,,Kada budemo politiku, a politika dolazi od riječi društvo, tretirali kao cilj, a ne kao sredstvo, ići ćemo ka njenom popravljanju, činićemo je interesantnijom ljudima, prihvatljivom boljima od nas.“

,,Ključno je da se shvati da crnogorskoj politici ne trebaju mladi i novi, već bolji ljudi“, objavljeno je prije nekoliko dana na zvaničnoj stranici portala Javniservis.me. Možda zvuči samo kao još jedan rezignirani iskaz blizak svima nama, a možda je to najzad poziv da prekinemo mantru koju slijepo pratimo već više od dvije decenije i da ponovo promislimo kako promijeniti politiku koju su i ,,mladi i novi“ kao i ,,stari i iskusni“ sistematski srozavali i moralno i profesionalno, a sve na štetu građana koji ih plaćaju.

Nameće se zaključak da u politiku nikako da stupe oni bolji, oni koje javnost priželjkuje.  ,,Pametniji popušta – kakva tužna istina koja vodi do vladavine gluposti“, poznati iskaz Marije von-Ešenbah, čini se da je izričito vezan za politiku kakvu konzumiramo i lokalno i globalno.

Zašto bolji ljudi ne ulaze u pollitiku? Zašto je politika kao termin opoganjena, a njen imidž srozan veoma nisko? Da li je samo do političara, ili je i do okruženja čija percepcija više osuđuje nego razumije? Zašto više nemamo onu politiku iz definicija koje sugerišu da je ista djelanje u zajednici zarad boljitka svih…? Popričali smo sa ekološkim aktivistom Aleksandrom Dragićevićem, profesorom filosofije i aktivistom Stefanom Đukićem i Ilijom Gajevićem, članom redakcije portala Javni servis.me.

Povod za ovo malo istraživanje je činjenica da javnost sve manje vjeruje da se unutar politike stvara ikakva društvena vrijednost ili dobro, pa sve češće možemo vidjeti na društvenim mrežama veoma negativan stav prema politici, političkom djelovanju ili onom što može ličiti na političko djelovanje, ambiciju. Poslednji događaji sa novinarem i aktivistom Vukom Vujisićem koji je kontinuirano i veoma detaljno informisao javnost o devastaciji rijeke Morače, imali su i svoju tamnu stranu: komentare da Vujisić, iako je uradio stvar od opšteg dobra, ima političku ambiciji. Cilj ovakve etikecije je, dakle, diskreditacija u očima dijela javnosti.

Prizvuk političnosti, ili politike, kod mnogih građana djeluje veoma loše, čak i nemoralno. Ipak, politika je mnogo prisutnija nego što se mnogima čini.

,,Sve oko nas je politika. I što prije političari i građani to razumiju, prije će nam biti bolje. Manje će biti paradoksa poput ,,nemojmo politizivati proteste” i ,,vaše djelovanje je politički instruisano”, a više saradnje i razumijevanja.  Nedostatak zelenih površina je politika, visoki računi za struju, loša socioekonomska situacija, djelovanje aktivista i NVO sektora je politika i sve inicijative, apeli, protesti su tu sa ciljem da se politike mijenjaju“, naveo je Aleksandar Dragićević, ekološki aktivista sugerišući da je vrijeme da prestanemo da žmurimo pred tim ,,baukom“ politike, iako je jasno i opravdano što građani gube povjerenje u politiku i političare.

,,Građani nemaju povjerenja u ,,zvaničnu politiku” i političare jer je na Balkanu stavljen znak jednakosti između politike i lične koristi političara“; kazao je Dragićević podsjetivši da ,,političari provode najveći dio svog vremena: ili u beskrajnim i besciljnim ideološkim raspravama koje nemaju veze sa unapređenjem života građana ili u ,,terenskom radu” u izbornim kampanjama obećavajući nešto što niti planiraju niti imaju kapaciteta ili želje da sprovedu u djelo.“

Ipak, ,,ni jedan proces nije nepovratan“ kaže Stefan Đukić, profesor filosofije i društveni aktivista i upozorava da politika, iako takva, ne bi trebalo da je izgubljena niti bi smjela biti oduzeta od građana.

,,Nesumnjivo da – zbog sveopšte nekulture u političkoj areni, gdje u diskusiji odavno nema argumenata već diskvalifikacija na osnovu izgleda, pola, preferenci, prijateljstava…  kao i zbog načina funkcionisanja partija koje forsiraju klimoglavce i čisto partijsko pregalaštvo nad stvarnim kvalitetima – ulazak u politiku biva odbojan mnogima. Ipak, uticaj na politiku se ne može ograničiti na partijsko članstvo, poslaničko mjesto, pa ni na pisanje za tradicionalne medije“, kazao je Đukić.

U vezi sa pomenutim, naš sagovornik Ilija Gajević, ispred Javniservis.me, nudi operativn termin za ovaj pežorativni kontekst politike: političarenje.

,,Ono što je u dijelu javnosti prepoznato i ogoljeno posljednjih godina jeste da ono što mediji u Crnoj Gori stavljaju u rubriku Politika, uglavnom spada u rubriku Političarenje“, poentira Gajević i konstatuje da je poruka o potrebi za boljim ljudima u politici, koju je javniservis.me poslao u javnost, ,,bila upućena kao misaona provokacija“.

,,Jer, nevjerovatno je da ,,mladi i novi” borci protiv ,,starog” režima, nemaju elementarne političke pismenosti da znaju da je uz sličnu mantru taj isti režim zajahao. Ili znaju. U svakom slučaju, farsa nam ne gine“, riječi su Gajevića.

Politika kao vještina rđavih?

Iako je politika zamišljena kao plemenita vještina uređivanja odnosa u društvu, danas je svedena na vještinu onih ,,snalažljivih“ i, nažalost, umnogome na farsu.

Dragićević razlog tome vidi u ,,sistematskom višedecenijskom uništavanju mentaliteta“ što je rezultiralo velikim opštim nepovjerenjem i mišljenjem da iza svega postoji neki skriveni motiv.

,,Izraz politika je toliko opoganjen da ko god želi da učini nešto dobro za društvo biva optužen da to radi zbog političke ambicije (za aktiviste koji se samofinansiraju) ili zbog novca (najčešće za kolege iz NVO sektora). Te narative, naravno, plasiraju i političari jer neko besplatno (i sa više uspjeha) radi ono za šta su političari plaćeni“, kazao je Dragićević.

,,U takvoj situaciji“, konstatuje Dragićević, ,,građanima je teško da prihvate da neko iz iskrene želje i za dobrobit svih želi da donira svoje vrijeme, iskustvo, znanje ili želju, a sa druge strane ljudi sa vizijom ne žele da se valjaju u brlogu političke scene. I onda imamo začarani krug“.

Istog je mišljenja i Gajević koji, u kontekstu traženja boljih ljudi, tvrdi ,,da će se bolji ljudi možda prepoznati po tome što će napraviti jasan otklon od svakog političarenja“.

S tim u vezi, Dragićević izražava optimizam i ukazuje na određena kretanja koja ulivaju nadu da je izlaz iz začaranog kruga bliži nego što mislimo. A izlaz je korekcija politike sa njenih margina.

Korekcija politike dolazi sa margina

Da li oni dobri ljudi treba da uđu u politiku ili postoji neka alternativa, naši sagovornici su jasni i sličnih mišljenja.

,,Oni (kvalitetni ljudi)  i ne treba da uđu u mentalnu igru koja se zove političarenje. Ako je čovjek svom društvu koristan, on se već bavi politikom“, jasan je Ilija Gajević, član redakcije portala Javniservis.me. 

Klima zvanične politike, po Đukiću, nema kapaciteta da se koriguje iznutra niti je afirmativan ambijent.

,,Ljudi sa objektivnim kvalitetima nemaju ambiciju učlanjenja u partije, većina etabliranih NVO je prilično zatvorena, što pokazuje nedostatak novije generacije snažnih lidera koji potiču iz tog sektora, a većina naših medija su tradicionalno zatvoreni za zaposlenje ako se ne prati urednička ili vlasnička politička linija“, kazao je Đukić.

On smatra da oni koji su kvalitetniji i bolji u ovakvoj klimi moraju ostati na nekoj formi margine, što ne mora biti nužno loše.

,,Na margini na kojoj mogu zadržati svoju autonomiju i naći svoj izraz – kroz svoj rad, kroz neki mali alternativni medij, kroz stvaranje sopstvenog sadržaja, bili to blogovi, podcasti, dokumentarci, instagram reelovi ili opširni naučni radovi, umjetnički eseji i drugi izrazi ili nešto treće. Ključna stvar je ne žrtvovati tu autonomiju zarad položaja, ne utišavati svoj glas, ne cenzurisati se zarad nekog lažnog prestiža i kvalitet će na kraju isplivati“, konstatovao je Đukić

Na margini ostaje i Dragićević. Kako tvrdi, iako pozivan da se politički angažuje, takvom vrstom politike ne želi da se bavi niti želi da ga za to građani plaćaju.

,,Ne želim da igram na tom njihovom blatnjavom terenu jer mnogo više mogu da postignem za dobrobit društva na domaćem terenu: Terenu bez kompromisa kada je javni interes u pitanju, terenu bez gubljenja vremena, laži prevara i partijskih kalkulacija“, izričit je Dragićević.

Aktivizam kao nova politička vrijednost

Iako je danas, kontrateža političkom aparatu – aktivizam – koji bi trebalo da koriguje neke propuste politike i kreira nove vrijednosti, Đukić podsjeća da ,,nije ni aktivizam lišen prozivki da se kroz njega neko želi ,,ubaciti”.  On podsjeća da ,,je bilo  mnogo “aktivista”, doduše tada samo kroz formalni civilni sektor, koji su na ovaj ili onaj način ušli u DPS ili SDP“.

,,Neki čak visokorangirani funkcioneri su tako dospjeli (Ivan Vuković i Raško Konjević između ostalih), dok smo veći broj takvih ulazaka (Marić, Sekulović, Marović itd.) vidjeli nakon promjene vlasti 30.08. Neki su ušli u partije, neki u ministarstva, neki u institucije. Prema mom mišljenju, ovo nije problematično, već nam samo objašnjava zašto je i aktivizam, formalni i neformalni, takođe trenutno shvaćen kao odskočna daska za poziciju, za privilegiju“, kazao je Đukić.

On je naveo da, ako se zaista želi postići prava misija aktivizma – stvaranje novih vrijednosti i značenja – onda je najbolje da i sam aktivizam ostane na margini.

,,Da bude borba za ciljeve a ne za kamere, da bude baziran (aktivizam) na predanom radu i odricanju nakon kog se neće kupiti nikakve zasluge osim lične satisfakcije. Vremenom, oni aktivisti koji ne “zloupotrijebe” aktivizam će i kreirati politiku, jer će biti ljudi koji s razlogom uživaju povjerenje društva“, poentirao je Đukić.

Vizija

Pored autonomnog i jakog aktivizma, korigovati politiku bez jasne vizije kao generatora pozitivnih društvenih promjena, ostaje i dalje Sizifov posao. Ipak, kako kaže Dragićević ,,ne možemo očekivati da se preko noći pojave donosioci odluka koji će imati viziju“.

,,Kako će političari imati viziju kada je najveći dio politilčara odmah sa fakulteta ili iz srednje škole otišao u politiku? Kakvo znanje, iskustvo, ostvarenost ili vizija je preporučilo najveći dio političara na našoj političkoj sceni da se bave politikom?“, pita se Dragićević i dodaje da je jedina ,,vizija političara da partijski zapošljavaju dok sistem ne pukne pod težinom partokratije ili ne bankrotira“.

,,Crna Gora prolazi kroz političku tranziciju sa zakašnjenjem od 30 godina. Institucije su se vremenom dezintegrisale, dobar dio građana usvojio je viziju političara da se od države samo uzima i da što si bliže politici bliži si i koritu, a ekonomija je na staklenim nogama“, kazao je Dragićević i dodao da su nam potrebni političari koji će vjerovati u ono što pričaju bez obzira šta rekli i kako to zvučalo.

Po njegovom mišljenju, mi iskreni aktivisti i probuđeni građani ,,možemo uraditi sve što je do nas da svoju viziju podijelimo, ako treba i da je nametnemo, bez obzira koliko se ta vizija nekome sviđala ili ne – tvoja je podijeli i neka zasija. A jednom kada kvalitetna vizija zasija tu viziju ništa više neće ugasiti vec će je drugi prihvatiti“, optimsitičan je Dragićević.

Politika kao vrlina?

Po Gajeviću, politika koja je mutirala u političarenje svela se na inflaciju populizma, te današnja politika ostaje daleko od bilo kakve vizije.

,,Da krenemo možda od onoga za šta mislimo da je trenutno najveća boljka političkog stanja u Crnoj Gori i zemljama bivše Jugoslavije – populizam, sa jasnom tendencijom skretanja udesno. Jedino što se donekle oblikovalo kao odgovor na to (a najmanje u Crnoj Gori, skoro nimalo) jeste populizam sa tendencijom skretanja ulijevo. Ovo se ne čini kao dobar pravac, ali je barem neka kontra“, riječi su Gajevića.

Na pitanje, ,,kako izaći iz mulja populizma i svih njegovih ustajalih rukavaca“ , Gajević smatra da ćemo ,,morati da, kao i svi populisti, prvo dobro upoznamo naš teren“.

Jasan recept ne postoji, a u misiji da učinimo politiku boljom, Stefan Đukić nudi drugačiju vizuru politike.

,,Kada budemo politiku, a politika dolazi od riječi društvo, tretirali kao cilj, a ne kao sredstvo, ići ćemo ka njenom popravljanju, činićemo je interesantnijom ljudima, prihvatljivom boljima od nas. Tretirati politiku kao cilj znači boriti se za principe bez ostatka, imati iste aršine prema svakoj temi i svim učesnicima; zaista se zalagati za neki sistem vrijednosti i ne vidjeti je kao  sredstvo za novi grant (gdje principi variraju zavisno od sklonosti donatora), za udobnu poziciju (gdje ćemo principe žrtvovati partijskom interesu) niti sredstvo za vječne apanaže (gdje ćemo principe žrtvovati vječnom ćutanju i stajanju sa strane)“, kazao je Đukić.

To je princip koji treba da prihvatimo i upotrijebimo na putu ka boljoj politici, politici po mjeri zajednice i zajednici po mjeri politike koja osigurava da skup individualnih mudrosti postane vrlina jednog društva.

,,Suštinski, na nama je, nama koji smo sad“, zaključio je Đukić.