Kognitivna disonanca

piše: Damjan Spasojević

Nakon toliko čekanog pada bivšeg režima na dnevni red dolaze sva očekivanja taložena svih ovih godina, često i u kategorijama mašte. „Kad padne DPS…“ bio je početak mnogih zamisli za koje se podsvjesno nije ni vjerovalo da će se ikada desiti. I sam pamtim revolucionarno otkriće iz školskih dana – da ćemo definitivno doživjeti kraj bivšeg režima jer, ako ništa drugo, biološki ćemo nadživjeti njegove ključne ličnosti. Život bez DPS-a na vlasti bio je toliko nezamisliv da smo imali potrebu da tražimo racionalne dokaze da će do njega doći.

Dugogodišnje odsustvo vjere u ideju da će doći do političkih promjena vjerovatno je rezultiralo time da svih tih godina niko nije razmišljao o tome kako će to realno izgledati, i sve je ostalo u domenu pomenutih „Kad padne DPS…“ maštarija. Kako se inače maštarije uglavnom ne ispunjavaju tako se ni većina ovih ne ispunjava.

Jedna od naizgleda logičnih pretpostavki se ispostavila za maštariju, a to su dokazali minuli lokalni izbori u rodnom gradu predsjednika i premijera.
Radi se o pretpostavci da će nakon što DPS izgubi vlast ogroman dio njegovih glasača momentalno napustiti tu zajednicu svjestan da od nje nema više koristi a ni opasnosti. Ovo uvjerenje potiče od pretpostavke da većina glasača DPS-a ne podržava ovu partiju po svojoj slobodnoj volji i u skladu sa svojim stvarnim mišljenjem već je razlog za to određena korist koju od toga imaju. Međutim pola godine nakon što je izgubio vlast DPS je gotovo ponovio rezultat u Nikšiću izgubivši ni 300 glasova.

Američki psiholog Leon Festinger smatra se za jednog od najznačajnijih socijalnih psihologa 20. vijeka. Najveće Festingerovo otkriće koje ga je i proslavilo je Teorija kognitivne disonance (1957).
Kognitivna disonanca je mentalno stanje u koje se dolazi kada pojedinac postupa u suprotnosti sa svojim uvjerenjima ili kada stiče novo uvjerenje koje je u suprotnosti sa nekim već postojećim uvjerenjem. Ovaj rascjep izaziva nelagodu koju osoba onda pokušava da eliminiše „štelovanjem“ svojih uvjerenja ili ponašanja tako da budu dosljedni. Svjesno ili nesvjesno ovo nam se svima dešava na svakodnevnom nivou.

Najznimljiviji dio ove teorije je onaj koji se bavi praćenjem promjene uvjerenja onda kada je nečije ponašanje u suprotnosti sa njegovim uvjerenjima izazvano nagradom. Najadekvatniji primjer bi upravo bio onaj u kom je pojedinac plaćen (ili na drugi način nagrađen) da na izborima glasa protivno sopstvenom mišljenju.


Ovo osobu dovodi u klasično stanje kognitivne disonance jer je njeno ponašanje u suprotnosti sa njenim stvarnim uvjerenjima. Bez obzira na nivo etičnosti ili moralnosti osobe ovo stanje stvara podsvjesnu nelagodu i naš um uvijek pokušava da nas u manjoj ili većoj mjeri dovede u balans i oslobodi ovog stanja. Kako je ponašanje već gotovo jedino što se može promijeniti to su naša uvjerenja pa tako osoba počinje da mijenja svoje mišljenje o tome koga je trebalo glasati i počinje da vjeruje da je njeno ponašanje ipak u skladu sa njenim mišljenjem.

Naravno, različite okolnosti utiču na to da li će se i u kojoj mjeri desiti ovaj fenomen promjene mišljenja, ali ono što je dokazano ekperimentom iz pedesetih godina jeste kako faktor nagrade utiče na promjenu uvjerenja.
Na prvu pomisao djeluje logično za očekivati da će se kada je nagrada veća i mišljenje mijenjati više. Međutim, dokazano je da je stepen promjene uvjerenja veći kod onih koji su se za manju nagradu ponašali suprtno svojim uvjerenjima.
Kognitivna disonanca bila bi najveća u slučaju da bez ikakvog razloga postupimo protivno svom mišljenja, nagrada nam daje razlog za to ponašanje što našem umu daje objašnjenje i time smanjuje disonancu. Otuda dalje možemo zaključiti da što je nagrada veća disonanca je manja pa samim tim i potreba za promjenom mišljenja da bismo se doveli u balans postaje manja.

Kako je standard života srozan na najniže nivoe opšte je poznato da je bivši režim jako skromno „nagrađivao“ glasače pa tako možemo zaključiti da će njihova uvjerenja podleći najvećem stepenu promjene.

Sve ovo samo lijep je naučni dokaz onoga što narod odavno zna pa posebno negativno gleda na one koji su se „prodali za male pare“. Pa da ne bi bilo da su se „prodali“ ovi će početi i sami da vjeruju da to rade iz ubjeđenja.

Odsustvo nagrade i ucjene očigledno neće biti dovoljno da glasači bivšeg režima promijene svoje političke preference tako brzo, ako i uopšte. Za mnoge od njih disonanca u kojoj su se našli kada su počeli da podržavaju bivši režim od starta je umanjivana nagradom, a nakon decenija u toj poziciji disonanca u kojoj bi se našli kada bi sada iz nje izašli bila bi jednostavno nepodnošljiva. Osim ako… Naravno, i tu disonancu neko adekvatno ne umanji nagradom. I tako počinje novi krug.