Karoshi – Ako ti nećeš, ima ko hoće

Scena 1
Četvrtak, podne

Poruka od druga (24 godine, arhitekta, radno vrijeme pon-pet 08h-16h): ,,Brate praštaj, ipak ništa od noćas, moram ostat’ na poslu“

Scena 2
Nedelja, jutro

Čat sa drugaricom (27 godina, novinarka, zaposlena u agenciji za ispitivanje javnog mnjenja, radno vrijeme pon-pet 08h-16h):
– Da nećeš da se provozamo do Bara da pijemo kafu pored mora?
– Huh, plače mi se..Ne mogu, još se bavim bazom podataka.

Scena 3
Ponedeljak, popodne

Čitaonica/radni prostor jedne knjižare, spontani razgovor s momkom kog znam sa društvenih mreža (pravnik, 26 godina):
– Da nisi za kafu?
– Uvijek (uz izdah). Ali imam posla preko glave. Ovaj vikend nisam radio pa mi se nagomilalo. Ali sam bio odlučio da ovaj vikend neću radit’ pa kako god.

Ova tri scene, odigrane u samo nekoliko dana, mogle bi se pripisati slučajnosti. Međutim u ovom tekstu nema mjesta za još niz identičnih scena sa istim likovima koje se redovno ponavljaju u relativno kratkim intervalima.

Mladi ljudi, vrijedni, ambiciozni i spremni da radom zasluže pristojan život i svoje mjesto pod suncem. Redovno završe fakultete, i uz nužno malo sreće, jer sve zasluge mogu biti nedovoljne kad njih ima više nego što ima posla, dobiju pristojan posao u struci, pet dana u nedelji, od osam do četiri, prosječna crnogorska plata, ili malo viša ako je i sreće bilo više.
Crnogorska realnost navodi na utisak da ovo možemo nazvati Montenegrin dream (ako izuzmemo onaj o državnim jaslama). Naravno naš „dream“ samo je adaptacija globalnog na naše ulove.
On ilustruje vrhunac do kojeg smo kao ukupno društvo stigli, pa se rijetko dozvoljava preispitivanje stvarnog kvaliteta tog života jer je svaka alternativa samo gora. Dok ljudi rade bez dana odmora za plate od 222€ nikome nije prijatno kaže bilo šta loše za ovaj naš „dream“.

Međutim, prava radnička klasa više ne postoji, i mutirala je u ljude koji su zarobljeni u ovom snu u kom im je previše dobro da bi se žalili, ali zapravo nedovoljno dobro da bi mogli da kažemo da se njihov rad srazmjerno nagrađuje uživanjem u životu. Stoga ova mutirana radnička klasa je ta od koje će promjena morati da krene, ako je to uopšte moguće.


„Jedna od najistaknutijih crta savremenog života jeste činjenica da aktivnosti, koje su sredstvo stizanja do cilja, sve više i više uzurpiraju poziciju ciljeva, dok ciljevi imaju sjenovitu i nerealnu egzistenciju. Ljudi rade da bi zaradili novac; zarađuju novac da bi s njim činili stvari u kojima uživaju. Rad je sredstvo, uživanje je cilj. Ali, šta se zapravo događa? Ljudi rade kako bi zaradili novac; koriste taj novac kako bi zaradili još više novca; a cilj – uživanje u životu – gube iz vida. Ljudi su u žurbi i izmišljaju stvari kako bi imali više vremena. Zatim koriste vrijeme koje su uštedili da jure unaokolo pokušavajući da uštede još vremena i zatim su toliko iscrpljeni da ne mogu da iskoriste vrijeme koje su uštedili. Uhvaćeni smo u mrežu sredstava i izgubili smo ciljeve iz vida. Imamo radio koji može svima da donese ono najbolje iz muzike i literature. Umjesto toga, slušamo nešto što je u velikoj mjeri najobičnije đubre na nivou žute štampe ili reklama koje predstavljaju uvredu za ljudski inteligenciju i ukus. Imamo najdivnije alatke i sredstava  koja je čovjek ikad imao, ali nikad ne zastanemo i ne zapitamo se čemu oni služe.“

Čovjek za sebe, Erih From



Prekovremeni rad, u razvijenijim zemljama plaćen, kod nas nekad plaćen nekad ne, postao je standard. Ako nije direktan, onda indirektan u vidu nametanja velikog obima posla koji onda da bi postigli radnici rade kod kuće, najčešće vikendom.
Dok oni koji se na zapadu bave ovim problemom pokušavaju ljudima da objasne da ne smiju  da rade  previše jer to nije zdravo, kod nas bi to zvučalo kao da onome koji nema da jede kažemo da ne smije da gladuje jer to nije zdravo.

Problem prekovremenog rada zato možemo posmatrati u dva okvira, kao lični kompulzivni problem, ili popularno radoholizam, i problem radničkih prava u slučaju nevoljnog prekovremenog rada. Ali vrhunac ovog fenomena nastaje upravo kada se ova dva oblika prepliću.

Pandemija radoholizma i suština njenog problema ukratko, a potpuno, je opisana u gore navedenom Fromovom citatu iz ’47. Ali ono što se od tada do danas desilo jeste da je stvoren kult radoholizma koji ovu pojavu predstavlja kao vrlinu, što je ostavilo prostor da pritisak na zaposlene da rade prekovremeno postane prihvatljiv.
Posebno je tako u firmama koje u značajnoj mjeri poštuju svoje zaposlene, i što se ostalog tiče obezbjeđuju im kvalitetne uslove rada. Tada se stvara indukovani radoholizam kod radnika koji zbog poštovanja od strane poslodavca (koje je uvijek relativno i samo u poređenju s uslovima na sličnim poslovima u istoj sredini) osjeća obavezu da radi prekovremeno ako je to potrebno kako bi uzvratio to poštovanje, često kod sebe potiskivajući nevoljnost tog rada.
Daleko od toga da je ovo čest slučaj. Mnogo je učestalije je da je prekovremeni rad samo šlag na torti od katastrofalnih uslova na radu.

Scena 4
Mlada djevojka iz Crne Gore aplicira za posao u jednom od svjetski poznatih arhitektonskih biora iz Japana. Na pitanje „Koliko dnevno ste spremni da radite?“ odgovara sa „Možda 10 sati.“
Ne dobija posao.
Nakon toga saznaje da je pravi odgovor na to pitanje bio „Koliko god je potrebno“.

過労死


Karoši
je japanski termin nastao 1978. godine, prevodi se kao „smrt usljed prekomjernog rada“. Fenomen prekovremenog rada u ovoj zemlji je nacionalni simbol.
Istraživanje iz 2016. pokazalo je da preko 20% radnika odradi makar 80 sati prekovremenog rada mjesečno. Pola ispitanika je izvijestilo da ne uzimaju plaćene odmore.

Pedesetih godina, za zemlju razorenu ratom prioritet je bio ekonomski razvoj. Tadašnji premijer Jošida pozvao je poslodavce da ponude zaposlenima doživotnu sigurnost zaposlenja tražeći zauzvrat lojalnost kompaniji. Ovaj „pakt“ je uspio a Japan je danas treća ekonomija na svijetu.
Međutim, već nakon prve decenije od Jošidinog poziva japanski radnici su počeli da izvršavaju samoubistva, umiru od moždanih i srčanih udara izazvanih prekomjernim umorom, nedostatkom sna, stresom…

Prvi zabiježeni slučaj koji je kasnije po uvđenju tog termina proglašen karošijem desio se 1969. godine kada je dvadeset devetogodišnji mladić koji je radio u odeljenju za isporuku u najvećim japanskim novinama umro od moždanog udara.
Međutim, tek sredinom osamdesetih, kada je nekoliko visokorangiranih poslovnih direktora u „najboljim godina“ iznenada umrlo bez prethodnih simptoma bilo kakve bolesti, pitanje karošija došlo je u centar interesovanja javnosti.  
Od 1987. japansko Ministarstvo rada objavljuje statistiku o karošiju.

Miva Sado, trideset jednogodišnja novinarka japanske medijske kuće NHK 2013. godine umrla je od srčanog urada nakon što je odradila 159 sati prekovremenog rada za mjesec dana.

Matsuri Takahashi, zaposlena u japanskoj PR kompaniji Dentsu odradila je 105 sati prekovrenemog rada za mjesec dana nakon čega je skočila sa krova zgrade u kojoj je radila na Božić 2015. U toku poslednjih mjesec dana pred smrt u više tvitova je opisivala kako se osjeća:
Opet me tjeraju da radim subotu i nedelju. Želim da zavšim sa svim.“
Četiri sata posle ponoći je. Tijelo mi se trese. Umrijeću, preumorna sam.“

Nije neuobičajno za japanske radnike da na posao dolaze u osam ujutru i odlaze tek oko ponoći, a da porodicu vide samo vikendom. U kompanijama vlada rigidna hijerarhija kroz koju se napreduje sporo i uz naporan rad, a lojalnost kompaniji se cijeni prije nego kompetentnost pa Japanci rijetko napuštaju poslove jer bi u drugoj kompaniji opet morali početi sa dna.

Ako nećeš, ima ko hoće


Osnov za razvoj ovakve situacije se kao i kod većine društvenih problema nalazi u takmičarskom kapitalističkom sistemu i otvorenom tržištu.
Ako ti nećeš, ima ko hoće – bio bi odgovor na primjedbu bilo kog radnika koji bi odbijao da radi prekovremeno. Konkurencija na svakom nivou tjera na prekovremeni rad.
Sistem dozvoljava svakom privredniku da sam organizuje način rada svoje kompanije. To znači da ako bi se bilo koji od njih odlučio na to da njegova firma neće raditi prekovremeno time bi odmah svojoj konkurenciji koja radi prekovremeno dao prednost.
Na praktičnom primjeru: Ako dvije kompanije po svemu ostalom iste osim što se u jednoj ne radi prekovremeno dostave ponude za realizaciju nekog projekta klijentu logično je da će ona koja radi prekovremeno makar imati brži rok isporuke. Da bi mogla da isprati tu brzinu a da ne radi prekovremeno ova druga kompanija bi onda morala da zaposli dodatne radnike što bi poskupilo ponudu više nego što je poskupljuje prekovremeni rad (jeftiniji je jedan radnik kad odradi duplu smjenu nego dva radnika, u praksi je tako iako zakon propisuje satnicu prekovremenog rada kao skuplju od od osnovne).

Prekovremeni rad suštinski ne uvećava ukupnu zaradu svih privrednika, već služi samo da se obezbijedi da konkurencija ne bude u prednosti

Na praktičnom primjeru sa prostim modelom:
U selu postoje dva stolara. Obojica rade po osam sati dnevno, pet dana nedeljno, i jednako su dobri pa seljani dolaze jednako kod obojice. Obim posla u selu je stabilan na mjesečnom nivou i ima ga tačno toliko da ga njih dvojica završavaju za to radno vrijeme.
Jednog dana jedan od njih odluči da od sad radi 10 sati dnevno. To znači da, nakon što obojica odrade istu količinu posla za prvih 8 sati i prvi stolar zatvori radionicu, ako u selu još neko bude imao neki posao za stolara doći će kod drugog koji radi još 2 sata. Taj posao bi u pređašnjim uslovima morao biti ostavljen za sutra, što znači da će sutra biti manje posla za obojicu. I kada se taj ritam nastavi stolar koji radi duže će „pokupiti“ veći dio posla od drugog, ali zato će biti trenutaka u kojma će obojica da sjede u radionicama besposleni.
Zbog ovoga i drugi stolar je primoran da produži radno vrijeme da bi spriječio prvog da mu uzima posao onim danima kada ga ima više nego što se može završiti za 8 sati.
Ako bi ovo takmičenje u dužini radnog vremena nastavilo brzo bi se došlo do toga da obojica rade po 16 sat dnevno, s tim što na mjesečnom nivou pola vremena u radionici provedu besposleni.


Ovaj primjer prikazuje kako potpuno odsustvo kontrole tržišta i regulacije u oblasti rada prepušta situaciju ljudskoj prirodi koja dovodi do toga da iako nema nikakve potrebe za tim dva stolara drže radno vrijeme svojih radionica 16 sati dnevno dok zapravo ima posla samo za 8. Primorani su na to jer ako smo jedan od njih smanji radno vrijeme izgubiće dio tržišta.

Iz ovoga se vidi da problem prekovremenog rada nije samo problem radničkih prava jer čak i u situaciji kada ljudi kontrolišu sopstveno radno vrijeme mogu biti primorani da rade prekovremeno

Kada se u računicu dodaju zaposleni a i postepeni porast obima posla situacija se dodatno komplikuje i više podsjeća na ono što vidimo u realnosti. Vratimo se na primjer.

Stolari su nakon nekog vremena zaposlili radnike i postali kapitalisti. Radionica i mašine su njihove i imaju zaposlene koji zapravo rade. Radno vrijeme je 8 sati u dvije smjene, pet dana nedeljno.
Obim posla u selu počinje da raste i više se ne može završiti za ovo radno vrijeme sa brojem radnika koje imaju. Kapitalisti imaju izbor da ili zaposle dodatne radnike ili opterete one koji već rade dužim radnim vremenom.

Zakon obavezuje poslodavca da satnica prekovremenog rada bude plaćena 150% u odnosu na osnovnu satnicu, i to bi trebalo da rezultira time da je jeftinije zaposliti novog radnika i plaćati ga po osnovnoj satnici. Međutim, primjena zakona je svuda u svijetu na niskom nivou, a opet iz prostog razloga što – ako nećeš, ima ko hoće. Radnik koji neće da radi prekovremeno neplaćeno dobiće otkaz i biti zamijenjen onim koji na to pristaje, jer je potražnja za poslom značajno veća od one za radnicima. Pored toga poslodavac uvijek može radnicima smanjiti osnovnu platu da bi onda kada na nju doda prekovremeni rad došli na isto.
Iako je sve ovo zabrenjno zakonom mehanizmi kontrole primjene zakona su toliko slabi da je gotovo nemoguće dokazati bilo koji od ovih prekršaja.

I naravno da će kapitalista tjerati radnike da rade preko radnog vremena neplaćeno, ili plaćeno manje nego što bi trebalo. A ako on to neće – ima ko hoće, tj drugi kapitalista će raditi tako i time moći da ponudi nižu cijenu i uzima sav posao.

Klase

Suštinska razlika između prvog i drugog slučaja primjera sa stolarskim radionicama je što u drugom kapitalisti zapravo ne trpe povećavanje radnog vremena o kome odlučuju. Dok njihovim radnicima kvalitet života opada njma raste usled povećane zarade.
Uz to, kapitalisti koji su nekada bili stolari i morali da rade 16 sati dnevno vjeruju da imaju pravo da na to tjeraju i svoje radnike koji su „na početku karijere“.
Kada je podjela ovako jednostavna sa samo dvije klase, radnici i kapitalisti, za očekivati je da u jednom trenutku dođe do određenog suprotstavljanja od strane ugroženih.
Međutim, danas podjela nije ovakva, u modernom korporativnom svijetu ljestvica ima ogroman broj nivoa, i na svakom sledećem je malo bolje. I svako očekuje da će „brzo“ biti na sledećem nivou i da će mu biti bolje. A kada mu bude bolje na to što je onima ispod njega loše gleda kao na nešto normalno, jer je i on kroz to prošao.  
Ovo u potpunosti paralizuje svaki motiv za borbu protiv uslova u kojima se zapravo svi na svim nivoima nalaze, u manjoj ili većoj mjeri.

Iz svega ovoga jasno je da jedino što može da obezbijedi pristojnost života za mutiranu radničku klasu jeste ozbiljna sistemska regulacija u oblasti rada i kontrola primjene zakona koji garantuju radnička prava.
Dok se o slobodnom tržištu možda i može debatovati kada se radi o tržištu usluga i roba, kada je u pitanju tržište rada to nije moguće. Rad je  prije svega socijalna pa tek onda ekonomska kategorija.
U suprotnom slučaj „ljudska rasa“ u istoriji svijeta biće slučaj karošija.