Piše: Aleksandar Novović

Međutim, ovdje se priča o kultu (jedne) ličnosti ne završava. Njegova bizarna ekstenzija se nastavlja i među onima koji nisu servilni, submisivni: u kolektivu koji očekuje da jedna ličnost odradi posao koji je u obavezi i odgovornosti svih. Često tu osobu nazivamo herojem, ali nerijetko i potrčkom. Stara musketarska maksima ,,Svi za jednog, jedan za sve“, kod nas bi mogla da glasi ,,Jedan za sve, a svi – nikom ništa“.

S obzirom na to da je Nova godina sa svojom pratećom atmosferom već među nama, možemo priču o kolektivnoj dijagnozi – kult ličnosti – početi rekapitalacijom o starom gospodinu Deda Mrazu. 

Bez trunke zapitanosti, sasvim lagodno živimo sa činjenicom da cijeli svijet, svake godine, ponavlja sebi i svojim mladuncima laž: da neko koga poznajemo kao Deda Mraza – postoji.

Ova patologija niti je nova dijagnoza, niti je tema teksta, iako se možemo zabrinuti što je imaginarni lik, (stvoren od korporacije koja proizvodi gazirano piće) toliko dobro zaživio da se i dalje, uspješno, koristi u marketingu kao mjera obećanja i kvaliteta.

Ozbiljniji aspekt ove teme se tiče činjenice da, iako smo izmislili lika u kojeg ili kojem vjerujemo uporno svake godine, za istog smo pretpostavili (opet sasvim lagodno) da, sasvim sam, proizvodi, pakuje, raznosi igračke i poklone za djecu cijelog svijeta. Tačno je da u daljim razradama postoje neke verzije njegovih šegrta, vilenjak-patuljaka koji mu navodno pomažu; negdje čak postoji i Baba-Mrazica. Ali, sve u svemu rumeni bradonja je sam.  

S tim u vezi, problematična poenta je da smo, u svoj toj iluziji, sudbinu svih poklona i božića, kao i dječjih osmijeha stavili – ne nekoj imaginarnoj instituciji za sreću i veselje, već – jednom čovjeku koji, niti je plaćen od para poreskih obveznika, niti je angažovan pri nekom NVO projektu, nego eto tako, čovjek entuzijasta, nešto kao mijenja svijet.

Sindrom jednog čovjeka kojem se sva sudbina kolektiva stavlja u amanet, dijagnostifikovan kao kult ličnosti, najčešče obitava u manje razvijenim društvima u kojima se kolektiv ,,loži“ na individualnu harizmu, pokazanu hrabrost (u istoriji često manifestovanu kroz puko nasilje), talenat ili jednostavno personifikaciju moći.

Takva je situacija i u našem društvu i našoj politici, bilo da nam je uzorak godina, decenija ili vijek.

Kroz vjekove, vrtimo se oko dobrog ili lošeg raspoloženja Petra I, Petra II, Šćepana iako lažnog; Danila i Nikole; Aleksandra, Tita ili Mila. Ko je na koju nogu ustao i koja mu je bubica kroz glavu sinula.

Danas, bilo da je u pitanju politika sa političkim partijama koje su ,,zipovane“ ispod imena lidera; bilo da su u pitanu institucije koje vonjaju ispod uzurpatorskih ,,pozadina“, kult ličnosti ili, ljepše rečeno, politička personifikacija i dalje živi.

Međutim, ovjde se priča o kultu (jedne) ličnosti ne završava. Njegova bizarna ekstenzija se nastavlja – i među onima koji nisu servilni, submisivni – u očekivanju kolektiva da jedna ličnost, umjesto nas, odradi sve što je u našoj obavezi i odgovornosti, a što se može ticati generalnog napretka, zajedničkih vrijednosti i zajedničke odgovornosti.

Postupak je uvijek isti: prepoznati tu osobu, delegirati je za ,,nadležni“ položaj sa punom odgovornošću i cijediti istu dok ne okopni. Po napravljenoj šteti, mijenjati hitno.

Ovaj slučaj, uzdizanja heroja, imali smo prilike da vidimo i poslednjih nekoliko mjeseci ove godine u našoj politici.

Vladimir Novović, glavni specijalni tužilac, čovjek koji, poput mrava, kopajući kroz dokazne materijale sumnjivih procesa, uglavnom bez podrške insitucija, izvlači dokaze, procesuira, juri prekršioce… Narod? Narod oduševljen! Mediji (bar dio medija), takođe. Svi se slažu da je Novović sjajan i samo neka nastavi tako. Ma, heroj svoje vrste.

Od Novovića, kao i od Deda Mraza, i mi i institucije, očekujemo poklone i to da ih isporuči dok spavamo. Doduše, neko se pravi da spava da ne bi inkriminasao sebe, dok drugi stvarno spavaju, jer je tako lakše.

Prije nepuna dva mejseca, novi načelnik Istražnog zatvora, Predrag Spasojević, doduše, malo egzibicionistički, odlučio je da uzme mehanizam koji ne funkcioniše u svoje ruke. Mahom nepopularne mjere Spasojevića, vjerovatno nisu većini odgovarale, ali njegovo radno okruženje nije preduzimalo ništa. Da se onaj koji je preuzeo inicijativu, pusti tako dok može, osoben je manir u sistemima čije funkcionisanje je ,,škakljivo“: Ako dođe do društveno prihvatljive promjene, svi će stati ponosno u red, a ako dođe do sunovrata, na jednom će ostati odgovornost.

Spasojević je izgleda takao gdje ne smije i postao meta kriminala. Institucije su ostale bez reakcije, a njegov kolektiv je stvar zatvorio smjenom. Ako može, jedan čovjek to da sredi, neka sredi, ako ne, mičemo ga.

Ljudi koji izbliza prate građanski i ekološki aktivizam, mogu isti sindrom primijetiti i na primjeru novopokrenute inicijative ,,Ozelenimo Crnu Goru“. Vuk Vujisić, momak entuzijasta, odlučio da radi posao državnih institucija. Iste reagovale afirmativno: ,,izvoli momak, dok si na noge, i ovo..“. Isti model kao kod Spasojevića.

Vujisić je javnosti od ranije poznat kada je, takođe na svoju ruku, započeo borbu protiv građevinskih firmi koje su ilegalno eksploatisale i devastirale ekosisteme u rječnim slivovima.

Institucijama sjajno ,palo“ da neko odradi posao koji treba da odradi cijeli kolektiv. Danas, on kreće u ambiciozni projekat reforestacije zemlje, opet posao institucija, pri čemu ga institucije ponovo bodre.

Međutim, pored tradicionalno štetnih isntitucija, ovdje se može vidjeti da i veći broj aktivista očekuje da Vuk odradi posao za mnoge, pritom i preuzme odgovornost. Ako upali, upali.

Decenijski primjer gdje se od jedne osobe očekuje da završi sav naš posao i uradi svačiji domaći zadatak je primjer izvršne direktorice Mreže za afirmaciju nevladinog sektora (MANS), Vanje Ćalović Marković.

Kad god Ćalović Marković, demonstrira rješavanje kolektivnih problema, istupi u javnost sa novom tužbom, dokazima ili jednostavno hrabrim i nedvosmislenim nastupima, svi smo u fazonu ,,Vanju za predsjednicu!“.

Izbjegavajući pitanje sopstvene odgovornosti i p(r)ozvanosti da učestvujemo u nekom procesu, nikome ne pada na pamet da se svi povedemo primjerom, pa budemo svi Vanje, nego najbolje nju postaviti na odgovorno mjesto, da gine za sve nas, a mi ćemo ostati na istom kursu ne pokušavajući da se promijenimo.

Imajući ovo u vidu, ne treba da čudi kada institucije potpadaju pod uticaj jedne ličnosti, kad cijelo cijelo društvo traži način da stavi svoju sudbinu i odgovornost na pleća jedne osobe.

S tim u vezi se nameće i odgovor na pitanje zašto kod nas ne uspijevaju stvari od opšteg interesa?

Zato što stvari koje kao zajednica treba da preduzmemo, oganizujemo i uradimo prepuštamo pojedincima sa viškom entuzijazma, hrabrosti ili harizme. Provincija smo u kojoj kolektiv vlada samo kada treba suditi i stigmatizovati, ali kada su stvaranje i rast u pitanju, kao zajednica ne postojimo.

Svijet bez kolektivne, jednako kao i individualne odgovornosti; bez kredibilnosti, saradnje, razumijevanja spada na pojedinca i očekuje od njega da povuče za sobom sve promjene. Naše društvo će se promijeniti onoga trenutka kada shvatimo da naše zajedničke stvari, one koje se tiču cijele naše zajednice, ne treba da rješavaju pojedinci, nego svi mi.