Kuda plovi ovaj brod?

Distopijski ambijent i  izolacija bi, prema Žižekovom mišljenju, mogla da kod ljudi izazovu otpor postojećim politikama i da je kriza ogolila sve slabe tačke i manjkavosti globalnog kapitalističkog sistema. Đorđo Agamben, piše o načinu na koji je Covid-19 omogućio tendenciju da se vanredno stanje koristi kao normalna paradigma za način na koji države funkcionišu. Latur podsjeća da nam je pandemija pokazala da je ekonomija izuzetno uzak i ograničen način organizovanja života, te preporučuje izgradnju političke ekologije.

Grci su oblikovali civilizacijski sarkofag od uvezenog materijala. Svima poslije njih ostavili su da se bave ornamentikom. I mi smo tu negdje, u strahu da od gotovog djela ne napravimo kičeraj. Održavamo, kao bolesnika na aparatima, ono što je nekada bila i što još uvijek želi da se izda kao razvijena evropska kultura. Privid ubrzanog razvoja kao da želi da zamaskira da se odavno već nalazimo u bolnom procesu urušavanja svega što je nekada imalo vrijednost i bilo noseći stub naše civilizacije. Kiteći se perjem koje nije ništa drugo do zaostavština prethodnih generacija, skrivamo trulež koja ocrtava našu istinsku situaciju. Hiperprodukcija na svim poljima nezadovoljavajući je supstitut za istinsko, duhom prožeto, stvaralaštvo. Puna su nam usta ,,evropskih vrijednosti”, a zatvaramo oči pred činjenicom da je među najcjenjenijim ličnostima u društvu Instagram influenser čija popularnost zavisi od toga koliko će biti u stanju da svoju ličnost iskrivi i unizi kako bi mogao da nasmije svoju publiku. Sve se pretvara u neku vrstu pozornice i jeftinog teatra, jer javnost ne želi da se nosi ni sa čim osim sa onim što uveseljava inače monotonu i tmurnu svakodnevicu. Političari sve više liče na stendap komičare, a stendap komičari postaju sve važniji akteri političkog života. U svijetu gdje je sve trivia – je li ostalo imalo prostora za ozbiljnost?

Čini se da je doba pandemije rasvijetlilo i ogolilo probleme koji su nas potresali decenijama, a čiji su začeci bili prisutni vjekovima unazad. Činjenica da je sve od početka prošle godine bilo podređeno održanju pukog biološkog života, pokazuje se kao dobar indikator stepena obezvrijeđenosti svega onoga što ljudski život čini istinski ljudskim. Više od godinu dana kao da smo akteri nekog antihegelovskog izokrenutog svijeta u kome srce ne kuca da bismo zagrlili jedni druge, stvorili nešto, uživali u nečemu što je neko drugi stvorio, gledali ka nebu sa pitanjem ili molitvom, već je sada cilj postalo žrtvovati sve to ako je potrebno samo da bi srce i dalje kucalo – i ništa više. Ovaj tekst će, u redovima koji slijede, pokazati čitaocu da pandemija sa svim njegovim fenomenima i epifenomenima, nije ništa drugo do lakmus papir stanja u kome se naša civilizacija nalazi već dugi niz godina. Uz sve to, apokaliptični ambijent u kome trenutno živimo mogao bi da nas navede da postavimo i pitanje – da li je vrijeme za preokret i kakav tj. kuda zapravo plovi ovaj naš civilizacijski brod? Autorka teksta se ovom prilikom neće usuditi da samostalno odgovori na postavljena pitanja, već će čitaocu ponuditi nekoliko pravaca razmišljanja koje dolaze od znamenitih savremenih autora iz oblasti filosofije.

Slavoj Žižek – izbor između varvarstva i nove forme komunizma

Slovenački autor već na početku svoje nove knjige “Pandemic! COVID-19 Shakes the World” postavlja pitanje koje je za našu raspravu ključno – šta nije bilo u redu sa našim sistemom, pa nas je katastrofa pandemije uhvatila nespremne, iako je nešto ovakvo najavljivano godinama unazad?  Žižek ukazuje na to da je kriza ogolila sve slabe tačke i manjkavosti globalnog kapitalističkog sistema, i da je istovremeno bila okidač brojnim ,,ideološkim virusima” – lažnim vijestima, teorijama zavjere, rasizmu i jačanju podjela i državnih i nacionalnih granica. 

Autor mašta o supstitutu u vidu korisnog virusa – mogućnosti da se misli o budućnosti izvan nacionalnih okvira. Kako bi nešto tako bilo moguće,  nephodno je inaugurisati novu formu komunizma i izvršiti neki oblik dekonstrukcije ideje humanosti. Distopijski ambijent i  izolacija bi, prema Žižekovom mišljenju, mogla da kod ljudi izazovu otpor postojećim politikama u njihovim zemljama i odnosu koji se tu uspostavlja prema drugom. Kako ističe, pristup koji zagovara Svjetska zdravstvena organizacija, pokazalo se, nije moguće ostvariti od strane samo jedne vlade, već se radi o izazovu koji zahtjeva da lokalna mobilizacija bude podržana mešunarodnom saradnjom. Informacije moraju da budu dijeljene, a planovi koordinisani. Žižek ovom novom scenariju daje ime ,,nova forma komunizma”, koja je utemeljena na ideji međusobne zavisnosti i kolektivnog djelovanja. 

Komentarišući panične reakcije lidera vlada širom svijeta, Žižek predviđa da je izbor koji će svijet morati da donese onaj između varvarstva koje se krije iza ljudskog lika ili ove nove forme komunizma, o kojoj u knjizi detaljnije govori. Ipak, autor knjigu zaključuje u jednom optimističnom tonu, izričući stav da će pandemija okrenuti čovječanstvo ka jednom kolaborativnijem kursu i boljim formama solidarnosti i međuljudskog povjerenja.

Đorđo Agamben – Normalizovanje vanrednog stanja

Mišel Fuko je svojevremeno opisivao srednjovjekovne gradove pogođene kugom sa njihovim administrativnim procedurama kao rane slučajeve panopticizma. Kako piše na jednom mjestu: “To je odvojeno, nepokretno, zamrznuto mjesto. Svaki pojedinac je fiksiran na mjestu gdje se nalazi. I, ako se pomjeri, on to čini rizikujući sopstveni život, zarazu ili kaznu.” (Fuko, 1975/1995: 195) 

Đorđo Agamben, bazirajući svoj rad djelimično na Fukou, piše o načinu na koji je Covid-19 omogućio tendenciju da se vanredno stanje koristi kao normalna paradigma za način na koji države funkcionišu. 

Agamben postavlja pitanje, zašto mediji i autoriteti širom svijeta, suočavajući društvo sa često iracionalnim i neosnovanim mjerama pod izgovorom zaštite od virusa, čine sve da prošire stanje panike, provocirajući tako vanredno stanje sa ozbiljnim ograničenjima kretanja i suspendovanja normalnog odvijanja svakodnevnog života u cijelim regijama. Neki Agambenovi kritičari su ovakav pristup ocijenili previše paranoičnim i nategnutim. Jedan od njih u diskusiji skreće pažnju na to da treba biti oprezan da se ne usmjerimo prema pogrešnoj meti, jer je činjenica da se dogodilo nešto vanredno na biološkom, naučnom, kulturnom planu, a to je pandemija. Stoga, vlade u svemu tome nisu ništa više od pukih izvršilaca onoga što se samom situacijom spolja nameće. Tako je opšti stav da je Agambenova primjedba primjenjiva samo na neke države, ali nikako ne na sve.

Bruno Latur – širenje virusa kao model za mijenjanje društva

Uticajni francuski autor, Bruno Latur, u razgovoru koji je vodio sa novinarima Guardian-a u junu prošle godine, odgovorio je na pitanje, kako je pandemija izmijenila naše zajednice. Latur je konstatovao da su smiješni stavovi prema kojima je pandemija neka vrsta osvete prirode, jer svako ko je učio istoriju medicine zna da virus može da učini da se društvo osjeća potpuno drugačije. 

Zato francuski autor smatra da smo mi u stvari na jednom velikom putu učenja, te da je pandemija zapravo jedan ogromni eksperiment. Globalna katastrofa, prema Laturu, nije došla spolja na isti način na koji bi došao, recimo, zemljotres, već je riječ o nečemu što dolazi iznutra. Virusi su u potpunosti u nama. Ne možemo ih sasvim izbaciti. Umjesto toga, moramo da naučimo da živimo sa njima. Sa druge strane, cijelo čovječanstvo je tokom prvog zaključavanja imalo priliku da, htjelo ne htjelo, promisli o svojoj situaciji, što je prema Laturu imalo važno terapeutsko dejstvo, jer je dalo prostora ljudima koji su zatvoreni u kući da razmisle na koji način mogu da stvore neku bolju budućnost.

Covid-19 pokazao je jedan model komunikacije, i kako jednostavno nešto može da postane globalno samo tako što se prenosi sa jednih ustiju na druga. To je, prema Laturu, nevjerovatna demonstracija teorije na koju je on želio da ubijedi sociologe već 40 godina. 

Naime, ova teorija pokazuje da mi ne smijemo da mislimo o ličnom i kolektivnom kao o dva potpuno odvojena nivoa. 

Velike klimatske promjene tako mogu učiniti da se pojedinci osjećaju malima i nemoćnima. Pandemija je nanovo otvorila debatu o tome šta je neophodno i šta je moguće. Postavila nas je u poziciju gdje možemo da odlučimo šta je korisno, a šta nije. Sada, prema Laturovom mišljenju, možemo mnogo jasnije da sagledamo neke stvari. Vidimo da su stvari zamjenjive. Znamo koji poslovi su neophodni, a koji su bajati. Koliko će dugo to trajati, Latur smatra da zavisi od toga koliko će snažna biti predstojeća ekonomska kriza. Konačno, pandemija je uticala i na vjeru koju imamo u nauku. Virus je otkrio broj stvari koje neko mora da zna kako bi odlučio šta odgovara činjenicama, a šta ne. Javnost se u ovim vremenima, kako podsjeća Latur, uči o teškoćama statistike, o eksperimentu, epidemiologiji. Na nivou svakodnevnog života, ljudi razgovaraju o nivoima pouzdanosti i margini greške, što Latur smatra dobrim. 

Virus nam je dao lekciju. Ako širiš nešto sa jednih ustiju na druga, možeš zaraziti svijet jako brzo. To znanje može da nas ponovo osnaži. Ono što je u savremenom društvu prema ovom autoru potrebno je ne samo modifikovati postojeći proizvodni sistem, već i potpuno izaći iz njega. Latur podsjeća da je ideja o postavljanju svega u okvire ekonomije relativno nova stvar u ljudskoj istoriji. 

Pandemija nam je pokazala da je ekonomija izuzetno uzak i ograničen način organizovanja života i odlučivanja šta jeste, a šta nije važno. Latur zato zaključuje da, kada bi bio u prilici da promijeni jednu stvar, to bi bilo da izađe iz sistema proizvodnje i umjesto toga izgradi političku ekologiju.