Naša podjeljenost je naš najveći rat. Svakako da su devedesete amputirale dobar dio zdravog tkiva, ali već godinama demagozi i dežurne patriote kroz medijski prostor, a posebno kolumne, intenzivno rade na očuvanju jasno iscrtanih granica. Oni nam ne daju da se pomirimo, da iskoračimo dalje, a sve zarad svojih privilegija koje su osigurali i ne žele ih izgubiti

Posljednjih godina, prilikom skiciranja regionalne književne scene često se kao poseban fenomen navodi mostarski bum – da iskoristim hispanoamerički uzor. Riječ je o manje-više sinhronoj pojavi desetak talentovanih autorki i autora iz grada na Neretvi, čija djela uveliko prevazilaze nacionalne okvire. Jedan od njih je Srđan Gavrilović, pjesnik i prozaista koji godinama živi u inostranstvu. Ipak, koliko god da je nakalemljen na drugačiji kulturološki kod, ovaj autor svoju poetiku suštinski bazira na onome što uporno ostavlja za sobom, ali čemu se i iznova vraća. Ta polazišna tačka, kojom započinje i knjiga priča „Nemoj ići u Anderlecht“, neka je vrsta skakaonice s koje Gavrilovićevi protagonisti sa nadom i sjetom uranjaju u nove svjetove.

Tvoja prva knjiga, zbirka priča „Ljetne himne“, objavljena je 2015. godine. Kako iz ove perspektive gledaš na nju?

Prije par dana sam nakon dugo vremena izvukao tu knjižicu, prelistao je. Ispod stola u kartonskoj kutiji leži pedesetak komada, podsjećaju na ljepše doba od ovoga sada. To je prije svega mladalački rad napisan sa dvadeset i tri godine, sa zanosom i iskrenom željom da se ostavi otisak u vremenu. Himne su pune mana, prenaglašene emocije, ali su početna tačka onoga gdje sam ja sada i što sam prije skoro desetak godina bio. I da imam priliku, u tekst nikad ne bih dirao. Kad prelistam tu knjižicu, prožmu me snažne slike odrastanja u poraću, vjetrometine kojoj sam bio izložen. Bilo je to za mene jedno veoma teško, surovo, ali formativno iskustvo. Na tome počivaju Himne.

Između prvog i drugog naslova proteklo je sedam godina. Koliko je za tebe bio dinamičan taj međuperiod, i u kreativnom, ali i uopšte životnom smislu?

Taj period bih nazvao periodom lutanja, traženja. Nisam mnogo pisao, mogu reći da sam tumarao i čitao u pauzama. Napustio sam studij i prepustio se kraćim i dužim izletima, besposličarenju generalno. Ljetne sezone sam provodio kraj vode i kao ilegalni turistički vodič, zime po zadimljenim stanovima i vikendima u Sarajevu. Sve to je opet važno jer oslikava beznadnost i obeshrabrenost vremenom u kojem je stradala čitava jedna generacija. Mislio sam da sam već pogubio kompas, bio sam mlad, nošen nagonima za destrukcijom, ali dovoljno oprezan da ne skliznem u emotivne provalije ili postanem dio inventara kafane.

Zbirka priča „Nemoj ići u Anderlecht“ nastajala je dugo i strpljivo. Na koji način ti je polazilo za rukom da joj se bezbroj puta vraćaš do one krajnje, „utegnute“ verzije, a da se ne javi prezasićenje? I, ukoliko se javljalo, kako si se nosio s njim?

Proces vraćanja tekstu je zahtjevan, često i mrcvari. Prezasićenje je neminovno, nije moguće jesti krompir svaki dan i praviti se da je sve u redu. Dešavalo se da izgubim vjeru u tekst, donekle ga i zamrzim. Takav odnos prema svom radu je opet oslobađajući, pokaže vam da ipak sumnjate, plašite se. Tada bih ostavljao tekst na dvosedmični period i vraćao se čitanju. Rekao bih da mi je najviše pomogala tuđa književnost, posebno od onih autora koji su mi bliski, koji su se već ostvarili, Senke Marić, Almina Kaplana, Adnana Repeše. Na kraju sam se oslobodio do mjere da sam treću, finalnu ruku, lickao kao platno koje trebam izložiti u muzeju. Uzbuđenje je bilo veliko, i kad je knjiga konačno odštampana, bio sam pijan od radosti.

Radni naslov je bio „Pivske priče“. Zašto si se na kraju odlučio za postojeći? Reci nam nešto o njegovom značenju.

Odustao sam od tog naslova da zbirka ne zvuči kao reklama za pivo koje je lajtmotiv i njen glavni pogon. Oko naslova mi je pomogao pjesnik Dragoslav Dedović tokom Bookstana 2021. Rečenica Nemoj ići Anderlecht se nigdje ne spominje, ali rezonira s upozorenjem koje me je pratilo kad sam tek stigao u Belgiju, 2017. godine. Nakon terorističkih napada na briselskom aerodromu, te onih u pariškom Bataclanu, naselja s većinski imigriantskom populacijom su postala dodatno stigmatizirana, ujedno i laboratoriji policijskog nasilja. Kroz život u Belgiji i posjete naseljima poput Molenbeeka i Anderlechta sam se uvjerio da tu žive različiti ljudi, a ne bombaši-samoubice kako su ih mediji, a i sami Flamanci predstavljali. Nisam želio da egzotiziram imigrante, već da otvorim sebi put u prostoru u kojem sam se trebao slobodno kretati.

Knjiga je armirana tvojim sad već pozamašnim emigrantskim iskustvom, te prošarana epizodama iz postojbine. U kojoj je mjeri ona rezultat preplitanja različitih svjetova, čija si ti (barem iz vlastite vizure) glavna poveznica, odnosno želje da ih sukobiš/pomiriš? Kako si se osjećao u toj ulozi?

U Anderlechtu se sudaraju prošlo i sadašnje. Sagorene godine života u Mostaru, te konture novog svijeta u kojem sam se naglo našao. Patio sam za kućom, ali ujedno i konačno živio ono što mi je cijelog života nedostajalo. Multikulturalnost, studij vani, koncerti nadohvat ruke, te naravno, world cuisine. Protagonist zbirke emocionalno je raseljen i očajnički pokušava da pronađe smisao. On možda nije svim čitateljima dopadljiv, upravo zbog svog nihilizma i cinizma koji su u vremenu nailazeće klimatske katastrofe, TikTok-a i anksioznosti, jedini alati odbrane. On pored šarma i ega traži dodatne dimenzije svoje ličnosti, a pred njim se otvaraju mnoga vrata upravo iz razloga goleme usamljenosti i beznađa na globalnom nivou. Rekao bih da pomirenje takvih, snažno kontrastriranih svjetova, može doći jedino kroz prepuštanje riječnim maticama života, pa se možda jednom i isplovi u otvoreno more.

Navodeći motive koji nas nagone da pišemo, Orvel u prvom redu ističe estetički entuzijazam – obimnost doživljaja zahtijeva ispoljenost i u jeziku. Šta su u slučaju „Anderlechta“ bili tvoji pokretački motivi?

Javila se želja da nakon dugo vremena nešto kažem, tačnije, počnem da radim. Završio sam srednju likovnu školu u odsjeku grafike, ali nisam nastavio s umjetnošću. Svirao sam u bendu skoro sedam godina, ali se i to ugasilo. Ostala je književnost, nešto za šta sam se čvrsto ali opet jedva držao. Nakon prve priče Voz, otvorila se šansa da se jedno novo iskustvo ispiše u cjelinu, i ako bude sreće i zalaganja, ukoriči. Kroz dvije i po godine, priče su se polako slagale u zbirku, skoro pa u roman, a ja sam iz straha da ne izgubim pokretačku volju i ispustim ruku književnosti, predano pisao i čekao da tekst sazrije. Fermentacija svega onog izgubljenog i odloženog je bila moj primarni motiv.

Zbirka je objavljena u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu. Šta za tebe znači ovo uvezivanje regije u sopstvenom stvaralaštvu?

Iskreno, nisam se nadao da će zbirka u kratkom vremenu biti objavljena u tri, rekao bih, naše matične države. Bio sam zadovoljan i sretan zbog hrvatskog izdanja, onda su uslijeda još dva i to me je dodatno obradovalo. Lijepo je vidjeti svoju knjigu u drugoj odjeći, znati da će ona distribucijom dobaciti do određenih biblioteka, čitaonica i pronaći svog idealnog ili indiferentnog čitatelja. Regionalni jezični prostor ima ogroman potencijal, u posljednje vrijeme dosta autora biva objavljeno skoro pa u svim državama bivše Jugoslavije. U tom smislu Jugoslavija i dalje postoji kao ideja, vezivno tkivo, nešto utješno bez čega ne možemo.

Osim proze, pišeš i poeziju. Dosad si je objavljivao u vidu pojedinačnih pjesama. Zašto je priča kao forma u tvom dosadašnjem radu dobijala primat, makar kad je riječ o načinu „pakovanja“?

Poezija je za mene način da jasnije artikulišem svijet oko sebe. Počeo sam kao pjesnik, prilično loš, nisam imao znanja za ritam i slaganje stihova. Poslije, kad mi se razboljela majka, vratio sam se poeziji, s malo više osjećaja i iskustva. Opet, da bih shvatio šta mi se trenutno događa. S druge strane, kratka priča je konstantan izazov osvajanja prostora. Držanje balansa na svim frontovima. Njena hibridnost mi je omogućila da iznesem zamišljeno, dam joj plašt romana u finalnoj verziji Anderlechta.

Urednik si Strana, jednog od važnijih regionalnih portala za književnost. Koji su – na tvom ličnom, ali i širem planu – najznačajniji učinci ovog angažmana?

Strane.ba će naredne godine otkucati deset novembara otkad su pokrenute 2014. Za to vrijeme, vjerujem da smo pomogli da se većinom mlađi autori/ce etabliraju, stvaralački ohrabre i dođu pod spotlight potencijalnih izdavača. Stvorio se zavidan indeks autora, arhiv koji se konstantno iznova obnavlja i raste. Također, promocija dobre književnosti zahtjevan je posao, posebno ako je on volonterski. Strane su postale jednom od glavnih referenci za regionalnu online književnost, upravo zbog posvećenosti njihovih urednika/ca da je afirmišu i kažem opet, ostave nešto za one autore koji tek dolaze. 

Kao dugogodišnji stanovnik Belgije, a odnedavno Njemačke, koji često navraća u rodni Mostar, uporedi malo ovdašnje i tamošnje kulturne prilike. Ima li bosanskohercegovačka scena nekih prednosti, koje možda tek sa strane postaju vidljive?

Kultura u Mostaru a i u državi odavno je bačena među konopce. Politička klima i nestručnost postavljenih kadrova skoro su uništili ono što je nekada bio epicentar kulturne energije. Institucije poput pozorišta godinama su se borile da imaju grijanje u zgradi, ali tu priču svi već odavno znamo. Mi se još uvijek ne možemo porediti s ulaganjima koja se na Zapadu izdvajaju za kulturu, u ovom slučaju, književnost, a nekad smo, barem oni stariji od mene, živjeli okruženi umjetnošću. Festivali su važni jer su oni dio otpora prema sistemu kojem je važan i jedino blizak materijalizam. Prednosti bh. scene su možda to da ona postaje polako primamljiva za strane prevode, ali i za to je potreban dobar agent, te lobiranje izdavača, u prevodu, novac.

Mostar danas živi kao paradigma podijeljenosti koja je, uostalom, u manjoj ili većoj mjeri na snazi širom ex yu prostora. Da li vidiš neke pomake u kontrasmjeru? Gdje ih treba tražiti?

Naša podjeljenost je naš najveći rat. Svakako da su devedesete amputirale dobar dio zdravog tkiva, ali već godinama demagozi i dežurne patriote kroz medijski prostor, a posebno kolumne, intenzivno rade na očuvanju jasno iscrtanih granica. Oni nam ne daju da se pomirimo, da iskoračimo dalje, a sve zarad svojih privilegija koje su osigurali i ne žele ih izgubiti. Pomaci su minimalni, kao u čovjeka koji se tek ponovo uči hodati nakon teške saobraćajne nesreće. Za mene je sama emigracija korak naprijed, mogućnost da se negdje osigura i stvori platforma koja može utjecati na razvoj pomirenja. Pomake treba tražiti u sebi, ali opet, teško je promijeniti sebe, a ne nekoga drugog.

Književne preporuke

Utorak Elvisa Peetersa u prevodu Romane Perečinec, roman je izninme tišine, ali i brutalnosti koji progovara o belgijskom Kongu, tamošnjim zločinima i bjelačkoj privilegiji. Smješten dijelom u jedan dan života samca na umoru, silovatelja u mladosti, plaćenika u Kongu, švercera i šta još sve ne, a drugim u epizode njegovog sjećanja, od čitatelja zahtijeva da pogledaju u svoje srce.

Historija bolesti Tvrtka Kulenovića, velika je knjiga o opsadi Sarajeva, bolesti, onoj fizičkoj, ali i onoj u nama. Kulenović kroz svoje eseje propituje ulogu književnosti u historijskim narativima, posebno u vremenu kada se u čovjeku rasplinjuje nada. Kulenović čitateljima iz ličnih iskustava približuje Istok i Aziju, njenu svjetlost i književnost, konstantno se vraćajući na bezumlje rata i gubitak dostojanstva koje donosi.

Devil in a coma, sada već pokojnog Marka Lanegana, memoar je o pandemiji i blizini smrti, ujedno i životu koji je djelovao kao odloženo samoubistvo. Prepuna autoironije i iskrenosti, bilo da ste fan Laneganove muzike ili ne, knjiga je koja se treba pročitati.

Odlomak iz knjige „Nemoj ići u Anderlecht“

„Ruta kojom prolazim kroz Diepenbeek najživlja je vikendom. Biciklisti na duge staze, traktori, grupni izleti. Redovno skrenem s puta, zađem dublje u provinciju. Pratim potok između plodnih oranica i farmi. Kao da sam negdje u Normandiji, daleko od motorizovanog svijeta. Padobranac izbačen u potišten dan koji se na trenutke pozlati i prepuni svjetlom. Dugo pedalam po rubovima bespuća. Dođem pred staru i usamljenu tavernu. Ispred je parkirana gomila bicikla. Obično nemam novca, zraknem unutra kroz prozor. Izgleda toplo i domaćinski. Blizanci za šankom režu sir i kobasice. Taj predah uz pivo nakon kilometara blata i balege povede pjesmu. Ljudi se smjenjuju po strofama, nastup izgleda uvježbano. Uglas pjevaju pabovsku himnu. Sve okonča glasnim sudaranjem čaša i krigli. Otpedalam dalje do još usamljenije kapelice. Od kiše se sklonim pod nadstrešnicu. Neko je iza kipa Bogorodice ostavio bocu džina. Po litraži od prošlog puta, dijelim je s još jednim ustima. Cugnem par gutljaja i vratim je nazad. Ugrijem se borovicom i čekam da se nebo preobrazi u nešto tamno i tiho.”