U okviru međunarodne konferencije ,,Uloga umjetnosti u međunarodnim odnosima”, u organizaciji Univerziteta Mediteran, a u partnerstvu sa sa Centrom savremene umjetnosti, krajem decembra je održana online sesija ,,Ni na istok ni na zapad – problem razumijevanja umjetnika bivše Jugoslavije u inostranstvu‘’.

Sagovornik onlajn sesije bio je Đorđe Matić, pjesnik, pripovjedač, esejista i kritičar, dok je sesiju  vodila profesorica na  FVU/FEB Univerzitet ,,Mediteran”, Nataša Kraljević.

Na početku sesije, kako bi javnosti volje predstavila sagovornika, Kraljević je ukazala na Matićevu bogatu biografiju.

Đorđe Matić je rođen u Zagrebu, autor je četiri pjesničke zbirke, od kojih je jedna napisana na holandskom jeziku; knjige eseja Tajni život pjesama: Hrvatska popularna muzika devedesetih(2014) i Tajne veze (2017), autor zbirke ogleda u srpskoj kulturi Historija i savremenici (2018) i romana Niotkuda s ljubavlju (2021).

Urednik je i koautor Leksikona JU mitologije (2004) i koautor trojezičnog muzičkog priručnika Eastern European Folk Tunes (2009). Uredio je više publicističkih knjiga kao i nekoliko radova iz polja istorijskih nauka. Prevodi sa italijanskog, holandskog i engleskog jezika, kao i na te jezike. Sarađivao je na više albuma world i etno muzike.

U Holandiji je predvodio muzičku grupu Gadjo orchestra u kojoj je pjevao i svirao udaraljke. Saradnik je zagrebačkog časopisa SKD Prosvjeta i portala OKO RTS. Član je Hrvatskog društva pisaca i Srpskog kulturnog društva Prosvjeta.

Matić započinje razgovor konstatacijom da je problem, koji je naslovljen u ovoj onlajn sesiji, vrlo star. Problem je prije umjetničkog, kulturne i ideološke prirode. Problem je u podjeli odnosu moći koji odavno postoji u odnosu na južnoslovenski prostor, koji je partikularan i idiosinkratičan.

,,Konkretniji problem je mnogo savremeniji što se tiče samih umjetnika. Njega treba locirati na početak stvaranja jasnih nacionalnih tendencija kod nas. Ono što se grbavo rodi, to je teško ispraviti – mi smo imali mnoge probleme u tom smislu još za vrijeme Socijalističke Jugoslavije , a nakon raspada sa krvavim ratom, problem se dodatno usložnjavaju.’’, precizirao je Matić.

,,Pogled sa strane“ i nejasan identitet

Matić uvodi koncept pogleda sa strane, koji je karakterističan za ove prostore, objašnjavajući da taj svakako nejasan identitet kulturalni, pa i ideološki, se još više usložnjava i upravo taj pogled sa strane i pogled s centra, s mjesta koje određuje kulturalne odnose, od recepcije umjetnosti pa do tržišta – to se sve radikalno mijenja od 1991.god.

Pesimistički zaključuje da, ne samo da je problem star i neriješen, već da se i neće riješiti.

Moderatorka sesije podsjeća da smo u Socijalističkoj Jugoslaviji imali ulogu, kulturnu i političku, između dva bloka, pa se čini da je i posle 30 i više godina, naša estetika i dalje između.

Matić se nadoveza da socijalistička Jugoslavija nije tačno definisala što bi trebalo biti njena umjetnost, koji je njen identitet ili identiteti u tom smislu. Osim te nacionalne osnove, on ističe značaj individualnog:

,,Umjetnost je per definizione individualistička stvar, stvar talenta, stvar pojedinca, uza sve društvene povjesne i ideološke uticaje koje pojedinac nosi u sebi.’’

Najveći utisak 60-ih godina prošlog vijeka je, kako kaže, ostavilo srpsko freskoslikarstvo, to opet stavlja akcenat na anonimce i odsustvo ličnosti i identiteta. Citirajući Gorana Bregovića – ,,da je Jedina razlika između zapadnog i istočnog umjetnika što zapadni potpisuje svoje djelo“ – ukazuje na istu problematiku odsustva identieta koja je odjeknula sa tim freskama.

Umjetnost sa ovih prostora koja je uspjela na zapadu, umjetnost  60-ih i 70-ih godina, umjetnost koju je pisac viđao po zapadu i 90-ih godina, on definiše kao naivnu umjetnost.

,,To je opet pogled sa strane, pogled ka naivnom čovjeku, ka Volterovom neodraslom biću. Pored toga što su to ingeniozne slike, neosporno, zapad vidi što je dobro. U odnosu na 90te – kad nismo definirali tada, kako ćemo definirati sada posle najvećeg oblika društvenog sukoba – rata’’, dodao je.

Pogled sa strane, Marić, preciznije određuje procesom provincijalizacije koji je zahvatio naše podneblje.

,,Problem je sa obije strane, i u zapadu, taj pogled koji definira, ali u poziciji naših umjetnika. Nakon raspada Jugoslavije događa se strahovita provincijalizacija kod nas, vrsta umjetnika koja izlazi u emigraciju, tako i oni koji ostaju – taj pogled umjetnika se provijancijalizira, dakle sve što je bilo dobro doživljava pad i raspad’’, komentariše Matić.

Priklanjanje percepciji?

Profesorka Kraljević konstatuje da ,,percepcija koja je stvorena se ne mijenja“.

S timu vezi, postavlja se pitanje da li prolaze samo rezultati koji se uklapaju sa tom evidentnom percepijom?

Matić smatra da je ono što je vrijedilo za vrijeme Socijalističke Jugoslavije imalo zaista neupitnu vrijednost, jer je na momente uspjelo da preskoči taj određujući pogled sa strane.

,,Bili smo u stanju da stvaramo ono što Gete naziva Weltliteratur– svjetsku literaturu. To ima veze sa duhom vremena, u Hegelijanskom smislu. Vi kad imate pojave kao što je Andrić sa Nobelom, on je odskočna daska, ta velika individua, najveća u tom smislu. U tom trenutku je i sam zapad u strašnom zamahu, posle Drugog svjetskog rata. Postoji komunikacija s obije strane između umjetnika, respekt između intelektualaca, primjer Sartra koji je pročitao Krležu i koji kaže da je on pročitao Na rubu pameti da nikad bi napisao Mučninu na taj način’’

Taj pogled koji smo jedva malo ispravili emancipacijom, kako Matić smatra, ovim ratom se raspao.

,,Pogled se mijenja, ono negativno iz pogleda zapada ka našoj umjetnosti se radikalizuje’’.

Matić kaže da umjetnici odlično osjećaju kako se treba prilagoditi, ne znajući da oni tako izdaju sebe, prodajući onu vrstu robe koja se od njih traži na zapadu.

Pravo na učestvovanje i problematika jezika

Kraljević podjeća da postoje slučajevi u kojima jezik ne igra značajnu ulogu, ali i jezik je vrlo važan instrument. Navodi Mladena Stilinovića koji je rekao da umjetnik nije umjetnik ako ne govori na engleskom jeziku. To su oblici borbe protiv percepcije koja je zadata. Koliku ulogu igra jezik?

,,Paradoks hladnoratovske situacije u kojoj je naša Socijalističko Jugoslavija zauzimala mjesto je – niti Istok niti Zapad. Paradoksalno je da u poziciji tvrđih granica, naši umjetnici su bili mnogo svjetskiji, mnogo više su bili vezani za centar, nego danas. Iako je jugoslovenska granica bila zaista propusna, strahovito su se umjetnici emancipirano bavili zapadom. U Zagrebu imate Mladena Stilinovića i Toma Gotovca koju u potpunosti amerikanizirani, imaju tu opsesiju američkim, ali ne na jedan provincijalan način, nego upravo ono što nam su implicitno govorili Andrić, Krleža, a eksplicitno Kiš –  da mi pripadamo toj svjetskoj kulturi, čak i toj prekooceanskoj. To se posle 90-ih mijenja, bez daljnjeg. Danas, zbog tehnologije događa se jedna vrsta zabune da zbog pristupa virtualnom, zbog simulakruma, umjetnik odavde razumije zapadni svijet’’, analizira pisac.

Matić iznosi problematiku ,,malog jezika’’ – jezika manjeg broja govornika. Uputio je na tekst od kog, smatra on, ništa bolje nije napisano u poslednjih 42. godine o našoj poeziji. Taj tekst se zove Homo poetikus, napisao ga je Danilo Kiš 8o-ih godina u tadašnjem NIN-u. Čitajući taj tekst, dao je proširenje – datiran je u februaru 80-te godine, to su poslednji mjeseci Titovog života, za nekoliko mjeseci promijeniće se sve u tom smislu. Nakon toga ulazimo u završnicu, poslednjih 10 godina Jugoslavije i poslednjih 10 god. Kišovog života – gdje je on apsolutno profetski označio što će se dogoditi, a to je da bez obzira na mali jezik mi ‘’učestvujemo u tome’’.

Vi se deklasirate time, kaže pisac,  kad kažete ‘’mi imamo pravo da učestvujemo’’,stavljate u podređenu situaciju.

,,Kiš tu jednim provokativnim gestom kaže, ono čuveno zapadnjačko ‘Njima zalasci sunca, slikanje i impresionizam; nama politika, historija i folklor’. On nas ne ekskulpira, velik kakav je bio, nego kaže – ‘A na sve to skupa čime mi odgovaramo? Našim malim nacionalizmima, sitnim podjelama, usložnjavamo sve, dijelimo se umjesto da se ide tim zajedničkim putem’ “, podsjeća Matić.

Danas živimo kroz recidive rušenja

Kraljević podsječa na socijalistički momenat, poziciju Jugoslavije u Nesvrstanima. Kako kaže, ni istok ni zapad i, i istok i zapad pozicija je omogućila da nam dolaze umjetnici sa obije strane.

Danas, suprotno tome,  živimo recidive rušenja te pozicije. Kako dalje primjećuje Kraljević, govorimo o jednom kulturnom prostoru gdje se nalazi više različitih država, koje vode između sebe prilično različite politike.

Vi ste od 90-tih u Holandiji, a u Vašem romanu o egzilu Niotkuda s ljubavlju u jednom dijelu pričate o svim tim narodima, kulturama, koji su se doselili i koji funkcionišu u toj jednoj velikoj nacionalnoj kulturi, holandskoj. Ipak, kažete da smo mi ipak najumjetničkiji od svih. Zašto?“

,,Mi smo tim ratom 90-ih, sa tom antediluvijalnom klaonicom, ispali iz onoga u što su nas trpali, što smo mi mrzjeli, u taj Istočni blok. Mi ispadamo iz te podjele i idemo u treću svjetsku podjelu. U zapadnom oku, narodi koji se tako kolju, ne mogu upasti u ovu mirnu tranziciju koja se događa’’,  odgovorio je.

,,Namjerno sam sarkastičan, to je odvratna situacija. Mi ovdje ne smijemo govoriti akademskim terminima – to se nama srušilo po glavama, mi smo poniženi višestruko. Naša bivša zemlja nas je ponizila, a onda ove nove zemlje su nas ponizile, sve građane Jugoslavije, a umjetnike pogotovo. U toj situaciji mi idemo vani’’, rekao je o motivima umjetnika za odlazak u egzil.

Umjetnik kroz svoje osobno nacionalno može do univerzalnog

Svoje kolege pisce koji stvaraju nakon 90-tih vidi kao saučesnike u širenju kolonijalnog pogleda u kulturi:

 ,,Kad se to prenese na umjetnost, mi smo odjednom počeli da igramo u trećoj svjetskoj ligi, od nas su se očekivali treće svjetske stvari – folklor, sela, nedostatak bilo kakve urbanosti, nedostatak bilo kakvih gradskih korijena ili ukotvljenosti u evropske svjetske historijske umjetničke tendencije i trendove. Zato naši umjetnici nakon 90-tih, moje kolege pisci, za razliku od ranije, prilaze i pihvataju tu još kolonijalniju poziciju i serviraju ono što se od njih očekuje.’’

Kraljević: Nas ne hrani to što smo u trećoj ligi prvi, jer mi nismo za treću ligu. Pitamo se kako se izboriti sa novim trendovima, ali to nisu novi trendovi, samo nove okolnosti novih generacija, ista estetika, isti sudar. Kako se ponijeti sa ignorisanjem bilo čega urbanog i estetskog? Kako mladi da se izmjeste iz tog položaja?

,,Tako da ne imitiraju te koje im daju njihovu bofl robu, nego da osjete vlastitu kulturu. Znam da je to sad nepopularno i konzervativno mišljenje, ali to nije tako. Veliki narodi to takođe rade, vlastitu kulturu i tradiciju treba zaslužiti, izučiti i čitati vlastiti kulturni kanon, pa onda time participirati vani, a ne napustiti svoje u ime bilo kakvih površnih vani, što radi veliki broj naših mladih umjetnika i umjetnika srednje generacije. Najprije osvijestiti svoj kanon umjetnički. Razumijevati što je Makavejev, Andrić, Kiš, Kusturica itd a ne ova vrsta odrođenosti koju ja vidim sve više. Nema prečice.’’

U Hrvatskoj vidi sve više umjetnika koji provincijalizuju svoj rad, imitirajući Zapad koji je sve više pogubljen i konfuzan u jednoj dubokoj duhovnoj i svakoj drugoj krizi. I Zapad je provincijalizirao, kako pisac primjećuje, posle pada Berlinskog zida, koji se još nije urušio do kraja, čak 32.god. kasnije.

,,Urušio se Berlinski zid, ali je pao sa obije strane’’, podsjetila je Kraljević na, kako ona ocjenjuje, sjajnu metaforu Matića..

Matić zaključuje da je došlo do krize u umjetnosti, postala je partikularna, a nijedna ne dobacuje do univerzalnog. Univerzalno je postalo neka vrsta prokazanog termina koji pripada hegemoniji, u koju Matić kao reakcionar i stari tip umjetnika ne vjeruje, već smatra da umjetnik kroz svoje osobno nacionalno može do univerzalnog.