracije

Autor je magistar bibliotekarstva