Pitam se ipak, da li je Egzit na autopilotu? Da li se festival koji je u svojoj prvoj deceniji konstantno rastao nadajući se da će dostići (a možda i prestići) čuveni Sziget pomirio sa sudbinom da je to nemoguće i zadovoljio sa ovom formulom?

Kada pišete o nečemu što vam je u nekom ranijem dobu života bilo veoma značajno, postoje mnoge zamke u koje možete upasti. Tako ste uvijek u problemu da vaš trenutni doživljaj bude ograničen vašim godinama, promjenama koje su se vama desile, a ne događaju koji posjećujete. Nije se suštinska promjena desila muzici, filmu, sportu, čemu god, vi ste ti koji ste se promjenili. Odnosno, najčešće je kretanje dvostruko, mijenjate se vi kao i predmet vašeg posmatranja, vašeg uživanja. Ako je to kretanje izvedeno u dva pravca, onda ćete biti posebno ljuti, razočarani, tužni kako “stvari nisu kao što su nekad bile”. Tu zamku je nemoguće izbjeći.

Pisao sam već prije mjesec dana, za mene je Exit festival predstavljao lijepa i formativna iskustva. U periodu od 2003 do 2009 samo sam jedan propustio a ulaznica se kupovala u najranijoj pretprodaji, dok još ni jedno ime ne bi bilo objavljeno. Tako sam na Petrovaradinskoj tvrđavi proveo tri poslednja raspusta srednje škole i svako (sem jedno) ljeto tokom studija. Premotajmo onda do 2022. godine i prve situacije u kom sam došao na više dana.

Ako razmišljam o tome šta se promijenilo, moram odmah prihvatiti da se promijenila muzika. U tim mojim “formativnim godinama” gitarska muzika je ponovo išla uzlaznom putanjom pa je to i dovelo u Novi Sad bendove kao što su Franz Ferdinand, White Stripes i druge sastave koji su bili aktuelni. Pored njih, organizatori su bili “gladni” da dovedu neke stare velikane, pa se izređalo mnogo meni bliskih izvođača, od Patti Smith do Kraftwerka. Ove godine, raspored je bio malo drugačiji, primjereniji novoj mladoj generaciji, novim studentima, srednjoškolcima, novim ljudima koji će se tu formirati. Nastupi Igi Azalee, Džejms Artura, Blajnd Čanel (Blind Channel) pa i Kalvin Harisa nisu nešto meni pretjerano interesantno. Isto važi za, priznajem, impresivnu listu ljudi koji su nastupili na Dens areni. Biće da me je vrijeme pregazilo i da Egzit više nije za mene.

Možda ipak nije tako. Kada pregledam šta sam sve ispratio i šta me je sve pokrenulo i oduševilo, tu se opet nalazi pregršt sjajnih imena. Marki Ramon, kao poslednji preživjeli član velikih Ramonesa nam je sa svojim mladim pratećim bendom pružio beskompromisnu pank rok svirku, podsjetivši nas da nam sirovost u zvuku još treba, da takav izraz nije prevaziđen i da bi u ovom naizgled beznadežnom vremenu itekako dobro došao nov pank, nova sirovost, nov bijes. Kalvin Haris, kao najpopularniji producent nas je provozao kroz najveće hitove današnjice, okupivši veliku masu koja je plesala skoro dva sata. Stavljanje Konstrakte kao prvog domaćeg “headlinera” se pokazalo kao majstorski potez jer je nastup u kom je spojen taj projekat Ane Đurić sa Zemljom Gruva bio izuzetan, prelijep a prije svega sasvim profesionalno odrađen da bi ga svoj potpis na njega stavile i najveće svjetske zvijezde. Bilo je zanimljivo gledati domaćeg izvođača kako se osjeća potpuno prirodno pred desetinama hiljada ljudi, kako uživa na sceni, dok publika reaguje i uživa u muzici, sjajnoj vizuelnoj prezentaciji i pjeva poznate stihove.

Za mene lično, nastup Nik Kejva je prevazišao sve ostale. Ako postoji izvođač koji može da proizvede ono što je po Aristotelu svrha umjetnosti – katarzu, onda je to Kejv. Iako sam ga gledao četvrti put, opet je uspio da uzburka sve emocije, da nas dovede do plača i pjesme istovremeno. Nastup je opet bio nov, iskren, a bend savršeno usviran. Prosto ne znate da li da se divite Niku koji prosipa dušu svojim stihovima, Elisu koji na mnogobrojnim instrumentima stvara distorzirani haos u našem umu ili pratećem bendu koji svira i najljepše note i zastrašujuće ritmove, govoreći nam valjda da to svijet i jeste – vječna igra ljepote i haosa, dobrote i zlobe. Žal ostaje što smo čuli svega dvije pjesme sa novog albuma i što je bio jedini nastup koji je imao fan pit, ogradu koja uvijek pokvari istinsko uživanje fanovima, ali na kraju zaista nije bitno sa koje distance čujete i gledate There she goes, O Children i Tupelo. Treba još istaći da smo ispratili neke sjajne nastupe među kojima mi se ističu neki manji i neki veći domaći izvođači kao što su Deca Loših Muzičara, Pocket Palma, Killo Killo Banda a naravno ništa nije moglo proči bez novih hip hop i prije svega trap mc-eva. Ukratko, za svakog ponešto.

Pitam se ipak, da li je Egzit na autopilotu? Da li se festival koji je u svojoj prvoj deceniji konstantno rastao nadajući se da će dostići (a možda i prestići) čuveni Sziget pomirio sa sudbinom da je to nemoguće i zadovoljio sa ovom formulom? Jedna velika nova zvijezda, jedno provjereno ime, par solidnih di-džejeva i popunjavanje prostora muzičarima srednjeg kalibra i kombinacijom domaćih izvođača. Nije loše, nije ništa posebno, prikupljaće se masa, biće dobrih svirki i još boljih žurki dok će tvrđava uvijek biti sjajno mjesto za provod, na kojoj god se bini našli. Možda me je vrijeme pregazilo, možda mi se muzički ukus promijenio da više ne odgovara ideji festivala a možda i ima nešto u tome da nostalgično pamtim da sam za istu noć gledao Mobija, Kraftverk i Pati Smit a narednu noć Prodidži, Mednes, Mando Diao uz pregršt domaćih bendova te da smo četiri dana provodilo preko 12 sati na Petrovaradinu a da smo za sve to vrijeme gledali samo vrhunske nastupe. Egzit na autopilotu je dobar, ali je samo još jedan festival. Neki od nas, nostalgično, možda i nerealno, bismo voljeli da bude mnogo više od toga. Ko zna, možda će nekad i biti.