Piše: Jovana Božović

Poslednjih godina svjedočimo porastu ekstremnih vremenskih uslova, od ljetnjih požara do skorašnjih poplava, porastu stepena zagađenja vazduha, akumulaciji otpada u okeanima, sušama, narušavanju biodiverziteta, devastaciji šuma i rječnih korita – što ekološku anksioznost čini očekivanom pojavom.

Globalni ekosistem čovjeku pruža dobro umreženo i važno mjesto, ali ne i superiorno, kako obično volimo da vjerujemo. Posledice tih veza sa našom okolinom trpi i naše mentalno zdravlje, a kada te posledice tj. reakcije na ekološku krizu postanu učestale, mogu se pretvoriti u ekološku anksioznost.

O ekološkoj anksioznosti razgovarali smo sa istaknutim crnogorskim ekološkim aktivistima Aleksandrom Dragićevićem, Milanom Sekulovićem, iz inicijative Sačuvajmo Sinjajevinu i Ivanom Čogurić, članicom Pokreta Ecopatriotizam.

,,Definitivno sam ekološki anksiozan, jer imam priliku iz prve ruke da vidim kako se svijet za vrlo kratko vrijeme mijenja, zbog prirode posla koji obavljam prethodnih 10 i više godina, obilazim lokalne zajednica širom svijeta, kroz putovanja, to je dio ličnog usmjerenja i ličnog interesovanja i onda imam prilike da vidim glečere koji zauvijek nestaju, izvore koji presušuju, pustinju koja za samo godinu dan širi se nevjerovatnom brzinom. Imam prilike da u Crnoj Gori vidim kako nestaju šume, izvori, kako divlji požari gutaju našu državu svake godine i da je dobar dio ovih stvari na ovoj mikro-lokaciji kakva je Crna Gora moguće spriječiti, a ako ne spriječiti makar odložiti”, rekao je Dragićević o svom iskustvu sa ovim tipom anksioznosti.

Ekološka anksioznost nije zvanično bolest, već hronični strah od ekološke katastrofe koja potiče od sagledavanja naizgled ireverzibilnog uticaja klimatskih promjena i briga o sopstvenoj budućnosti i budućnosti mlađih generacija, definiše Američko psihološko udruženje (APA).

I pored toga što se ne smatra bolešću, ovo stanje može izazvati niz mentalnih poremećaja ako se ne tretira na vrijeme.

Izraz eko-anksioznost prvi put se pojavio u izvještaju APA-e o uticaju klimatskih promjena na mentalno zdravlje – Mentalno zdravlje i naša promjenjiva klima: Uticaj, Implikacije i Smjernice, iz 2017. godine.

Zvanični podaci o broju ljudi koji se suočava sa ovim problemom ne postoje, ali prethodno navedeni izvještaj APA-e upozorava da zabrinutost javnosti raste.

Dragićević ističe razliku između ekoloških aktivista i ostatka populacije – informisaniji su, interesuju se, u temi su, razumiju šta se dešava oko nas i kuda nas to vodi, i dodaje da vidi da kolege iz ekološkog sektora ukazuju na probleme i razumiju ih, jer imaju obavezu i dužnost da u ekološkoj katastrofi koja dolazi Crna Gora postane i ostane oaza.

Ekološki aktivista iz inicijative ,,Sačuvajmo Sinjajevinu”, Milan Sekulović,  dijeli brigu o budućnosti sa svojim saborcima.

,,Mislim da ne patim od anksioznosti, ali definitivno gajim jednu dozu straha za buduće generacije. Mislim da ekološki aktivizam više nije stvar izbora, to je postala obaveza. Ako je pravo na život osnovno ljudsko pravo, preduslov ostvarivanja svakog ostalog, životna sredina je ipak ono pravo bez kojeg ne bi bilo ni života”, kazao je Sekulović.

Živimo u vremenu apsurda u kojem se, prema njegovim riječima, kao nikada do sada priroda bjesomučno uništava zarad profita.

,,Za šta će taj „profit“ nezasitom kapitalističkom svijetu, kada uništavamo ono najvrednije naš jedini dom, planetu Zemlju“, zapitao se Sekulović.

Ivana Čogurić ukazuje na vezu između prenaseljenosti planete, devastacije i ekološke anksioznosti. 

,,Prešišali smo osam milijardi stanovnika, a ne vidimo da planeta samo što ne metastazira. Iščuđavamo se najtoplijem novembru, a ne zapitamo se zašto je to tako. Baš tu čuči moja ekološka anksioznost, šta će biti sa svima nama jer svi mi, ma koliko neupućeni, needukovani, neaktivni bili, kakvi god da smo – donosioci odluka smo. Odlukom da nećemo izaći na izbore, proteste, pustiti glas, širiti svijest, tražiti spas i pravo na pitku vodu, čist vazduh i zdravu okolinu jasno donosimo odluku. Ta odluka nikome ne ide u korist ni profiterima kapitalizma, a ni politici, jer oni bez ljudske vrste ne mogu da postoje. Ekološka anksioznost je ušla u društvo i što je najgore, odomaćila se”, decidna je Čogurić.

Ona smatra da ljudi u Crnoj Gori od davnina zanemaruju psihu i duh i robuju lažnim načelima koja još više podrivaju alarmantno stanje cjelokupnog bića.

,,Zbog toga ekološka anksioznost sve i da čuči u nama, u velikom broju slučajeva je ne bismo spoznali. U vinklu smo sa agresijom, bijesom, frustracijom, depresijom i ostalom družinom iz ove teške kategorije, ali nikako da krenemo da radimo na njima, niti imamo kad”, ukazala je ona.

Od solastalgije do eko anksioznosti

Za one više skeptične prema postojanju i adekvatnom uvažavanju fenomena eko-anksioznosti, bitno je podsjetiti da je i ranije bilo simptoma na koje je nauka, konkretno, medicina, ukazivala, a koji se tiču psihičkog stanja ljudi naspram neizbježnih društvneih i prirodnih procesa.

Prije definisanja fenomena eko-anksioznosti, u okviru uticaja klimatskih promjena na mentalno zdravlje, spoznali smo solastalgiju, kovanicu i otkriće filosofa Glenna Albrechta, čija je definicija objavljena u medicinskom časopisu The Lancet 2015. godine.

Ovo stanje odnosi se na poremećaje koji nastaju kod starosjedilaca nakon suočavanja sa devastacijom njihove teritorije izazvanom ljudskim aktivnostima ili klimom, i to je ono što je razlikuje od ekološke anksioznosti, koja je više fokusirana na budućnost.

Primjer solastalgije možemo naći u izvještaju MIT-a (Masačusetski institut za tehnologiju), koji otkriva da je vjerovatnoća razvijanja ozbiljnog mentalnog poremećaja posle razornih posledica uragana Katrina 2005.g. kod ispitanika duplo veća u odnosu na vjerovatnoću razvijanja ozbiljnog mentalnog poremećaja prije tog događaja.

Ekološka anksioznost kod mladih

Eko-anksioznost je sve češća među mladima, ali je ne treba smatrati patologijom jer: „svaki mentalni poremećaj u odnosu na klimatske promjene je zdrav odgovor na stvarnu prijetnju”, smatra C. Hickman, profesor na Univerzitetu u Bathu (UK) i psihoterapeut u Climate Psychology Alliance.

Na individualnom planu mlađe generacije su usmjerile svoju energiju na brigu o sebi (self-care culture) i na lični uticaj na sredinu. Da li će ‘‘regenerativne” generacije imati sposobnost da donesu rešenja za ekološke probleme sa kojim se suočavamo i kako?

,,Nagomilani problemi se ne mogu riješiti za dan, godinu, pet… To će biti proces koji će morati da riješe buduće generacije, ne znamo koliko njih, ali ako žele da spasu svijet i sebe moraju biti pametniji od nas. Često volim da naglasim da su naši preci bili istinski ekolozi, mi kao slovenski narod smo neraskidivo vezani sa prirodom te me zato čudi ovaj nemar koji danas imamo. Nama su u prošlosti hramovi bile šume i žitna polja, živjeli smo sa prirodom i od prirode, a tako se i danas živi ponegdje”, kaže aktivista inicijative ,,Sačuvajmo Sinjajevinu”.

On daje primjer Sinjajevine, koju su do sada sačuvali netaknutu i takvu žele da je ostave potomstvu.

,,Djeluj lokalno misli globalno je ključ, tačka po tačka, ruka ruci, i planetu ćemo mi „mali“ i „obični smrtnici“ sačuvati!”,  poručio je Sekulović.

Čogurić poziva na osnaživanje mladih ljudi u Crnoj Gori. Ona svjedoči da u momentima kada neki od njih istupe i zatraže pomoć, savjet ili mišljenje o tome kako se boriti i izboriti – dobiju hladan tuš od starijih generacija koji im se obraćaju iz fotelje pasivne agresije.

,,Nerazumijevanje se mora umanjiti, a asertivnost pojačati. Mladost Crne Gore je jaka, sopsobna, inteligentna, nadasve mudra, ali im se snaga ne smije oduzimati i zalaganje nipodaštavati, a to se u velikom broju slučajeva i dešava. Njihov rad na sebi mora da opstane kako bismo opstali kao vrsta. Vjerujem u mladost i njenu kreatovnost, inovatovnost i vjerujem u novi talas crnogorske zadrtosti, zdravi talas koji radi na sebi i koji će napraviti promjene, i koji će ispraviti ekološku krivu drinu jednog dana”, nada se aktivistkinja.

Svjedočimo proliferaciji esktremnih vremenskih uslova, od ljetnjih požara do skorašnjih poplava, porastu stepena zagađenja vazduha, akumulaciji otpada u okeanima, sušama, narušavanju biodiverziteta, devastaciji šuma i rječnih korita – što ekološku anksioznost čini racionalnom pojavom. Uprkos tome ona nije patološko stanje koje je potrebno izliječiti, već upozorenje, zdrav i pozitivan odgovor na ekološku krizu, koji nas motiviše da se povežemo sa zajednicom i uložimo napore da stvari mijenjamo na bolje.