Predstava Ujka Vanja, u režiji Mirka Radonjića, prva je predstava u jubilarnoj 70. godini Crnogorskog narodnog pozorišta. Premijerno igranje 3. marta na Velikoj sceni publiku nije ostavilo ravnodušnom, prije svega zbog činjenice da su umjesto izvornog čehovljevog teksta dobili svojevrsnu neoavangardnu dekonstrukciju ovog komada, ali i komentar pozorišne umjetnosti kao takve i, naročito, njene pozicije u lokalnom kontekstu. Pažnju je, između ostalog, privukao i vizuelni identitet, koji je adekvatno pratio radnju i glavne motive u predstavi. Sagovornice Kombinata su, s tim u vezi, scenografkinja predstave Andreja Rondović i kostimografkinja Lina Leković.

K: Vizuelno ste na jedan drugačiji način dočarali dramu “Ujka Vanja”. Koje poruke ste kroz vizuelni identitet predstave željeli da komunicirate?

Andreja Rondović: Scenografija za mene uvijek treba da nosi određenu poruku. Želim da poručim slojevitost kroz scenografiju na sceni te da prostor može biti još jedan lik u predstavi. Kada sam počela raditi na predstavi “Ujka Vanja”, razmišljala sam kako da približim čehovljevske ideje publici te da se svjesno napravi kritika urbanističkog plana i ilegalne gradnje, ukratko.

Lina Leković: Željeli smo da prostor nezavršene kuće ispunimo živim likovima i da postignemo živ i hrabar pozorišni jezik kostima neočekivanim i čudnim kombinacijama garderobe i boja. Cilj nam je bio da kostim bude slojevit, eklektičan, stilski neopterećen, eksperimentalan i da kao takav prikaže sve segmente života današnjeg čovjeka.

Ideja nam je bila da od garderobe koja nam je danas dostupna, najviše u second hand radnjama, pronađemo zanimljive kombinacije kako bi došli do scenskog kostima koji nije bukvalna imitacija svakodnevnog odjevanja. Kao jedna od poruka, koja se nametnula iz originalnog teksta, bila je i reciklaža, pa smo jedan dio nove garderobe, koju smo šili za potrebe predstave, krojili od više različitih nošenih stvari.

K: Koliki je izazov raditi na vizuelnom identitetu komadâ koji kao podlogu uzimaju klasike književnosti?

Andreja Rondović: Kada su u pitanju klasična djela, uvijek postoji opasnost i odgovornost u njihovoj postavci na sceni, kako bi se izbjegle banalne i površne stvari. Stanislavski je bio prvi koji je postavio Čehova u pozoristu, što nam ostaje zabilježeno u knjigama o pozoristu i utvrđuje neku normu kako se Čehov treba postaviti na sceni. Kroz istoriju, postavke se razvijaju i stvara se opste znanje i sablon postavki, kojima publika ima određena očekivanja.

Kao scenograf, velika je odgovornost i izazov kako napraviti scenografiju koja će biti izvan očekivanja publike i školskih postavki Čehova, a opet vjerna originalnom konceptu. Kroz istraživanje, ja kao scenograf pronalazim prostor u svim Čehovljevim dramama, idem iz koncepta reditelja i gradim prostore iz likova, aktualizirajući ih kroz karaktere, teme i ideje o kojima Čehov  govori.

Lina Leković: Meni lično je uvijek veći izazov da radim klasike i da likove i kostime iz određene epohe zamislim i kreiram u današnjem vremenu i prostoru.

K: Koliko ste u potrazi za kostimografskim rješenjem bili u dosluhu sa Čehovljevom ilustracijom likova, a koliko ste eksperimentisali u skladu sa duhom vremena u kojem nastaje predstava?

Lina Leković: Dobar funkcionalan kostim proizilazi prvenstveno iz teksta i to mu je osnova na kojoj se dalje gradi. Čini mi se da koliko god da smo eksperimentisali sa savremenim kostimom nismo izgubili Čehovljeve likove i odnose koji postoje među likovima u originalnom tekstu. U svakom kostimu zastupljen je najmanje jedan detalj koji je u dosluhu sa Čehovljevom ilustracijom likova, tako npr. dadilja Marina iako nije obučena kao starica ima retro klasične ženske cipele na malu kockastu petu, kao i bluzu i suknju klasičnog retro kroja koja publici jasno govori da ona igra stariju ženu; doktor Astrov iako ima samo hirurške rukavice i umjesto doktorskog kišni mantil istog kroja jasno vam je da igra doktora; Serebrjakov iako nije obučen kao starac nosi staromodnu garderobu iz 70ih godina, a u poslednjem činu čak i kombinaciju garderobe iz 70ih i XIX vijeka što jasno govori da je stariji od drugih likova iz drame…

Na kostimografska rješenja jako je uticalo i ko su glumci koji nose kostim i do kojih ideja i rješenja su reditelj i glumci došli na probama. Tako je npr. za lik Sonje Anjina ideja bila da Sonja nema fizički kontakt sa drugim likovima na sceni i zbog te njene ideje smo Mirko i ja došli na ideju da Sonja ima dugačke crvene rukavice od lateksa.

K: Koliko ste u potrazi za scenografskim rješenjem bili u dosluhu sa ambijentom koji slika Čehov, a koliko ste eksperimentisali u skladu sa duhom vremena u kojem nastaje predstava?

Andreja Rondović: U procesu izrade scenografije, eksperimentirala sam u skladu s redateljskim konceptom i temom predstave koja se razvijala. Držala sam se načela realizma i naturalizma koji su prisutni u Čehovljevim djelima, i birala materijale koji bi bili autentični i vjerni realnosti. Željela sam da na sceni ništa ne bude lažno, te sam koristila realne materijale poput starih dasaka, ne kasiranih stubova i cigli, prave armature i slično.

K: Scenografija upadljivo komunicira motiv nedovršenosti. Koje ste još motive željeli da kroz vaše rješenje iskomunicirate sa publikom i kako oni korespondiraju sa narativnim komponentama predstave?

Andreja Rondović: Između reditelja i mene postojao je jasan koncept da prostor treba da bude svojevrsni izraz našeg mentaliteta. Inspiraciju za scenografiju pronašla sam u različitim naseljima u kojima su kuće imale neobičnu arhitekturu, koja se u knjigama opisuje kao pravac “balkanske arhitekture”. Motivi koje sam željela da prenesem bili su nedovršenost, neukus, eklekticizam, ambicija za veličinom i moći, ali i ilegalna gradnja  i nelogičan urbanizam koji se može vidjeti svuda oko nas. Mislim da je prostor dobro korespondirao sa tekstom, uzimajući u obzir da je i dramaturg bio upućen u skice koje sam radila. Bilo je važno pratiti dramaturgiju prostora i povezivati je s dramaturgijom predstave kako bi svaki detalj bio opravdan i imao svoj smisao.

K: Kostimi u ovoj prestavi upadljivo komuniciraju motiv promašenosti, koristeći se kičem i tzv. “estetikom ružnog”. Koje ste još motive željeli da kroz vaše rješenje iskomunicirate sa publikom i kako oni korespondiraju sa narativnim komponentama predstave?

Lina Leković: Estetika ružnog, upotreba treša i kiča na drugačiji i duhovit način, ispitivanje granica lijepog i ružnog je nešto što mi je inače najzanimljivije u scenskom kostimu, a u ovom slučaju jako dobro funkcioniše za vizuelni koncept predstave, kao i za priču promašenih života. Kostim uvijek prati dramaturgiju djela i razvoj likova. Kostimi za Ujka Vanju, naročito koloritom, prate narativ predstave i baš kao i priča mogu se podijeliti u tri različite cjeline. Nismo željeli da kolorit kostima bude uslovljen unutrašnjim stanjem likova, već smo željeli da koloritom i različitim paletama boja, koje se smjenjuju tokom predstave, prikažemo istovremeno i radost i tugu života. Zanimljivo mi je da smo u trećem činu, gdje po tekstu dolazi do najvećih sukoba, došli do najskladnije palete boja?

K: Kako generalno objašnjavate veliki proboj estetike ružnog čak i u mejnstrim kulturu u posljednje vrijeme?

Lina Leković: Nisam dovoljno dobar poznavalac mejnstrim kulture, ali drago mi je da su ljudi sve više otvoreni novim pristupima u umjetnosti, dizajnu, oblačenju. Kod mene lično to nije pitanje trenutnog trenda, već nešto što je već sad dio mog rukopisa i stila. Estetika ružnog je dio moje estetike koja je prirodno došla iz najrazličitijih inspiracija, raznih umjetnika, dizajnera, reditelja i muzičara koji su me inspirisali i formirali tokom godina.

K: Koliko je na Vašu potragu za scenografskim i kostimografskim rješenjem uticala osobenost umjetničkog izraza reditelja?

Andreja Rondović: Ranije sam gledala predstave koje je režirao Mirko i primijetila sam da su meni vizualno privlačne i imaju zanimljiva scenska rješenja i prostornu dramaturgiju. Vidjelo se da dijelimo slične ukuse i razmišljanja o scenskom prostoru pa smo se odmah razumjeli jer poznavajuci njegov ukus kao i on moj  i nije bilo velike potrebe za njegovim uticajem na vizuelni identitet ovog komada.

Lina Leković: Mirko i ja radimo zajedno od njegove diplomske predstave “Povratak”, koju je režirao u CNP-u 2015. godine. “Povratak” je i meni bila jedna od prvih samostalnih predstava i nakon toga uradili smo skoro desetak predstava zajedno. Volimo sličnu estetiku kad je scenski kostim u pitanju i jako dobro se razumijemo i napredujemo zajedno iz procesa u proces. Iako je svaka predstava priča i proces za sebe u svakom novom procesu prirodno nastavljamo i unapređujemo ideje i saznanja do kojih smo došli u prethodnoj predstavi.

K: Koliko pažnje se posvećuje vizuelnom identitetu komada kada se procjenjuje njegov kvalitet? Smatrate li te umjetničke komponente zanemarenim u odnosu na rediteljski, dramaturški i glumački postupak?

Andreja Rondović: Prije nego što sam se profesionalno bavila ovim poslom, kao većina publike, predstave sam posmatrala kao jednu cjelinu i smatrala da su glumci i reditelji ti koji nose svu “slavu”, što je u redu. Međutim, kada sam počela da se bavim ovim poslom, shvatila sam koliko je važan doprinos drugih sektora, pored mog, poput kostima, scenskih rekvizita, dizajna svjetla, koji čine cjelinu predstave. Nažalost, ovi sektori su  često zanemareni,  ne samo od strane pozorišta kao institucije u produkcijskom smislu, već i od strane festivala i pozorišne kritike, koja često ne analizira naš rad. Kritika bi nam pomogla da dobijemo konstruktivne povratne informacije o tome kako radimo svoj posao i da li to ima smisla.

Lina Leković: Najčešće zbog nedostatka budžeta vizuelne komponente budu zanemarene, ali to ne mora obavezno da znači da je predstava zbog nedostatka vizuelnog dijela manje dobra.

S obzirom da se bavim scenskim dizajnom, smatram da je vizuelni identitet značajan segment svake pozorišne predstave ili filma. Kostim kreira lik zajedno sa glumom i formira sliku o liku u svijesti gledalaca i prije nego glumac izgovori riječi na sceni. Dobar kostim može značajno pojačati radnju na sceni i izgovorene riječi. Ljudi, jako često, samo na osnovu fotografija predstave ili filma odluče da li će nešto pogledati ili ne.