Kolektivno pogrešno skretanje

Piše: Ivana Čogurić

Idem sad, diskusija o govoru mržnje je u toku i moram joj se posvetiti jer licemjerje i sam govor mržnje dopiru iz prvih redova iste. Agresija se pojačava sa visočijim temperaturama, a vruće je jako. Oće to tako kad se svađaš oko broja prstiju a ne vidiš srednji prst kojim mašu klimatske promjene.

Kako živjeti u sadašnjem trenutku u Crnoj Gori kad ti se jednostavno ne isplati biti prisutan? Uprkos tome volim život i volim kad jasno vidim šta gledam. Mada ruku na srce nekad iskusno zagrebem u budućnost, u maštu, tamo sam mirna.

Moj sadašniji trenutak: panel diskusija o govoru mržnje. Ista kasni, kamera se pali, pecaju se kadrovi za pokrivalicu, grabim telefon, ali džaba sve jer tom fokusu ne mogu pobjeći. Podsvijest šalje poruku – pazi snima se, uz bold & caps lock kao način života.


Oni pecaju kadrove a mene peca nevidljiva ruka prošlosti i vuče me u sjećanje kada nijesam znala apsolutno ništa, kada sam bila bezbrižna djevojčica sa par poispadalih mliječnih zuba koja je sa rukom u očevoj ruci išla na lokalni buvljak – da pazarimo što se pazariti da i može. Tu se prodavalo sve i svašta od četki za ribanje, za kosu, četkica za zube, metli, pršute pa sve do mesnog nareska po tri puta jeftinijoj cijeni. Zatim mašinice za brijanje, knjige za školu, romani, benzin, odjeća, obuća.

Jednom prilikom sam baš tu prošetala sa prasicom na kojoj je bilo ispisano ĐURO. Ćirilični caps lock na jugoslovenski način. Kasnije se ispostavilo da je Đuro ponosni i novopečeni vlasnik prasice i da je obilježio svoj komad slanine, a meni i sad krenu suze na oči kad se sjetim koliko mi je ta šetnja bila slatka i kad se sjetim njenih slatkih okica, njuške i kovržavog repa.

Tamo ste mogli da kupite i set slika: Slobo, Radovan i Ratko, trilogija kojoj se već naredne godine ili one tamo, na zidu u mnogim nikšićkim domaćinstvima, pridužila i slika Kasandre. Bila je to jedina La Gitana koja nikome nije smetala i čiju gustu kosu su svi htjeli da imaju ili da je miluju.

Zbog te kulture i našeg nepoznavanja njene istinske ljepote, odjevni komad se prozvao ciganka i naše žene su je rado nosile, dok su naši Romi sa Brlje bili tada, a mnogima i sada – trn u oku i izduvni ventil kada treba da se osjećamo većim ljudima.

Tako kad ja kupim smeće jedni mi kažu da čačkam sistem, drugi da sam gospođa a ja samo čistim dušu. Međutim, kad to rade Romi oni su Cigani, smećari. Niko neće da je Ciganin, a svak bi da je Puškin. Ružno pričaju o njima a ni ne znaju koliko ih je Puškin razumio. U mom naselju svi su svačiju đecu podizali, i u to ime su nam branili da se družimo sa njima, neki nas nekad i zastrašivali da se kojim slučajem ne nasmijemo Romima da nam ne poispadaju zubi. Nije mi bilo jasno zašto, kad ih sa tih pet godina pola nijesam imala, jer sam jela više šećera nego ljeba uprkos majkinoj molbi, a starijia ekipa (komšije/prijatelji/kumovi/prevaspitači) je u većini slučajeva svoje držala na noćnom stočiću budući da su originalni set izgubili otvarajući stari kalibar zidara.

Na buvljaku gdje su Romi i Rumuni bili glavni trgovci sam ugledala i ljubičasti ranac, a na njemu ogromno žuto srce. Tren kasnije bio je moj, ranac i knjige za prvi razred osnovne, a ja tek proslavila peti rođendan.

Rođena sam na isti datum kada i Ranko Krivokapić i ono što nam je zajednično jeste brzina kojom bježimo kad prigusti. LAVOVI ČOČE.

Nego, da se vratimo na knjige. Tada sam naučila da čitam i pišem prije vakta a kasnije, u školi, mi je bilo neprijatno baš zbog toga jer znam. Trčanje pred rudu koje se desilo iz dječije radoznalosti mi zalijepi etiketu kod prosvetnih radnika te mi se tokom daljeg školovanja i nijesu puno posvećivali, a moje obrazovanje je postalo zanemareno.

Nijesam bila jedina jer veliki broj nas je imao takav tretman, dok je kraljevski pripao jednom Marku, najboljem đaku i miljeniku svih učitelja. Taj vam je jednom na času fizike punih usta rekao da neće prati desnu ruku nikad više jer se sinoć sa njom rukovao na mitingu sa Milom Đukanovićem. Posle je sebi ljubio dlan, a nama koji nijesmo Marko baš ništa nije bilo jasno.

Kući sam pitala moje ko je Milo Đukanović, a oni iz nekog lijevog albuma iznjedriše sliku: Milo i član porodice na Sinjajevini. Bila je to istorijska posjeta uoči izbora koja je imala reprizu. Prvi put pogodiše asfalitiranje prilaza planini, drugi put sprovođenje struje. Trećeg puta nije bilo jer se put asfaltirao ali struje niđe. Uprkos tome život na toj nadmorskoj visini se ne dešava pod šterikom, makar u kući moje familije. Mi smo vam ekološki građani, solarni paneli bato, skoro 20godina. Moram reći da su nakon tih istorijskih posjeta Sinjajevini zabilježeni slučajevi đe su se neki obreli u Srbe a drugi, ovima u inat, postali još veći Crnogorci.

Taj trend se iz jedne decenije preslio u drugu, na semaforima se i danas dešavaju (bez obzira na cijenu goriva) strastveni svadbarski susreti titana – jedna strana maše trobojkom, druga vatrenom zastavom, a moj Nikšić izgubio dušu. Patim kad je on u pitanju nemate pojma kako. Stara vlast ubila Boga u njemu, a nova ga reanimira svako malo (Boga, ali ne i Nikšić). 

Očekivanja velika, a ulozi mali, zato se i ne vadimo iz kladionice i kockarske porive ignorišemo jer je i to legalizovano. R’n’R se pokrio ušima, pivo mlako i skupo, za Čelik se svim srcem navija i sa ponosom iz NVO cipela saopštava da je Sutjeska podgorički tim! Nemojte pogrešno da me shvatite crvena je moja boja sad je još više volim jer dokazaše da je inat treće lige šarmantniji nego loža prve. Sa druge strane navijači Sutjeske dokazaše da dobro oduzimaju, ali loše sabiraju jer nijesu računali da će pasti po sred Bugarske! #niđenebonijeplavokaoiznadCrneGore

Nego, da ne dužim više, kako god da okreneš, za koji god klub navijao, kojom god zastavom svoje fetiše zataškavao, ma kojem se Bogu obraćao – sve nam se svodi na majke troje i više đece. Nerotkinje totalno diskriminisane, a sve žene skupa – izmanipulisane. Jednorotkinje kapiraju da nijesu ni blizu kvote sve i da program upali. Dvorotkinje iz dana u dan razvijaju osjećaj da im je za dlaku pobjegao benefit magičnog broja tri, a kada je plaćane alimentacije u pitanju – prije će se Novak vakcinisati nego neki očevima novčanik milom otvoriti. Mada, bez obzira na cifru porodiljskih podviga to su vam sve majke koje brinu jesmo li gladni, kad će i hoće li se uopšte jabuka prebačiti preko krova kuće.

Majko evo javno… nijesam gladna, sita sam ti.

Idem sad, diskusija o govoru mržnje je u toku i moram joj se posvetiti jer licemjerje i sam govor mržnje dopiru iz prvih redova iste. Agresija se pojačava sa visočijim temperaturama, a vruće je jako. Oće to tako kad se svađaš oko broja prstiju a ne vidiš srednji prst kojim mašu klimatske promjene. Nos nam para oblake a Karma čeka da se potonja nasmije.

Oprostite što ja ovako sa teme na temu, ali srž im je ista i skrivena je u pitanju – a đe je ljubav? 

Autorka je ekološka aktivistkinja i članica grassroots pokreta Ecopatriotizam