Nakon više od pet mjeseci potpuno neustavnog i nezakonitog odlaganja, u 14 crnogorskih opština, prošle nedjelje, održani su lokalni izbori. Ono što, onako, na prvu, možemo reći jeste da su – koliko god građani Crne Gore zasluživali a političke elite ne – bili pobjednički. Tako su koalicije okupljene oko DPS-a izgubile vlast u 11 od 14 opština, uključujući i Podgoricu.

Pored ,,pobjednički” uz ove izbore, sasvim opravdano, može stajati i epitet ,,pomiriteljski” jer su, (ne)očekivano, uspjeli i da izmire stare drugove: SDP sa SD-om (,,Prava stvar”); Demos sa Ujedinjenom Crnom Gorom (,,Idemo ljudi”) – od kojeg se ona, zapravo, i otcijepila; a Marka Milačića, makar i formalno, sa eks-kumom Vladislavom Dajkovićem (,,Za budućnost Podgorice”).

Ono što smo na ovim izborima, takođe, mogli vidjeti jeste i da brak u familiji Bojović ne podrazumijeva i zajedničko prebivalište. Jer je Jelena bila nosilac liste u Podgorici, a Dragan, njen suprug, kandidat za odbornika u Danilovgradu što, jedino, može implicirati da su radili na formiranju *konurbacije ,,PoDGrad”. Inače, kad smo već kod toga i kad tako postavimo stvari, nije li to najbolji primjer rušenja formata tradicionalne porodice koju, tako zdušno, brani i promoviše ovaj par i, nadasve, njihove partijsko-koalicione kolege?!

,,Bitka za Podgoricu”, na najbolji mogući način, ilustrovala nam je i da američki način vođenja kampanje, kakav je furao Ivan Vuković – kad ti, ono, stojiš na podijumu u sredini, a publika je oko tebe i ti im, kao, govoriš o najstrašnije uspješnim projektima koje si realizovao, a onda te promo materijale kačiš na mrežama i bilbordima – ne znači puno kad iza sebe vučeš kriminogenu kamarilu, oličenu u Milu Đukanoviću. Ipak, donedavnom nasljedniku Mugija i Miga, Ivanu Vukoviću, mora se odati priznanje za, donekle (i) džentlmenski, potez preuzimanja odgovornosti za poraz, kao i suptilno i sofisticirano, vjerovatno neplanirano, razobličavanje interesne skupine okupljene oko koalicije ,,Svi za naš grad!”, koja je tu samo dok se ,,sjedi, jede, pije i gusla”, al’ ne i kad se gubi.

Jedan, po meni, posve zanimljiv fenomen ovih lokalnih izbora je i rezon brojnih crnogorskih građana koji nisu željeli da glasaju DF, uz obrazloženje da je nacionalistička koalicija, te su zaokružili koaliciju URA-e i Albanske alternative (AA). Odnosno, DF im je previše nacionalistički, ali Nik Đeljošaj, navodno, nije…(?!)

Osim novoformiranog pokreta ,,Evropa Sad!”, tihi i nenameljtivi (ideološki) pobjednik i pomiritelj ovih izbora je i Jugoslovenska Komunistička Partija Crne Gore (JKP-CG). Ona je, naime, u izbornu trku išla malo sa URA-om (Plužine), a malo sa koalicijom okupljenom oko DF-a (Podgorica) u kojoj je, podsjetimo, već pomenuti Vladislav Dajković koji je, ne tako davno, izjavljivao da ne želi da Podgorica bude grad u kojem će se podizati spomenici Josipu Brozu Titu. Mada, iskreno, ne znam ni zašto sam očekivao manje idejno-ideološke apsurde na izborima u zemlji u kojoj više od pola političara slavi princezu (Jelenu) Petrović-Savoja – koja je, za račun fašističke Italije, agitovala da Italijani iz plemićkih famelja prodaju i zalažu svoj skupocjeni nakit i, na taj način, pomognu finansiranje Musolinijeve invazije na Etiopiju – a pozivaju se na tekovine NOB-a koje, nakaradno, stapaju u EU/SAD ,,vrijednosti” kapitalizma… (Ovo sad, izgleda, iz mene progovara moj alter-ego, anarho-rastafari ,,serdar piperski”…)

Naravno, nakon svega, ne možemo a da ne primijetimo i da je Prava Crna Gora, hrabro, otišla samostalno na izbore u više opština, osim u rodnom gradu predsjednika stranke(…), ali i da nedavno patentirana titula – ili je to, valjda, zanimanje – ,,vladičin brat” i nije sasvim dovoljna da bi ti (su)građani ukazali povjerenje da vodiš grad.

Da smo, na neki način, kao društvo počeli da se liječimo govori nam činjenica da iako su pojedine partije, kao GP URA i SNP, u izbornu trku ušle sa pozicija vlasti to, u budućnosti, neće značiti i da će biti u poziciji da, kroz institucionalnu kampanju, osvajaju izbore na lokalu. Doduše, osim toga da će se u Glavnom gradu, nadam se, odahnuti od DPS-a, meni bitan momenat je i da su građani Podgorice, veoma jasno i precizno, stavili do znanja svima da će kazniti svaki pokušaj bilo koje partije da ,,spušti lopovsku”, na bilo kojem nivou, ovoj partiji i njenim satelitima.

Ono što velikoj većini građana, ili barem onima koji intezivno prate, vjerujem, nije promaklo jeste i kako funkcioniše partitokratija, odnosno, kako negdje, vrlo tačno i precizno, reče Srđan Perić iz ,,Preokreta”, politička korporacija. To se, najočiglednije, moglo vidjeti na press konferenciji DF-a gdje su ljudi – na prvom mjestu Andrija Mandić i Milutin Đukanović, vječiti Peđa Bulatović & co – koji, realno, ne bi nikad ni ostvarili približan rezultat kao JBB – imali potrebu sebe gurnuti u prvi plan, proglasiti pobjedu i ovjenčati se njome, dok se nositeljka liste, u svom obraćanju, stidljivo i stravljeno, vagajući riječi, obratila građanima svako malo, krajičkom oka, pogledujući neprikosnoveni autoritet predsjednika Nove Srpske Demokratije. Čisto da se, je l’, stavi do znanja da se još jedan Zdravko, ili Lekić, više ne može desiti DF-u iako će, dok god postoji ova koalicija, vrlo vjerovatno biti prinuđeni da neke slične, manje ,,dotrajale”, traže za svake izbore.

Ovaj momenat, sad već tradicionalno, nije izostao ni u koaliciji ,,Idemo ljudi”, jer je predsjednik Demokratske Crne Gore, Aleksa Bečić, prvo imao potrebu da nam objasni kako je i prije koliko godina on započeo svoj politički angažman – naravno, bez dana radnog staža – u odborničkim klupama Glavnog grada, nakon čega su se izređali Goran Danilović i, za sad nesuđeni, mandatar Miodrag Lekić. Nosilac liste, Danilo Šaranović, morao je da ih, ,,pofino”, sačeka umjesto da on, kao onaj za kojeg su građani i glasali, prvi istupi pred njih i, na osnovu preliminarnih rezultata, uz klišeizirano proglašenje pobjede, kaže koji će mu i kakvi biti dalji koraci.

Uglavnom, kada sve saberemo i oduzmemo, bez da smo neki vajni analitičari ili NVO eksperti, vjerujem da svi možemo doći do istog zaključka: ovi izbori pokazali su da je narodu, do sada gladnom hljeba i izbora, konačno postao važan samo sopstveni – lični i dugoročniji – interes. Pojedine partije su kažnjene za svoj nerad, nedosljednost, odsustvo vizije, ucjene, nerealne i nezajažljive ambicije i, naravno, saradnju sa DPS-om. Političari, naročito oni nesposobni – kojima su mandat, funkcija, masna plata i privilegije jedina svrha i smisao u životu – još uvijek nisu skapirali da narod, do sad kao što neće ni po sad, nije glasao njih zato što je oduševljen njima, već samo zato što želi da se, jednom i za svagda, riješi kriminogenog DPS-a. Takođe, opšta slika potvrdila je i da partije koje nigdje i ništa ne odlučuju bez saglasnosti ,,Vladambasada”, a sve zbog svojih usko-partijskih interesa, drže Crnu Goru zarobljenom, kočeći i ne dozvoljavajući njen napredak, zloupotrebljavajući narodnu volju i 30. avgust.

Stoga, Crnoj Gori, kao i svojoj Podgorici, na narednim izborima želim samo i isključivo otvorene liste gdje bi smo, na osnovu mjerljivih učinaka pojedinaca, birali ljude a ne partije, rezultate a ne obećanja, sposobne a ne predsjednicima partija podobne likove. Jer dok god budemo prinuđeni da biramo između ,,manjih zala”, na vlasti ćemo imati samo partije koje će se, pošto-poto, utrkivati kako da postanu DPS – ruku na srce, ne onaj mafiokratski al’, svakako, poltronsko-nepotistički – umjesto DPS-a.

*konurbacija – pojam koji opisuje više gradova sraslih u jednu, veliku gradsku cjelinu, u kojoj granice postoje samo formalno. Najveća konurbacija na svijetu je Bowash (Boston-Washington) u SAD, a u Evropi ona između Londona i Liverpula u Engleskoj.