KAP – simbol uništenja crnogorske radničke klase

Izgradnja Kombinata Aluminijuma u Podgorici (KAP) počela je 1969. godine. Za njegovu izgradnju – osim Crne Gore, konkurisale su Hrvatska (Zadar) i Bosna i Hercegovina (Mostar). Na kraju, Savezno izvršno vijeće (SIV) donijelo je odluku da ga (iz)gradi Crna Gora.

Borba Titograda i Nikšića oko lokacije

Oko same lokacije – na kojoj će se graditi KAP, dugo je vođen spor između rukovodstava tadašnjeg Titograda i Nikšića. Tih godina, Titograd je težio da opravda svoje mjesto društveno-administrativnog centra Crne Gore, a Nikšić da ga preuzme – kao jedna od najvećih opština koja je u tom momentu bila u industrijskoj ekspanziji. Prema pisanju dr. Branka Kostića – generalnog direktora KAP-a u periodu od 1969. do 1978 godine, u tim trvenjima – propraćenim lokal-patriotskim nabojem više nego realnim ekonomskim rezonovanjem, Titograđani su čak spjevali i pjesmu: ,,Gradićemo Kombinat u Dajbabe, za inat”.

Simboličan početak (iz)gradnje vezuje se za 12. februar 1969. godine, kada je tadašnji republički sekretar za privredu – Vlado Stijepović, traktorom zaorao prvu brazdu na Ćemovskom polju. Kako formalna odluka na nivou SIV-a još uvijek nije bila donesena, ovoj ,,svečanosti” nije prisustvovao niko iz državno-političkog vrha SR Crne Gore.

U početku, KAP je bio zaokružena proizvodno-tehnološka cjelina. U njegovom sastavu bili su Rudnici boksita i HE Piva, što je, osim političkih, bio osnovni razlog da odluka na sjednici SIV-a ,,prevagne” u korist Titograda. Parlament SR Crne Gore kasnije je odlučio da se Rudnici i elektrana odvoje od Kombinata, uprkos protivljenju rukovodstva fabrike i realnih ekonomskih razloga koji su postojali. 

Prema mišljenju pokojnog dr. Kostića, ,,uz odluke o lokaciji i o izgradnji energetskog izvora za drugu fazu (TE Pljevlja), ovakvo razbijanje Kombinata – kao zaokružene tehničko-tehnološke i ekonomske cjeline, predstavljalo je najkrupniju stratešku grešku donosioca ovih odluka”. On u svojim memoarima smatra da su ,,u pozadini svake odluke bili politički, a ne ekonomski motivi”.

Radnici su nekad bili gospoda

Pored fabrike za proizvodnju građevinskih mašina ,,Radoje Dakić” u Podgorici, ,,Željezare” u Nikšiću, ,,Oboda” na Cetinju, KAP je bio jedan od sinonima za crnogorsku industriju i jedan od stubova crnogorske privrede. 

U svom zenitu zapošljavao je 5561 radnika, a godišnji društveni prihod u vrijeme socijalizma iznosio je čak 360 miliona dinara.

,,Radnici su primali redovne i visoke plate, koje su u “elektrolizi” iznosile i do 5000 maraka, sa sve plaćenim porezima, doprinosima i beneficiranim radnim stažom. Takođe, redovno su isplaćivani i  trinaesta plata i regres. Imali smo i redovne godišnje specijalističke preglede – za pojedine radnike i po dva puta godišnje. Radnici koji su živjeli dalje od fabrike imali su organizovan prevoz od kuće do posla i nazad. Hrana u fabričkoj kantini bila je jako dobra i kvalitetna – uz obavezu da radnici dobijaju i po 2 litra mlijeka dnevno, dok su se bolovanja strogo poštovala,” pričaju bivši radnici KAP-a. 

Zaposleni su imali i dobro organizovane odmore, koje su mogli provesti širom bivše Jugoslavije. 

,,Ljetnje odmore mogli smo provesti i u hotelima, banjama i kampovima širom bivše Jugoslavije, i na taj način pomoći drugim preduzećima one velike države. Dobra edukacija i profesionalno obavljanje posla bilo je na vrhunskom nivou. Koliko je sve to bilo dobro i koliko smo bili zadovoljni najbolje ilustruje to što su radnici u trećoj smjeni dolazili na posao pjevajući”, kazali su nam bivši radnici KAP-a, koji već više od sedam godina protestuju ispred zgrade Vlade, u borbi za ostvarenje svojih prava.

Borba bivših radnika KAP-a za otpremnine

U drugoj polovini 2013. godine radnici KAP-a, njih oko 420, bili su primorani da ga napuste zbog pokretanja stečaja. Kada je stečaj najavljen, sindikat se oglasio i kazao da “od toga nema ništa” i da će se “energično suprotstaviti toj namjeri Vlade Crne Gore”. Ipak, prema riječima bivših radnika, stečaj se uveo bez ikakvog reagovanja sindikata, kao da se ništa ne dešava.

,,Prilikom ozvaničenja odlaska fabrike u stečaj u Privrednom sudu, zvaničnici sindikata dali su izjave za javnost da je to jedini spas i za KAP i za nas radnike, hvaleći one koji ga uvode, a koji su svojim lošim odlukama i doveli do takvog stanja. Sa ovakvim odnosom i stavom imali su velike zasluge kod Mila Đukanovića i Vlade koja ih je obilato nagradila”, objašnjavaju radnici.

Oni su tada mimo svoje volje izbačeni sa posla i poslati u penzije, bez otpremnina. Osim toga, ostali su uskraćeni i za novac od stambenog fonda i plac za izgradnju stanova, ukupne vrijednosti 15 miliona

Na predlog pokojnog Janka Vučinića, Skupština je 2015. godine donijela “lex specialis”, koji je predviđao isplatu otpremnina radnicima u iznosu od 5 miliona i 450 hiljada eura, a koja je bila predviđena za 31. mart 2016. godine. Za donošenje ovog zakona glasali su svi poslanici (44) osim DPS-a, a potpisali su ga tadašnji predsjednik Skupštine – Ranko Krivokapić i predsjednik države Filip Vujanović.

Realizacija ovog zakona izostala je usled brojnih mahinacija prethodnog režima i ,,fantomskih sindikata koje je Vlada po potrebi vadila iz naftalina”. 

,,Lex specialis realizuju bespogovorno sve Vlade u svijetu. On je po težini u rangu Ustava. To jedino nije važilo za našu bivšu Vladu. Pouzdano znamo da je iza svega toga stajao lično Milo Đukanović, koji je korupcijom institucija uskratio naše zakonom stečeno pravo, a sve zarad svog i interesa male grupe oligarha kojima je Kombinat preko 20 i više godina – od propasti socijalizma, služio kao zlatna koka za pravljenje para”, kazao nam je Nikola Raković, predstavnik pregovaračkog tima bivših radnika KAP-a.

On objašnjava da su se tadašnji ministri finansija i ekonomije – Radoje Žugić i Vladimir Kavarić, ,,dobacivali nadležnošću” i odugovlačili sa potpisivanjem naloga za isplatu novca.

,,Za ministra finansija Radoja Žugića zakon nije bio sporan, samo mu je trebao nalog za isplatu koji je trebao da potpiše ministar ekonomije Vladimir Kavarić. Kavarić u početku to nije negirao, da bi kasnije kazao da to nije njegova nadležnost, već da pokretanje naloga može odobriti isključivo Žugić, jer je kod njega i zakon i novac”, ispričao je Raković.

Raković

Kavarićev navodni razlog za nepotpisivanje naloga bio je socijalni program iz 2014. godine, koji je za radnike KAPa-a bio neprimjenjiv, jer su oni dobili otkaze godinu dana ranije. Taj isti socijalni program kasnije je proglašen strogo povjerljivim na nivou Vlade.

Poslije dvije pozitivne presude Osnovnog suda, Vlada je preko “svojih ljudi” iz Sindikata prerade i kovačnice pred Ustavnim sudom pokrenula inicijativu o preispitivanju lex specialisa, koji je kasnije proglašen za “diskriminatorski”. Nakon toga, bivši radnici KAP-a podnijeli su krivične prijave za zloupotrebu službenog položaja iz čl. 416 KZ CG i nesavjestan rad u službi iz čl. 417 KZ CG protiv Mila Đukanovića, Vladimira Kavarića i Radoja Žugića koje do danas nisu procesuirane.

,,Ustavni sud je dirigovano donio odluku da je naš lex specialis diskriminatorski. To potvrđuje i činjenica da su u KAP-u svi prije nas dobili otpremnine i otišli u penziju, ali i dvije pozitivne presude Osnovnog suda u našu korist. Takođe, u vrijeme naše borbe za pokretanje ovog zakona, radnici brodogradilišta ,,Bijela”, njih 400, otišlo je u penziju sa otpremninama. Ova odluka sudija Ustavnog suda – od kojih jedan dio njih nije ispunjavao uslove za vršenje tih funkcija, donijeta je kako bi onemogućila Viši i Vrhovni da donesu pozitivne presude u našem slučaju”, objašnjava on.

Na ovaj način tadašnja Vlada Crne Gore – kao isključivo izvršni organ, izašla je iz svojih Ustavom i Zakonom definisanih ingerencija, upuštajući se u razmatranje zakona i njegove primjenjivosti, kršeći na taj način ustavno načelo raspodjele vlasti na zakonodavnu (Skupština), izvršnu (Vlada) i sudsku. 

,,Preko ove odluke Ustavnog suda sada se pljačkaju naše otpremnine od 5,4 miliona evra, novac iz stambenog fonda u iznosu od 4,75 miliona i – preko bivšeg ministarstva za rad i socijalno staranje i nekog fantomskog sindikata KAP-a koji su oni formirali, plac i zgrada od 85 stanova namijenjena radnicima, od kojih većina i nakon 40 godina radnog staža živi u podstanarima, a njih 20 zadovoljenje ove pravde nikad neće dočekati, jer su, u međuvremenu, umrli”, kaže Raković.

Na sličan način – kao Žugić i Kavarić, ponio se i bivši ministar u Vladi izbornog povjerenja – Raško Konjević, koji je prilikom polaganja zakletve dao obećanje da će prvo pokrenuti izvršenje pomenutog “lex specialisa”, kako bi se isplatile otpremnine. Do toga nije došlo ni u mandatu Vlade Duška Markovića, koji se više puta sastajao sa njima i davao garancije da će zakon pokrenuti i naknade isplatiti najkasnije do februara 2017. godine.

U sedmogodišnjoj borbi za svoja prava – koju vode bivši radnici KAP-a, do sada se nije oglasio niti ih podržao ni jedan sindikat. 

Na zboru penzionera KAP-a, održanom krajem prošle godine ispred zgrade Vlade, donijeli su odluku da se obrate premijeru Zdravku Krivokapiću, potpredsjedniku Vlade Dritanu Abazoviću, predsjedniku Skupštine Aleksi Bečiću, ministru pravde i ljudskih i manjinskih prava Vladimiru Leposaviću i svim poslanicima u Skupštini Crne Gore, i zatraže ,,hitno preispitivanje nezakonitog rada bivšh Vlada i realizaciju njihovog lex specialisa”. Osim toga, zatražili su im “da pomognu cjelokupnu uništenu radničku klasu i majke sa troje i više djece”. 

Do sada ih je primio samo potpredsjednik Vlade Dritan Abazović, koji im je “dao podršku i obećanje da će uraditi sve što je u njegovoj moći”. 

Stanje nakon privatizacije

Kombinat aluminijuma Podgorica sada predstavlja ,,uspješno” sproveden recept svih tranzicija: uvedi stečaj – privatizuj – valorizuj.

U razgovoru sa radnicima koji i dalje rade u ovom preduzeću, a koji su zbog mogućih otkaza željeli da ostanu anonimni, saznali smo da od uvođenja stečaja i privatizacije većina njih nije koristila svoje pravo na godišnji odmor.

“Pravo na godišnje odmore neformalno nam je ukinuo menadžment sadašnje firme Uniprom. Sindikati Crne Gore se ni nakon više naših obraćanja nisu oglasili po tom pitanju, što je omogućilo menadžmentu firme da nas drži pod stalnom prijetnjom otkazima – ukoliko pokušamo ostvariti prava koja nas sleduju, dovodeći nas na taj način u radničko ropstvo. Takođe, nikada do sada nije bilo pomena o tome da nam barem plate dane godišnjeg koje (od)radimo, dok je dobrom dijelu naših kolega ugovorom predviđeno da im se ne uplaćuju porezi i doprinosi za PIO”, ispričali su za portal Kombinat radnici koji su se osmjelili da porazgovaraju sa nama na ovu temu. 

Da su radnici u nezavidnom položaju potvrđuje i slučaj Miroslava Jovića, koji je pokušao da aktuelizuje rješavanje ovog pitanja, nakon čega je, prema tvrdnjama radnika, dobio otkaz. Tim povodom 31.12.2020. ispred kapije KAP-a okupili su se bivši penzioneri ove fabrike, na čelu sa Nikolom Rakovićem i poslanicima Maksimom Vučinićem (Radnička partija), Vladimirom Dobričaninom (Ujedinjena Crna Gora) i Radošem Zečevićem (Nova srpska demokratija), kako bi mu pružili podršku i skrenuli pažnju rukovodstvu firme “da pazi kako postupa sa radničkom sirotinjom”. 

Socijalizam – najhumaniji sistem

Nakon svih ovih godina radnici KAP-a saglasni su jednom: socijalizam je najhumaniji sistem.

,,Sada radnici imaju zakone koje donose brojni gramzivi socijalni “partneri” Vlade, Unije poslodavaca i njihovih Sindikata, koji su uvijek na štetu radnika. To je dovelo do toga da radnici nemaju pravo čak ni na godišnji odmor, a ako se odluče da se legalno izbore za svoja potraživanja koja im pripadaju – dobijaju otkaz, iz čega se jasno vidi robovlasnički sistem u kojem živimo. U socijalizmu mi smo imali najhumaniji zakon za radnike – zakon o udruženom radu i istoimeni “sud udruženog rada“, saglasni su oni. 

Kako kažu, sve to bile su tekovine velikog broj žrtava datih u borbi protiv fašizma, za ideju humanog društva kakvo je bilo socijalističko. 
Naši očevi i đedovi nisu tražili da ih žalimo, već da čuvamo ono za šta su se oni (iz)borili i dali svoje živote”, zaključili su oni.