Piše: Stefan Strugar

U Crnoj Gori se u posljednje vrijeme sve više priča o mentalnom zdravlju, sve češće čitamo o suicidu i nasilju u porodici i među mladima, koji se svojih anksioznosti rješavaju uz pomoć narkotika, dok je prosječna starosna dob, kad se upada u svijet zavisnosti, sve niža.

Osjećate li se odbačeno, usamljeno? Depresivno ili iscrpljeno, kao da ste spremni da odustanete od svega? Osjećate li se kao da ste zarobljeni u zavisničkim i drugim štetnim obrascima u kojima se vrtite konstantno pod udarima anksioznosti? Osjećate li se kao da nešto nije u redu sa vama? Da li prezirete sebe zbog tog osjećaja nemoći? Možda vam se čini da se to samo vama dešava i da vas niko neće razumjeti, da ste jedini vi toliko slabi da se ne možete izboriti sa svojim mukama dok vas sa društvenih mreža opsjedaju nasmijana lica koja žive svoj najbolji život? 

Ipak, to nije tačno, jer sve su to sasvim normalne reakcije na abnormalni svijet oko nas, tvrdi kanadski ljekar Gabor Mate, koji pritom u svemu tome vidi posebnu vrijednost, jednu mudrost koju možemo spoznati i koja nam može unaprijediti živote.

,,Nema normalnog ili nenormalnog, svi smo negdje na spektru ranjenosti”, kaže Mate čije knjige su objavljene na dvadeset pet jezika, a ove godine objavio je posljednju pod nazivom “Mit normalnosti” u kojoj upravo objašnjava da je način na koji naše društvo tretira bolest “ludilo”, a ono što smatra normalnim sve samo ne to.

,,Sve više ljudi ima psihičke probleme, sve više mladih pati od anksioznosti, djeca pate od poremećaja pažnje, depresija je u porastu, suicid među mladima je u porastu, zavisnosti su u porastu… U pitanju je epidemija! Petini mladih u svijetu može biti dijagnostifikovana anksioznost. I to su samo oni kojima može biti sigurno dijagnostifikovana”, ističe on.

Zvuči poznato, zar ne? I u Crnoj Gori u posljednje vrijeme sve više se priča o mentalnom zdravlju, sve češće čitamo o suicidu i nasilju u porodici i među mladima,  koji se svojih anksioznosti rješavaju uz pomoć narkotika, dok prosječna starosna dob kad se upada u svijet zavisnosti je sve niža.

Mate ukazuje da je u pitanju globalni, sistemski problem, ali i da ga svako od nas individualno može prevazići i na kraju čak i pronaći blagoslov u tim u ranama, ako smogne snage da pogleda svom ambisu u oči.

Ovaj Kanađanin mađarskog porijekla tokom karijere posebno je bio zainteresovan za razvoj u djetinjstvu, traume i njene potencijalno doživotne uticaje na fizičko i mentalno zdravlje, uključujući autoimune bolesti, rak, poremećaj pažnje i hiperaktivnost, zavisnosti i brojna druga stanja.

,,Tokom 30 godina rada koje sam proveo radeći kao doktor došao sam do zaključka da je uzrok gotovo svih nesreća, mentalnih i fizičkih bolesti – trauma. U tome se nalazi mudrost, kada shvatimo da naši odgovori na traumu, koje nam je ona utisnula, nisu pravi Mi i da možemo da radimo na njima i tako postanemo ono što istinski jesmo”, kaže on.

Kada čujete riječ “trauma”, na što pomislite? Vjerovatno na neki tragični događaj, smrt bližnjeg, razvod roditelja, saobraćajnu nesreću, prirodnu katastrofu, rat, silovanje…

Međutim, Mate objašnjava da nije toliko važan događaj, koji nekome može biti duboko uznemirujuć, a drugome beznačajan, ono što je važno je naša reakcija na njega.

,,Trauma nije nešto loše što ti se desilo, trauma je tvoj doživljaj toga, ono što se dešava unutar tebe kao posljedica toga što ti se desilo. Trauma znači isključiti se, odvojiti se od sebe. Zašto to radimo? Zato što je previše bolno biti ja. To onda postaje životna dinamika. Više ne znam da se nosim sa emocijama, zatvaram se i pred najmanjom boli jer ne znam što da radim sa njom. To isto znači i da ne pratim svoje unutrašnje osjećaje… Odvajate se od svojih emocija i od svog tijela. I imate poteškoća da budete u sadašnjem trenutku. Razvijate negativan pogled na svijet i na sebe, kao i mehanizme odbrane od drugih ljudi”, ističe on.

Tako mnogi od nas završavaju zarobljeni u ponavljajućim obrascima ponašanja za koje nisu ni svjesni da su im štetni, već naprotiv, smatraju da im koriste. Prema riječima kanadskog psihologa, oni i jesu korisni u traumatičnim situacijama, ali kada to postane životna dinamika rade protiv nas.

Kada si se osjećao loše kao dijete, kome si se obraćao?

I sam Mate je bio zarobljen u jednoj takvoj petlji. Decenijama je pomagao drugima, ali nije znao da pomogne sebi. Kao radoholik, brzo je stekao zvanje izuzetno cijenjenog stručnjaka, ali je njegova porodica patila, jer sa njom nije uspijevao da ostvari zdrave odnose. A onda mu je jednog dana sinulo odakle potiče mrak koji je nosio u sebi.

To je priča koju Mate voli da prepričava u svojim intervjuima. Rođen u jevrejskoj porodici, bio je još beba kada su nacisti umarširali u Mađarsku. Plakao je bez prestanka i njegovi roditelji su morali da pozovu doktora, koji im je po dolasku rekao da sve jevrejske bebe konstantno plaču. Nisu znale što je Drugi svjetski rat, ali su mogle da osjete što se dešava. Mate je uskoro morao da bude i odvojen od svoje majke kako bi preživio.

,,Kada si se osjećao loše kao dijete, kome si se obraćao? Kada dijete nema kome da se obrati, ono se odvaja od sebe i tako gubi sebe. Djeca ne bivaju istraumirana jer su povređena, već zato što su usamljena u tom bolu“, naglašava on.

Oni trenuci kada se pitamo zašto se meni ovo stalno dešava, kada se osjećamo izgubljeno i ne znamo odgovor na pitanje ko sam pravi ja, kada se čini da smo cijeli život živjeli u iluziji koja se sad raspršila, pozivaju nas da zavirimo u sebe i potražimo odgovore. To iskustvo nije lako, često je vrlo bolno, ali je esencijalno i nagrađujuće.

U začaranom krugu zavisnosti

Koliko je teško izaći iz začaranog kruga i vratiti se sebi, ali i radosno kada se uspije, najbolje govore životne priče zavisnika kojima je Mate posvetio dobar dio karijere, radeći sa njima u Vankuveru, koji opisuje kao glavni grad bolesti zavisnosti.  Svoja iskustva u radu sa njima pretočio je u knjigu “U svijetu gladnog duha”, koja zrači empatijom ukazujući da je često onima koje je najteže voljeti ljubav zapravo najpotrebnija i u konačnici pokazuje da ni oni koji ne žive u svijetu prljavih igala i špriceva i sitnog kriminala nisu toliko drugačiji, u smislu unutrašnjih protivrječnosti koje nas sve razdiru i toksičnih života koje vodimo. Mate tvrdi da su mnogi od nas upleteni u zamku neke vrste zavisnosti.

,,Zavisnost je svaka vrsta ponašanja kroz koju osoba dolazi do kratkoročnog olakšanja, ali joj ono dugoročno šteti, a uprkos tome ona ne može odustati od istog. To može biti zavisnost od droga, kocke, seksa, ali i šopinga, hrane, pornografije, posla, interneta, video igara, drugih ljudi…”, objašnjava on.

Suprotno uvreženom mišljenju, on ističe da zavisnost nije ni izbor ni naslijedna bolest, već pokušaj da se riješi problem – problem bola koji je potrebno ugasiti, problem nedostatka zadovoljstva i komfora, problem otuđenosti i dosade…

,,Ako nismo svjesni, nismo ni slobodni“

,,Nije pitanje otkud zavisnost, nego otkud bol. Zavisnost je zapravo normalan odgovor na traumu. Kad ljudi pate, oni žele da pobjegnu od patnje i to je sasvim normalno. Bez zavisnosti ti ljudi se osjećaju prazno, kao da nisu cjeloviti, kao da ih ta zavisnost čini cjelovitim… Kada se ti ljudi tretiraju kao vrijedna ljudska bića otvara se potencijal za transformaciju. Ako shvatimo da zavisnost nije problem, već odgovor na traumu, onda je jasno da je, da bismo zaliječili zavisnost, potrebno da zaliječimo traumu. To znači vidjeti ranu koja je pogon te osobe.“, uvjerava kanadski ljekar.

On objašnjava da se iza svake traumatizovane ličnosti krije zdrava individua koja nikad nije uspjela da pronađe način da se izrazi u životu.

,,Da li smo slobodni, da li smo svjesni, da li odluke donosimo u punoj svijesti ili se vodimo nesvjesnim dinamikama koje smo naslijedili ili razvili kao odgovor na traumu? Ako nismo svjesni, nismo slobodni”, konstatuje Mate.

Kapitalizam i trauma

Slobodni i svjesni nismo onoliko koliko nam se čini da jesmo kada nam sistem nudi izbor artikala toliko širok da nam se vrti u glavi, kada nam poručuje da budemo svoji i možemo sve, dok u isto vrijeme nam marketing rovari po podsvijesti, a društvo nas cijeni po tome koliko smo uspješni u trci čija pravila nismo birali.

,,Struktura našeg društva izaziva traume kod ljudi, samim tim izaziva eskapističko, zavisničko ponašanje kod njih, i ti unutrašnji trendovi su u skladu sa onim kako svijet spolja izgleda, zato sve to djeluje kao potpuno normalno i prirodno. Suština je da mi našim umovima stvaramo svijet. Tako da ako je moj doživljaj da je svijet užasno mjesto, onda ću ja živjeti u svijetu u kojem moram biti agresivan, sumnjičav, sebičan, lukav… Naše društvo takve ljude nagrađuje tako što im daje najveću moć. Veliki djelovi ekonomije žive od ljudi koji uporno kupuju stvari koje im donose kratkoročno zadovoljstvo, ali im ne čine dobro dugoročno, čak naprotiv, opasne su. Idemo toliko daleko da zbog svojih zavisnosti uništavamo Zemlju. Naša odvojenost od planete sigurno ima veze sa našom odvojenošću od sebe samih, našom društvenom, kolektivnom traumom“, uvjeren je Mate.

Ako je po Mateu trauma psihološka rana koja se uporno obnavlja, onda je kapitalizam instrument koji ne samo da joj ne dozvoljava da zacijeli, već pomaže njeno širenje, stvarajući duboko bolesno društvo. Sistem koji se zasniva na beskrupuloznom takmičenju generator je nepodnošljivog stresa koji izaziva mnoge bolesti koje su u porastu. 

,,Osnovni problem je kapitalizam. Ili možda bolje rečeno materijalizam. Dokle god se istraživanja sprovode zarad profita farmaceutskih kompanija, čime će se voditi edukacija ljekara osim željom za zaradom farmaceutskih kompanija?“, pita se Mate, sugerišući da se u tom sistemu na ljude se gleda kao na robote, koji nemaju emotivne ili duhovne potrebe.

,,Kako se globalizacija i globalni materijalizam šire svijetom, tako se širi i autoimuna bolest kroz društva koja za nju nisu znala. Bolesti, mentalne ili fizičke, su normalni odgovori na abnormalne okolnosti, a ono što smatramo normalnim u našem društvu često je zapravo potpuno suludo. Naše društvo nikad više nije bilo opsjednuto zdravljem, a opet je daleko od dobrog”, ukazuje Mate.

Otuđenost – kancer savremenog društva

U vremenu ubrzanog tehnološkog napretka, kada je sve podređeno tome da nam život bude lagodniji i da se odgovori na sve naše potrebe, kada posjedujemo više stvari nego ikad, kada nam se zadovoljstva nude u nebrojeno mnogo boja i oblika, kako to da smo stalno nezadovoljni sobom i svijetom oko sebe? Zadovoljstvo je nešto što svi želimo. Zapravo je prijeko potrebno za život. Pravo pitanje je, kaže Mate, zašto nam pored svega što nam naša planeta nudi nedostaje zadovoljstvo u životu?

Odgovor pronalazi kod Marksa i njegove četiri vrste otuđenosti. Prvo, otuđili smo se od prirode (“Ne moram da objašnjavam koliko smo se otuđili od prirode kad vidimo kako je uništavamo”).  Otuđili smo se od drugih ljudi, što znači da imamo manje stvarnog kontakta sa njima, manje intimnosti, manje povjerenja, manji osjećaj povezanosti i to vodi ka povećanoj sklonosti ka obolijevanju. Otuđeni smo od našeg rada. Koliko ljudi radi poslove koji nemaju nikakvog smisla za njih? Na kraju i najvažnije, otuđeni smo od sebe, više ne slušajući svoje instinkte, svoje unutrašnje osjećaje koji nam govore što je dobro, a što loše.

Povezanost, empatija i autentičnost kao lijek

Kako onda zaliječiti tu kolektivnu traumu, tu ranu koju, svako na svoj način, skrivamo u sebi. Mate nudi odgovor: povezanost i empatija.

Mate navodi empatiju kao iskonski ljudski kvalitet.

,,Nasuprot sveprisutnom mitu naše kulture po kojem smo svi odvojene individue, agresivne, sebične, mi smo zapravo stvoreni za empatiju, za povezanost sa drugima, za ljubav i saosjećanje. Svi još od djetinjstva imamo dvije vitalne potrebe  – potreba za povezanošću sa drugima i potreba da budemo autentični. Autentičnost znači povezanost sa sobom. To nam je potrebno da bismo preživjeli. Kada potiskujemo svoju autentičnost postajemo podložni mentalnim bolestima. Najveći stres izazivamo kad se trudimo da budemo nešto što nismo”, objašnjava on.

Zato svaki put kad se osjećamo izgubljeno i nespremno da se suočimo sa bolom i preziremo se zbog toga, trebalo bi prije svega da pružimo sebi malo empatije i da se sjetimo da bol ne znači da smo neuspješni, naprotiv, on nam ukazuje da bi trebalo da dublje zavirimo u sebe, upozorava da napuštamo svoju suštinu.

,,Naš posao kao ljudskih bića je da učimo od patnje i rastemo iz nje. To nas može naučiti mnogo mudrosti i ukazati nam na ljepotu postojanja na koju smo zaboravili. Nije poenta u zaboravljanju traume, već da se ta zdrava individua koja se krije iza traume proširi, da nađe prostor za sve te emocije. Svako ljudsko biće ima svoje istinsko, autentično JA, koje ne može biti uništeno… I kako to radite? Ponovnim povezivanjem sa sobom – obnavljanjem veze sa svojim tijelom, prije svega – i sa emocijama koje ste izgubili. Jednom kada to uradite, kada ponovo pronađete te emocije, onda imate ono što mi zovemo oporavak. Jer što znači oporaviti nešto? To znači ponovo ga pronaći. Dakle, šta je to što ljudi pronalaze kada se oporave? Oni nalaze SEBE. A gubitak sebe je suština traume“, zaključuje Mate.

Za naslovnu ilustraciju korišćena fotografija autorke Teodore Tošić