Razgovarala: Jovana Božović

U sferi ekologije, kako na globalnom nivou, tako i kod nas, ekološki aktivizam je često kritikovana tema, nekad zbog metoda koje koriste aktivisti, nekad zbog skrivenih političkih agendi, diskriminacije, privilegija pojedinaca… Zato je važno skrenuti pažnju na ekološko praktikanstvo i angažovanje pojedinaca iz našeg okruženja i njihova iskustva pretočiti u lekcije.

Za Kombinat su, o svom iskustvu u sferi ekologije, aktivizma i praktikanstva, govorili ekološki aktivista Aleksandar Dragićević i građanska aktivistkinja Marta Darmanović.

Marta Darmanović aktivizam ne doživljava kao nešto čime se „bavi“, već kao nešto što proizilazi iz njenog bića i djelovanja kad primijeti nepravdu.

,,Nisam ni znala do skoro da to što radim ima profesionalni naziv i pravac dok me nisu po novinama počeli tako oslovljavati kad je bila aktuelna moja borba za Staru varoš,  i mogu vam reći da me to baš obradovalo, da se „bavim“ nečim što zapravo jesam’’, rekla je Darmanović.

Aktivistom se najčešće postaje potpuno slučajno, smatra Dragićević.

,,Iz ličnog iskustva i iskustva brojnih prijatelja aktivisti postajemo kada shvatimo da nema ko (drugi), da institucije ne rade svoj posao, da ako vi ne ukažete na problem, dignete glas, fizički blokirate, odete na javnu raspravu, to neće niko drugi uraditi.’’

Dragićević kaže da, kako je Crna Gora izuzetno mala zemlja, onda tek vidimo koliko taj problem može biti izražen.

,,Imamo 50 ili 100 ljudi u Crnoj Gori koji su aktivisti ne samo ekološki nego i građanski i aktivisti za ljudska prava, oni su jednostavno primorani da nastave tu svoju borbu, jer znaju ako oni prestanu neće imati ko da nastavi, jer jednostavno ljudi zbog socio-ekonomske situacije, dezintegrisanih institucija, nemaju želju da se uključe’’, dodao je.

Pokretanjem inicijative za očuvanje Stare varoši, Marta Darmanović nam je svima dala primjer istrajnosti i kontinuiteta u borbi za normalne uslove života, očuvanje dobara istorijskog, kulturnog i ambijentalnog značaja.

Njenu inicijativu Dragićević komentariše kao primjer istrajne i iskrene borbe.

,,Za veoma kratko vrijeme je uspjela da alarmira i uzbuni javnost sa činjenicom da se poslednje i jedino kulturno-istorijsko jezgro Podgorice koje nije uništeno i devastirano, sada ubrzano devastira i da za svega godinu ili dvije dana od Stare Varoši neće ostati apsolutno ništa“, procjenjuje Dragićević.

Izazov: Motivacija lokalne zajednice

Kao glavni izazov sa kojim se Darmanović susretala, Dragićević ističe upravo vidljiv nedostatak podrške lokalne zajednice.

,,Kada imate sa jedne strane jako lošu ekonomsku situaciju, osiromašene građane, a sa druge strane dezintegrisane institucije koje nijesu uspjele da emancipuju, obrazuju i pokažu kakve su vizije razvoja i kako možemo za mnogo manje dobiti mnogo više – onda imamo jednostavno društvo koje ne može da se mobiliše’’.

Upravo se to desilo u Staroj varoši, kaže Dragićević, gdje izuzev par ljudi oko Marte, njenih prijatelja i komšija, šira lokalna zajednica Stare varoši nije htjela da stane u odbranu.

,,Ni sada ne žele da stanu u odbranu Stare varoši, jer očekuju neku ekonomsku korist od cijelih tih projekata stambeno-poslovne četvrti – neko će prodati zemlju, neko će raditi na građevini, neko će nešto drugo uraditi’’, rekao je.

,,Kada ne možete da mobilišete lokalnu zajednicu onda je vaš posao mnogo teži. Onda morate da mobilišete ljude iz drugih lokalnih zajednica, drugih gradova. Nije lako zainteresovati ljude, jer će oni reći – ako neće da se bori onaj ko živi pored te zgrade, što bih ja dolazio iz Nikšića, Kolašina, Mojkovca da se borim za njihova prava na normalnu i zdravu životnu sredinu?“, dodaje Dragićević.

Darmanović potvrđuje značaj podrške od strane lokalne zajednice.

,,Bila mi je potrebna podrška barem šake građana koju, što mi je i dalje nevjerovatno, nisam dobila“, konstatuje Darmanović i primjećuje zatvorenost lokalnih zajednica.

,,Ovdje se ljudi vode time da svako treba da vodi brigu o svom kvartu, pa ako ne reaguju Starovarošani, neće niko. Podgorica Podgoričanima – vele“, osvrće se Darmanović na poznatu lokalpatriotsku frazu, napominjući da tada nedostajalo samo da se pojavi neko čija riječ ima težinu i autoritet.

,,Da izađe i kaže – jeste, staro jezgro svakog grada vrijedi puno više nego kakav smo mu mi trenutno tretman dali i ne brinite mještani, to ćemo i valorizovati“, smatra Darmanović.

Uprkos svemu, Darmanović je pokušavala da motiviše zajednicu ne samo ,,borbom protiv“ već i pozitivnim porukama.

,,Ja sam pokušala svakodnevnim dijeljenjem fotografija predivno uređenih, starih djelova gradova sa svih strana svijeta, da usadim vizuelno kako bi Stara varoš mogla i trebalo da izgleda, što sam i uspjela, ali to nije bilo dovoljno, jer je preovladao pojedinačan, kod nekoga strah, kod nekoga interes, mještana za sopstvenu finansijsku egzistenciju, što i kapiram’’, dodala je Darmanović.

Onlajn aktivizam

Martino aktivno izvještavanje sa lica mjesta o devastaciji ostataka istorije i životnih uslova u dijelu Stare varoši gdje je živjela je dospjelo do većeg broja ljudi upravo zahvaljujući društvenim mrežama. Onlajn aktivizam je, usljed dvogodišnje pandemije i izolacije radi suzbijanja širenja virusa, postao sastavni dio komunikacije između građana, ali i društva i institucija.

,,Aktivizam preko onlajn platformi je zapravo u većini slučajeva jedino što može da napravi razliku, kad djelujete kao „običan“ građanin. Činjenje problema dostupnim većem broju ljudi čini da je reakcija tih ljudi presudna za reakciju institucija, čemu svi svjedočimo poslednje dvije godine’’, objašnjava Darmanović.

Obraćanje institucijama i njihovo prebacivanje nadležnosti je, kako ona tumači, stara dobro uigrana igra iz koje uvijek institucije izađu kao pobjednik, tako da je to unaprijed izgubljena bitka, a građani usput izgube vrijeme, živce i nadu.

Taj put joj je dobro poznat, pa nije ni kretala njime, osim u situacijama kada je morao da postoji  trag u vidu dokumentacije.

,,Ne može niko da mi objasni, evo recimo konkretno na primjeru Stare Varoši da, dok ja nisam objavila pet gradilišta u Staroj varoši, niko to nije primijetio, a pored koje morate proći u kojem god kvartu da živite. Tako, da su institucije htjele time da se pozabave, pozabavile bi se“, izričita je Darmanović.

Kako dalje kaže, u Crnoj Gori je toliko problema da i mnogo veći broj aktivista ne bi bio dovoljan da ukaže na sve.

,,I onda treba svakom kvartu makar jedan, da taj dio pokriva, jer ne mogu ja iz Stare varoši dobro poznavati problem koji se dešava u Donjoj Gorici, recimo. E tome služe onlajn platforme kojima ogroman broj ljudi ima pristup svakodnevno’’, smatra aktivistkinja.

Birokratija kao kamen spoticanja

Darmanović je u birokratsku borbu ušla tek nakon što je problem odjeknuo na mrežama. Nakon par utješnih izlazaka na lice mjesta i sastanaka, kako ona tvrdi, problem je doveden do Gradske skupštine i vraćen na mrtvu tačku. Investitorima, partijskim kolegama, ostavljeno je vrijeme i prostor za dalju, ubrzanu gradnju.

,,Spomenuću mog omiljenog fiktivnog lika iz Crne Gore, a to je građevinski inspektor Novak Lakušić. Mi smo zaključili da on zapravo ne postoji. Ili to, ili je bezobrazluk crnogorskih organa neograničen. Čovjek se ni na jedan poziv, poruku, mejl nije odazvao, a bila ih je milijardu. A svako vas upućuje na njega, kad se informišete kome da se obratite kad primijetite sumnjivu gradnju, poput ove kad se zgrada naslanja ljudima na kuću’’, ističe Darmanović, i dodaje da se na taj račun šalila: ,,Mora da mu je na Gmail pala memorija, pa nije vidio mejlove.’’

Edukacijom građana do savladavanja birokratije

Imajući u vidu iskustva sa Martinim aktivizmom, podrškom i znanjima koja su joj bila potrebna, nameću se pitanja nedostaje li ekološkom i građanskom aktivizmu neka baza u pogledu infrastrukture i uvida u funkcionisanje birokratije i da li je potrebno kreirati neku dugoročnu platformu, npr. ,,školu aktivizma“ – u kojoj će ljudi moći da dobiju operativna znanja kome se i kako obratiti, kako locirati nadležne i doći do njih?

Dragićević smatra da je u Crnoj Gori potrebno imati edukaciju, ne samo aktivista, nego i građana.

,,Usled nedostatka građanskog obrazovanja, građani se javljaju aktivistima da ih pitaju kojoj inspekciji da prijave određenu devastaciju, kako u ekološkim sredinama tako i u urbanim, ko je za šta nadležan, na koji način da ostvare svoja prava, u vidu javnih rasprava, žalbi, tužbi…“ tvrdi Dragićević.

On dodaje da nedostatak edukacije šire populacije dovodi nerazumijevanju da zakon postoji i da izuzetnim pritiscima može da se učini da se taj zakon poštuje.

S timu u vezi, po njegovim riječima, i aktivistima su potrebne dodatne vještine i znanja da bi se izborili sa barijerama u sistemu.

,,Često je i naša greška kao aktivista, što ne razumijemo i što nijesmo dovoljno verzirani u cijelom sistemu javne uprave i procedurama i protokolima kako bismo neku devastaciju spriječili i prije nego što se desi“ kaže on i dodaje da je stoga potrebna ,,neka škola ne samo ekološkog aktivizma, nego građanskog obrazovanja koja bi mogla da umnogome pomogne da imamo aktivnije građanstvo’’, zaključio je.

Darmanović je takođe zagovornik edukacije u oblasti ekologije i očuvanja javnih dobara kao sredstva borbe protiv devastacije.

„Ono što svima nama treba jeste jedan dobar čas građanskog obrazovanja. Koliko mogu da zaključim iz konkretno ove situacije vezane za moju borbu za Staru varoš i nezainteresovanost građana, ne radi se samo o tome da imaju svoju korist od nove gradnje, kako sam u početku mislila, nego su ogrezli u pasivnost i neznanje. Koga god pitam zašto se ne uključi, dobijem isti odgovor – “Ne možemo mi tu ništa…”, konstatuje Darmanović.

Građanska participacija kao osnov građanskog obrazovanja

Darmanović smatra da građani ili ne znaju ili nisu navikli da koriste mogućnost da mogu da učestvuju u donošenju odluka koje se tiču njihovog grada, njihove budućnosti, njihove države.

,,To se zove građanska participacija. Ja prva ne znam koji su to sve mehanizmi građanskog učešća u procesu donošenja odluka. Ajde da ih naučimo i počnemo koristiti. Društvene mreže su sa te strane jedna fantastična stvar. Ako nemamo kulturu odlaska na sastanke mjesne zajednice, javne rasprave i sl., barem se ovdje možemo izjasniti i informisati’’, kaže Darmanović.

Ona poziva na akciju po ovom pitanju.

 ,,Ima li dobrovoljaca da se pokrene ta priča? Da se recimo napravi stranica ,,Građansko obrazovanje”, da se uključe ljudi koji znaju o tome, da naučimo konačno svoja prava, kako da ih ostvarimo i kako da zajedno gradimo svoju budućnost, da prestanemo da se ponašamo tako kao da ona zavisi od šake ljudi koje pritom mi plaćamo da nam uništavaju grad, državu i život“, izričita je Darmanović.

Političari u aktivistima vide konkurenciju

Dragićević, kao jedan od izazova aktivizma vidi i u relaciji sa politikom. Naime, političari, donosioci odluka, kao da nisu shvatili funkciju civilonog sektora i građanskog aktivizma

,,Najveći problem aktivista je nerazumijevanje, prvo, političkih struktura koje u aktivistima ne vide saveznike. Razne političke partije i političari vide u njima političku konkurenciju, jer svaka inicijativa, svaka odbrana, svaka borba za zdravu životnu sredinu, održivi razvoj, političari vide kao način da se prikupe jeftini politički poeni“, kaže Dragićević i primjećuje da su često te inicijative ,,otete i odu u nekom drugom pravcu, zbog političkih aktera koji nemaju viziju i emancipatorski edukativni karakter“.

Sve to, po riječima Dragićevića je dovelo do toga da su ,,aktivisti sami, nemaju podršku institucija, nemaju podršku političkih struktura“.

,,Još jedan problem je finansiranje – uglavnom ekološki aktivisti širom Crne Gore se samofinansiraju, tako da od svog privatno i profesionalnog života primorani su da izdvajaju svoja sredstva kako bi platili gorivo, posjetili, izvdvojili svoje vrijeme, to vrijeme uzmu od svojih porodica, svojih prijatelja i od svog slobodnog vremena i doniraju ga, i sve što oni žele je da se to donirano vrijeme isplati tako što će neka inicijativa biti podržana, tako što će oni koji su za to plaćeni stvarno raditi svoj posao“, podsjeća Dragićević.

On dodaje da ekološki, građanski aktivisti tako rade posao institucija i rade posao države.

,,Imali smo primjer Komarnice i Sinjajevine, da vidimo kako je to teško kada se brani država od države i smatram da je to najveći izazov ekoloških aktivista da dokažu i pokažu da nijesu protiv razvoja, da nijesu protiv države, ali da ima boljih i stabilnijih rešenja i da ima boljih vizija razvoja Crne Gore.’’, kazao je Dragićević.

Problemi današnjeg aktivizma: brojnost i sagorijevanje

Kao jedan od najvećih problema sa kojim se aktivisti susreću, Dragićević ističe brojnost – činjenicu da je žarišta i problema previše, a aktivista malo za ono što se dešava. Ti problemi se  zagube dok aktivisti stignu da alarmiraju, a institucije adekvatno da reaguju.

S tim u vezi, Dragićević navodi sezonu šumskih požara koja je, nadamo se, za nama.

,,Aktivisti ukazuju, alarmiraju, izlaze na teren, ali institucije jednostavno nemaju ni resursa ni znanja da reaguju. Ista je situacija sa devastacijom životne sredine sa čuvanjem sela i ruralnih zajednica, sa čuvanjem rijeka sa zagađenjem’’, rekao je on.

Dragićević podsjeća da je veliki broj aktivista iz sektora ekološkog aktivizma, prethodnih par godina sagorio i napustio sektor.

,,Imamo problem sa sagorijevanjem aktivista, jedan od najvećih problema u ovom trenutku. Posle jedne uspješne kampanje, nastavlja se borba koja zahtijeva mnogo vremena, ličnog žrtvovanja i ličnih sredstava, i onda aktivisti ili odluče da dignu ruke, jer nemaju više vremena ili energije, ili jednostavno odu u cinizam“, kazao je on.

S druge strane, Marta Darmanović ima poruku za one koji imaju imaju viziju i želju da aktivno učestvuju u očuvanju dobrostanja svoje zajednice.

,,Ne dozvoli da te slome tuđe sumnje i uvjerenja, ti imaš viziju, to što je neko drugi ne vidi, ne znači da nije moguća. Samim tim što si djelovao, već si napravio razliku. Idi na sastanke aktivista da osjetiš pokretačku silu energije koja svijet ostavlja boljim mjestom. Bravo, hrabri saborče!’’, poručuje Darmanović.