U okviru međunarodne konferencije ,,Uloga umjetnosti u međunarodnim odnosima”, u organizaciji Univerziteta Mediteran, a u partnerstvu sa sa Centrom savremene umjetnosti, održana je panel diskusija na temu ,,Kulturna diplomatija kroz istorijske procese: period SFRJ (Pokret nesvrstanih) i period nakon 1989.godine”.

Učesnici međunarodne panela, bili su kustoskinja u Centru savremene umjetnosti Crne Gore,     Anita Ćulafić, poslanik Miodrag Lekić, grafički dizajner i profesor Nikola Latković, i kustoskinja Centra savremene umjetnosti Crne Gore, Natalija Vujošević, koja je bila moderator razgovora.

Kulturna diplomatija je tema koju su učesnici analizirali kroz par primjera istorijskih procesa – kroz primjer Galerije nesvrstanih zemalja ‘’Josip Broz Tito’’ o kojoj je govorila Ćulafić; kroz iskustvo Miodraga Lekića kao sekretara za kulturu, obrazovanje i sport kao i kroz Latkovićevo iskustvo učestvovanja u horu KUD ‘’Stanko Dragojević’’ i njegov dizajnerski rad.

Na samom početku razgovora definisana su najznačajnija pitanja – na koji način su kulturne manifestacije reflektovale kontekst i vrijeme u kojem su nastale, kako su na njih uticali turbulentni događaji tih vremena i kako se mijenjala uloga kulturne diplomatije i kulturnih poslanika u datom kontekstu?

Galerija nesvrstanih ‘’Josip Broz Tito’’

Ćulafić je svoj radni vijek započela u Galeriji nesvrstanih zemalja ,,Josip Broz Tito’’ 1985. godine, što joj je, u daljoj karijeri, dalo osnovu za afirmisanje ideje međunarodne saradnje na polju kulture. Galerija nesvrstanih je otvorena 1. Septembra 1984.god., kao jedina međunarodna galerija formirana u Titogradu.

Društvena klima je tada bilo vrlo afirmativna, tvrdi kustoskinja, i dodaje da su građani Titograda podršku iskazivali finansijskim donacijama i na taj način su pomogli da se kompleks Kruševac adaptira za galeriju, što je trajalo par godina prije otvaranja.

,,Galerija je bila od posebnog društvenog interesa, kako za Titograd, tako i za Socijalističku Feferativnu Republiku Jugoslaviju koja je jedan od osnivača Pokreta nesvrstanih’’, rekla je Ćulafić.  

Ujedinjene kulture nesvrstanih za nove odnose u svijetu

Kustoskinja je istakla ulogu kulture i izdvojila ciljeve koje je pokret imao, koji ukazuju na značaj Galerije nesvrstanih.

,,Važan dio nesvrstanih zemalja je bio usmjeren na oblast kulture koja je dijelila sudbinu nepravednih političkih i ekonomskih odnosa. Zahtjevi za uspostavljanje novih odnosa u svijetu novog međunarodnog ekonomskog i informativnog poretka, kao i za kulturnom i duhovnom emancipacijom bili su izraz potreba za globalnim promjenama i potvrda o neodvojivosti kulture od cjeline međunarodnih odnosa. Očuvanje i afirmacija autohtonih kultura bili su ciljevi ali i uslov za izgradnju ravnopravnih odnosa i razvoj kulturnog pluralizma u svijetu“, kazala je Ćulafič i dodala da je, kao i u drugim oblastima, u kulturi međusobna saradnja i zajednička akcija nesvrstanih zemalja bila put da pomenute zemlje izbore svoje mjesto i očuvaju samobitnost.

Princip donacije eksponata Galeriji se zasnivao na tome da svaka zemlja odluči kojim materijalom i u kojem broju želi da bude predstavljena. S tim u vezi, Ćulafić je navela, da galerija posjeduje raznovrsan umjetnički materijal koji čini zbirku – od najstarijeg eksponata koji datira iz VII vijeka prije naše ere – krčag sa Kipra, do umjetnosti moderne i postmoderne u nekim zemljama kao na primjer Indija i Egipat.

Po riječima Ćulafić, veoma je značajna socijalna komponenta aktivnosti Galerije, koja je bila usmjerena na boravak umjetnika koji su dolazili iz nesvrstanih zemalja, a koji su takođe bili kulturni poslanici/ambasadori svojih zemalja.

,,Oni su se upoznavali sa našom kulturom, a i mi sa njihovom. Većina kolektiva je bio mlad kolektiv, koji je sticao znanja u tom međudejstvu u i razmjeni kulturnih dobara’’.

Galerija je bila organizator jugoslovenskih izložbi u inostranstvu, uz podršku UNESCO-a za većinu projekata, među kojima su simpozijumi koje je Galerija organizovala sa temom – Umjetnost i razvoj.

Ćulafić podsjeća da je ta međunarodna saradnja bila prostor za predstavljanje crnogorske kulture.

,,Izložbe su bile organizovane u inostranstvu i u predstavljanju jugoslovenske kulture i crnogorskih umjetnika, a bile su predstavljene na samitima nesvrstanih zemalja u Nju Delhiju, Dar es Salamu, Lusaki,  Alžiru i Aleksandriji’’.

Ćulafić smatra da je prestanak rada Galerije bio neminovan zbog društvenih okolnosti u Jugoslaviji. Tada je sav trud, rad i istraživanje zaustavljeno.

,,Nove političke elite nisu vidjele potencijal u galeriji u vidu očuvanja političke i umjetničke saradnje, koju je galerija mogla, po procjeni očuvati i dalje. Fond od 56 nesvrstanih zemalja i 800 dobijenih eksponata na neki način marginalizovan, stavljen u depoe i što je najvažnije – time se njegova međunarodna komponenta izgubila“, kazala je Ćulafić.

Na kraju izlaganja, ona je potvrdila da su u periodu od prestanka rada Galerije nesvrstanih svi kustosi pažljivo čuvali ovu zbirku, svjesni njenih vrijednosti i potencijala, i da su uspjeli da je sačuvaju i izlažu u lokalnim okvirima.

Politika i kultura su kompatibilne

Uzevši riječ na panelu, Miodrag Lekić, poslanik i bivši diplomata smatra da je cijelom društvu potrebno, imajući u vidu trenutak duboke krize, preispitivanje odakle dolazimo, gdje smo, kuda idemo.

Kulturu je istakao kao pitanje koje bi trebalo da prednjači. Podsjetio je da u Jugoslaviji, od 1974. godine, nije bilo ministarstava kulture na saveznom nivou, već na republičkom nivou.

,,To nije bilo slučajno, smatralo se da su forsiranjem jugoslovenske kulture ideolozi htjeli da približe kulturu ka nacionalnom republičkom, bez obzira što su republike bile i ostale multietničke, Crna Gora bila i ostala, a Bosna i Hercegovina pogotovo’’, zaključio je.

Lekić se sa ponosom prisjeća da je bio član Jugoslovenske komisije za saradnju sa UNESCO-m, kao republički sekretar.

Jugoslovensku komponentu u crnogorskoj kulturi Lekić ne vidi kao traumatičnu materiju, već smatra da ima pravo i mjesto da se reprodukuje, posebno u kontekstu našeg društva koje je multietničko, iako domen kulture čak u definisanju izaziva velike kontroverze.

,,Ja i dalje upotrebljavam i neću imati nikada dilemu da li ću tako upotrebljavati, neću uopšte biti originalan – crnogorska kultura. U parlamentu postoje intervencije, legitimno u pluralizmima, recimo jedan poslanik kaže ‘nije ovo crnogorski parlament, nego parlament u Crnoj Gori’. Kada se kaže crnogorska kultura ili kultura u Crnoj Gori, na prvi pogled izgleda kao neka kontroverza terminološko-pojmovna, ali nije, nama su potrebne definicije. Mislim da crnogorska kultura obuhvata sve segmente etničke, nacionalne, ni u jednom trenutku ne ugrožavajući te elemente“, primijetio je Lekić.

 S tim u vezi, temu asimilacije smatra apsurdnom i ocjenjuje da je riskantna tema ili pravac neintegrisanog društva, jer ono treba da bude zbir nacionalnih zajednica u političkom i kulturnom smislu.

Pod impresijom govora kralja Nikole prilikom osnivanja Zetskog doma uoči predstave Balkanska carica 1874. godine, Lekić izdvaja rečenicu kralja koja zvuči superiorno i moderno: ‘’Od danas ćemo se ovdje okupljati’’. Poslanik je ocijenio da takav govor priliči veličini francuskog reformatora, iako tada u okolini nije bilo demokratskih uzora.

Principi pokreta nesvrstanih su i dalje savremeni

Prošle godine je održan skup u Beogradu povodom 60. god. od osnivanja Pokreta nesvrstanih, jer je u Beogradu bila prva osnivačka konferencija. Iako Srbija nije članica pokreta, bila je domaćin zbog omaža tom mjestu gdje je sve počelo.

Lekić tvrdi da nema potrebe da se pokret idealizuje i navodi osnovne principe nesvrstanih – kraj blokovske podjele svijeta, prestanak trke u naoružanju, prestanak dominacije velikih sila nad malim silama, rešavanje međunarodnih problema mirnim putem, miroljubiva koegzistencija, pravedniji ekonomski sistem u svijetu.

,,Ovo ne djeluje anahrono, ovo djeluje savremeno, principi mogli bi da ostanu, ali sama organizacija i traženje identiteta sigurno ne ide lako’’, prokomentarisao je Lekić.

Trebalo je izboriti da Galerija nesvrstanih pripadne Crnoj Gori, jer kako kaže poslanik, postoje zemlje koje su osporile Crnoj Gori pravo na to, iako je taj talas je prošao.

Lekić smatra da kultura i politika mogu da se spoje.

,,Imperativ je da se crnogorska kultura definiše na jasnim idejama, ne sa nedoraslim osobama koje vode kulturu, bilo resor ili zemlju; nadamo se zaustavljanju negativnog toka i preusmjeravanjem pravca kultura dobija svoje pravo mjesto i da bude vodilja“, kazao je Lekić.

Kultivisanje različitih identiteta u jednom kutku Titograda

Vujošević kolektivnu aktivnost učešća u horovima vidi kao dobar primjer toga da je kultura u velikom i organizovanom društvu razvojna alatka. Kroz to lično iskustvo Latkovića moguće je analizirati uticaj društveno-političkih promjena na kulturu.

Profesor Nikola Latković je kazao da ga je hor kao pojam obilježio, obilježava ga i dalje, kultiviše i usmjerava. Povezuje svoje iskustvo sa temom konferencije:

,,Galerija Nesvrstanih je nastala kad sam se ja rodio – upravo te 1981. godine. Ja sam porastao sa tom idejom nesvrstanih, ja sam porastao na Kruševcu, gdje se nalazi fizički Galerija. Ja sam na Kruševcu imao svijet kroz nesvrstane, tu sam boravio često sa mojim vršnjacima i porodicom, posjećivali smo zvanične događaje’’.

Danas kao likovni umjetnik, sa vremenske distance, može preciznije da definiše i uvidi značaj odrastanja u okruženju punom različitih rukopisa, različitih poetika, različitih razmišljanja i izražavanja, konstatujući da je sve to imao prilike da doživi ,,u jednom kvartu Titograda“.

O važnosti definisanja kulture ili politike,Latković je saglasan sa Lekićem, ali i ukazuje na njenu problematičnost:

,,Saznao sam da sam Crnogorac kad se Jugoslavija raspala, da tako kažem. Ja sa ponosom danas kažem da sam Crnogorac, ali i sa strahom, sa zebnjom da ta – rekli smo danas defnicija, potrebne su nam definicije – da te definicije prave probleme.’’

Latković citira krilaticu jednog filosofa koja se odnosi na metafizičku ravan, koju koristi i u svom dizajnerskom poslu – Od svih stvari na ovom svijetu jedino je izvjesno da postoje razlike.

,,Neko insistira na razlikama, a ja mislim da kada se insistira na tim razlikama nastaju hibridni naglašeni identiteti koji su sami sebi cilj. U dizajnu je to korisno kad radite vizuelne identitete, a kad govorimo o društvenim identitetima, govorimo o mnogo više atributa nego što ih ima u dizajnu. Hor je mali svijet u sebi i brojnošću članova, i raznim identitetima’’, analizira Latković.

Fenomen konstantnih početaka

Vujošević u raspravu uvodi ,,fenomen prvog’’ – na primjer prva žena rediteljka – koji je posle nezavinosti dominirao našom zemljom i postavlja pitanje: Kako prevazići taj fenomen konstantnih početaka?

,,Jugoslavija je imala kapilarno razvijenu kulturu, kulturu koja misli. Svaki grad je imao svoj hor, svako selo Jugoslavije je imalo svoj bioskop. Upravo smo iz primjera formiranja ovakve na svijetu jedinstvene galerije u Podgorici tj. Titogradu vidjeli da smo mi mogli biti protagonist, proizvođači kulture i misli“, rekla je Vujošević.

Galerija Nesvrstanih je, tvrdi Vujošević, u periodu posle 2006.god. prepuštena zaboravu, ona je samo kolekcija u Centru savremene umjetnosti, ali se o ovoj jedinstvenoj galeriji ne uči u školama i na akademiji. Kao fenomen koji je ovdje nastao, i koji je okupio 800 predmeta iz zemalja, izbrisana je iz kolektivnog sjećanja.

,,Imali smo pet internacionalnih bijenala savremene umjetnosti koje je osnovao i pokrenuo Nikola Petrović, unuk kralja Nikole. On je u tampon zoni između 1991.god. i 2004.god. pomogao Cetinjski bijenale, nakon što su 1989. godine vraćeni posmrtni ostaci njegove porodice u Crnu Goru i nakon pada Berlinskog zida, što ga je inspirisalo da napravi umjetničku internacionalnu manifestaciju koja će biti spoj istoka i zapada’’, dodala je.

Ćulafić kaže da je kolekcija predstavljana i pokazivana prilikom raznih samita i manifestacija, do ukidanja Galerije nesvrstanih zemalja, od kada ne postoje interesovanje za dalje poručavanje zbog čega je i stagnirala:

,,Ne mogu da kažem da direktori nijesu imali razumijevanja, međutim, nisu gledali na to kao nešto što nas može dovesti do novog kvaliteta, već samo na jednu vrstu podsjećanja da je to nekad postojalo. Zbirka je stagnirala, nije se obnavljala. Te godine je završeno sve što smo dobili od nesvrstanih zemalja.’’

Podsjetila je na pismo koje su dobili 90-ih godina, kojim su pozvani u Indoneziju gdje je Pokret nesvrstanih organizovao donatorsku konferenciju. Direktor je dobio pismo i bio moljen od strane onih koji su emotivno vezani za priču, da pođu i da prisustvuju konferenciji, jer je pokret i tada razmatrao šta će biti sa kolekcijom. Kustoskinja tvrdi da su postojale namjere da se pomogne da kolekcija preživi – ‘’ali sa naše strane nije bilo odgovora, nismo se tamo ni pojavili’’.

‘’Ukoliko dođemo do takvog pisma, ono može biti podsticajno da se pokaže da su Nesvrstane zemlje itekako računale na mogućnost da se reaktualizuje zbirka, a možda i galerija’’, nada se Ćulafić.

Kroz Laboratoriju nesvrstanih je došlo do saradnje sa ljudima iz Indonezije, kaže Ćulafić, što je rezultiralo time da će oni da istraže nama nepoznate stvari, a možda će iz saradnje izaći sa rasvetljavanjem određenih pojava u ovoj kolekciji.

Kao aktuelne probleme u kulturi Vujošević navodi struku i autonomiju kulture. Kao primjer daje Muzej afričke umjetnosti u Beogradu koji je opstao, kao i druge zbirke nastale u doba Jugoslavije i Pokreta nesvrstanih koje su opstale.