Ljepota jezika ublažava surovost zločina

Razgovarao: Nikola Nikolić

Svaka tema o kojoj se piše zahtijeva i određeni postupak kojim će se ispripovijedati, i meni je otpočetka jasno da ovu priču treba ispripovijedati Ivana, ubijena djevojčica, jer je na taj način priča dobila istovremeno nepouzdanu i objektivnu pripovjedačicu, onu koja govori o intimnim iskustvima i onu koja sve zna jer svijet promatra svevidećim očima

Iako na margini, ni umjetnost nije ostala imuna na očekivanja potrošačkog društva. Danas je – možda i zbog masovnosti produkcije – jasno vidljiva podjela na konzumente teksta i čitaoce, što ne zavisi toliko od njihovog čitalačkog angažmana, koliko do prirode djela s kojim su suočeni. Naravno, autori su ti od kojih zavisi projektovanje „krajnjih korisnika“. Imaš tako one koji čitaju u leru, prateći putokaze kojima ih autor velikodušno kljuka, ali tu su i oni koji se u cjelosti saživljavaju sa tekstom, uz aktivaciju svih receptora, onoliko koliko im omogućava naizgled ograničena pozicija. Magdalena Blažević je jedna od onih autorki koje ne pišu za pasivne konzumente, iako bi im to možda obezbijedilo i veću čitanost. Ona i ratnu temu tretira nježno, umjetnički rafinirano, što samo doprinosi njenoj istinitosti.

U srži romana „U kasno ljeto“ je jedan zločin, i to onaj najstrašniji – nad djetetom, nevinim bićem. Koliko ti je bilo izazovno da na baš ovako teškom motivu baziraš svoj prvi roman?

Jedna od tema o kojima govori roman „U kasno ljeto“ jeste ratni zločin koji se dogodio 16. kolovoza ‘93. godine u Bosni, u selu Kiseljak gdje sam odrasla i roman obuhvaća najteže razdoblje naših života, od Ivandana do Božića te godine. Proveli smo ga u selu preko rijeke Bosne jer je u našem bilo preopasno zbog blizine šume i linije koja nas je razdvajala od neprijateljske vojske. Tog dana kad se vojska spustila u selo vratili smo se kući kratko da bismo ubrali voće i povrće. Do pet sati poslijepodne bio je to miran ljetni dan koji se u trenu pretvorio u istinsku noćnu moru.

Nisam dvojila oko toga trebam li o tome napisati roman, još u prvoj knjizi „Svetkovina“ objavljena je kratka priča „Kapa“ koja je poslužila kao jezgro ovog romana. I prije toga sam, još kao dijete osjetila poriv da na neki način „spasim“ ovu priču od zaborava i zapisala je u svoj dnevnik. Vjerujem da pisci ne biraju svoje teme, nego ih nose sa sobom kao i jezik kojim pišu.

Cijeli proces nastanka romana bio je vrlo emotivan jer je priprema podrazumijevala razgovore sa svjedocima tog događaja što je značilo sebe i druge ponovo izložiti traumi. Vratila sam se nakratko kući, još jednom pješice prošla svim mjestima koja su mi bila važna, fotografirala, bilježila, snimala, ali to ne znači da je roman „U kasno ljeto“ dokumentarna proza, naprotiv, to je tekst koji je bliži bajci i fantaziji. Vrlo rano sam shvatila da je to pravi način da se napiše roman koji smrti, strahu i beznađu suprotstavlja ljubav, ljepotu življenja pa i optimizam. Ono što sam morala učiniti jeste izmaknuti se iz priče koje sam dio i pokušati je sagledati s distance jer bilo je vrlo lako skliznuti u sentiment, a to se nije smjelo dogoditi. Ovaj roman je prije svega fikcija, književnost i čitatelj ne mora znati pozadinsku priču da bi ga doživio. Književna vrijednost teksta trebala bi biti najvažnija jer upotreba jezika jeste ono što pisca izdvaja od drugih.

Stradaloj djevojčici si dala glas. Ona na neki način rekonstruiše okolnosti sopstvene smrti. Zašto si se odlučila za ovaj ne baš uobičajen postupak?

Ne slijedim uobičajene, provjerene postupke dok pišem, nego se radije prepuštam eksperimentu, pratim svoj instinkt. Pišem književnost za kakvom tragam kao čitateljica. Svaka tema o kojoj se piše zahtijeva i određeni postupak kojim će se ispripovijedati, i meni je otpočetka jasno da ovu priču treba ispripovijedati Ivana, ubijena djevojčica, jer je na taj način priča dobila istovremeno nepouzdanu i objektivnu pripovjedačicu, onu koja govori o intimnim iskustvima i onu koja sve zna jer svijet promatra svevidećim očima. To je naracija koja teče stišano, bez povišenih emocija što je, sudeći prema reakcijama čitatelja i kritike, dovelo do jezovite atmosfere. Uz to, pripovijedajući ovakvu priču dječjim glasom izbjeglo se upiranje prstom u krivce, pripovjedačica je nadišla takve porive, ona i u neprijateljskim vojnicima vidi ono što je ljudsko u njima.

I sama si u vrijeme rata bila djevojčica. Da li je bilo traumatično iskustvo oživljavati – barem i umjetničkim sredstvima – vrijeme koje bi većina ljudi najradije ostavila duboko pod sobom, daleko od sadašnjice?

Razdoblje o kojem roman govori nas je djecu naučilo što je to istinski strah, život odraslih u svom najgorem obliku. U trenucima kad se s majkom i sestrom skrivam ispod stepeništa shvaćam kako je strah apsolutno vidljiv i opipljiv. Lice moje osmogodišnje sestre mijenja boje kao modrica. Ljubičasta prelazi u zelenu, zelena u žutu, ruke su nam ukočene i mokre. Mislim samo o bijegu, druga opcija ne postoji. Spoznajem i da u sebi nosim životinjsku snagu i volju za životom, bježim brže od svih. Jedanaest mi je godina i sasvim mi je jasno zašto moja mlada majka usred ljeta navlači duge zimske hlače. Žene se pred muškim jurišom ne boje samo smrti. Takva iskustva vas mijenjaju, upisuju se u vas kao doživotno obilježje. Time je i jasno da je roman „U kasno ljeto“ duboko intiman, čitatelja kroz događaje vodi pripovjedačica koja ga izravno poziva da pođe s njom i proživi ono što se njoj dogodilo. Razotkriva mu prizore od kojih se odvraća pogled, ali sredina je ljetnog dana, sunce odozgo žari i ništa ne ostaje skriveno.

Ono što sam osvijestila tijekom pisanja jeste činjenica da se priča nije završila smrću, da su dani koji su uslijedili bili podjednako strašni. Netko je sutradan trebao doći u selo i, kako Wislawa Szymborska kaže, pospremiti nakon rata. Taj zadatak je dobio naš did, jedan od glavnih likova romana. Zamišljam tog čovjeka koji se mučio sa svojim demonima kako pokušava s prašnjavog puta sastrugati površinski sloj zemlje natopljen krvlju, napadaju ga zunzare, od sunca mu se muti pogled. Pita se kamo baciti zemlju koju bi zapravo trebalo sahraniti. Netko je prije toga morao negdje odnijeti tijela. Rat je, nema mrtvačnice, nego ih do sprovoda smještaju na najlon u staroj garaži. Među njima je ta neobična djevojčica bijele kose umotana u foliju, kao u svečanu haljinu.

Koliko ti je otežavala posao činjenica da je roman zasnovan na istinitom događaju? Da li ti je to nametnulo i neku vrstu dodatne odgovornosti, ili je ona fikcionalna dimenzija predstavljala olakšicu?

Kada priču koja je fikcija, jer svaka književnost jeste fikcija, zasnivate na stvarnom događaju s jedne strane nosite teret odgovornosti prema ljudima koji su to ne tražeći postali književnim likovima, a s druge prema čitateljima. Kao autoricu me zanimala priča vrijedna pripovijedanja. S jedne strane bilo je lako pisati jer je „setting“ romana dio mene, odlično poznajem njegova mjesta, biljke, životinje, ljude, mirise, zvukove, a s druge je trebalo odlučiti što je važnije činjenice ili književnost i imam li pravo iskriviti istinu na račun književnosti. Davno sam shvatila da imam apsolutno pravo na to i da su čitatelji oni na koje moram misliti.

Priča se na neki način pisala sama jer je u meni vrilo toliko motiva koji su se transformirali u asocijacije i pjesničke slike. Bilo mi je važno da ljepota jezika, bajkovitog i nadrealnog pejzaža na neki način utješe čitatelja i ublaže surovost zločina. To čini i lik djevojčice Dunje, koja nosi dašak humora i optimizma.

A je li bilo reakcija čitalaca koji su u tekstu vidjeli samo ono faktografsko? I kako se kao autorka nosiš s takvim mogućim tumačenjima knjige, posebno ako se uzme u obzir široko prihvaćeni stav da svako može učitavati značenja shodno vlastitom doživljaju pročitanog?

Pisac nije odgovoran za tumačenja i interpretacije teksta koji je napisao, niti ga je dužan objašnjavati. Nije mi se još uvijek dogodilo da je netko roman tumačio na taj način, provjeravajući puke činjenice. Čitatelji su prepametni da bi si dopustili nešto takvo.

Mnogo je onih koji smatraju da su ratne teme previše eksploatisane, samim tim i prevaziđene, da ih treba arhivirati jednom zavazda i fokusirati se na neke aktuelnije. Kako gledaš na ovo pitanje?

Ne mislim da je ijedna tema prevaziđena bez obzira koliko se o njoj pisalo, važan je način na koji se to čini. Rat je jedna od velikih tema poput ljubavi i smrti, i danas se pišu romani o Prvom i Drugom svjetskom ratu i nitko nema problem s tim. Uz to, kod nas nema mnogo knjiga koje su napisale žene i koje pripovijedaju žensku ratnu svakodnevicu.

Pišeš odavno, ali tek nedavno si zakoračila na veliku scenu, i to zbirkom kratkih priča „Svetkovina“. Zašto je u tebi tako dugo fermentirao poriv za objavljivanjem prvijenca?

Istraživanje i priprema za pisanje trajali su dugo jer sam shvatila da mjesto gdje sam odrasla i žene kojima sam bila okružena kriju pravo literarno bogatstvo i da trebam uzeti ono što mi se ponudilo – nevjerojatne ženske sudbine, autentičan jezik, zapanjujući pejzaž… Snimala sam, fotografirala, slušala, promatrala i od prikupljenog materijala odabrala priče i motive koji mogu tvoriti cjelinu.

Moram priznati da mi u dvadesetima nije padalo na pamet pisati jer su mi dani bili kaotični, uz troje male djece studirala sam na poslijediplomskom studiju i išla svaki dan na posao. Bilo je nemoguće pronaći par sati koje bih posvetila pisanju koje ne podrazumijeva samo sjedenje ispred kompjutera, nego i čitanje, skiciranje pa i biti u miru i tišini. Ne mislim da sam zakasnila jer teme kojima sam zaokupljena zahtijevaju i neka iskustva koja sam do danas prikupila.

Kritičari listom hvale tvoju gotovo ekstatičnu posvećenost jeziku ‒ detaljima, slikama, bojama i mirisima koje uspješno transponuješ u tekst. Smatraš li da je to najviše do „zanatske vještine“, ili do kreatorskog senzibiliteta s kojim se danonoćno živi, koji nije stvar proste arhitektonike?

Način na koji netko piše odraz je urođenog senzibiliteta, iskustva pročitanih knjiga, pogledanih filmova, ljudi i mjesta koje je upoznao, ali i zanatske vještine. Ne vjerujem da se rađamo s apsolutnim talentom na kojem ne treba raditi niti mislim da se može naučiti pisati ako nemate takve sklonosti.

Od pjesnika učim kako reducirati jezik, stvoriti nove, svježe slike i atmosferu koja će zaokupiti čitatelja.

U posljednjih nekoliko godina si i rado viđena gošća širom regiona. Kakva su ti iskustva sa tih putovanja, kako ocjenjuješ kulturne odnose na ex yu prostoru?

Imala sam priliku u posljednje dvije godine gostovati na festivalima u regiji i moram priznati da najbolja iskustva nosim s Festivala svjetske književnosti u Zagrebu i sajma u Puli, Imperativa u Banjaluci i Bookstana u Sarajevu. To su sjajno organizirani događaji na kojima organizatori aktivno sudjeluju, prate sve promocije koje vode kompetentni moderatori.

Bilo je i loših, čak i ponižavajućih iskustava gdje organizatori nisu ispoštovali ništa od dogovorenog. Na takvim se mjestima neću više nikad pojaviti.

Upoznavanju književnih prilika doprinio je i angažman na portalu „Strane“, koji afirmiše književnike iz regije. Kao neko ko ima popriličan uvid, šta možeš reći o aktuelnoj BHSC produkciji?

Kao urednicu Strana najviše me raduju nova književna imena koja kod nas objave prvu poeziju, kratku priču, ali i toliko važnu književnu kritiku. Piše se mnogo i prilozi koje primamo su većinom poezija, čini mi se da se mladi autori laćaju poezije pogrešno misleći da je tu najlakše započeti, a zapravo je najteže, to je najviša književna forma koja ne dopušta pogreške.

Teško mi je dati sud o produkciji u regiji jer je nemoguće pročitati sve što je objavljeno, uz to čitateljski ukus je vrlo subjektivan, ali u posljednjih nekoliko godina objavljeno je mnogo sjajnih knjiga i drago mi je da su se tu posebno istaknula ženska imena.

Književne preporuke

Namjerno ću odabrati strane autore i autorice jer mi je teško iz domaće produkcije izdvojiti samo tri.

„Shuggie Bain“ Douglasa Stuarta je knjiga koja me potpuno potresla, opravdano je dobila toliko pažnje i nagrada. Govori o nestajanju radničke klase, borbi za vlastitu seksualnost, o razarajućem odnosu dječaka Shuggija Baina s majkom alkoholičarkom, o nepripadanju i identitetu. Douglasova proza je autentična i nježna.

„Nahraniti kamen“ Bronke Nowicke sam jedva dočekala. To je autorica koja spaja poeziju i prozu, u kratkim poglavljima u čijem je središtu naoko običan predmet ispisuje život djevojčice često u njegovu najokrutnijem obliku. Nowicka ne mari mnogo za radnju koliko za stanja i filmske slike iz kojih čitatelj sam slaže kockice.

„Godine“ Annie Ernaux, remek djelo autobiografske proze kojom se prepleću sjećanja, fotografije, povijesni događaji, pop kultura, moda, želje, snovi u periodu od šezdeset godina. To je intimna knjiga koja je spojila privatno i kolektivno pa je i mi koji nismo Francuzi osjećamo kao svoju.

Odlomak iz romana „U kasno ljeto“

Anđeo

Treba vam predah. Znam.

Grlo se stislo, vapi za svježim zrakom. Rastvorite prozore ili se ispred kuće ispružite u hladovinu ispod neke guste krošnje. Svucite se i skočite u jezero ili rijeku. Preobrazite se u ribu i nestanite ispod površine.

Zaboravite na čas. Ali samo na čas. Još ništa nije gotovo. Odmaknite se da bolje vidite. Evo i dim se raspršio.

Naš put izgleda kao polje nakon oluje. U njega je udarilo stotinu gromova. Kiša i tuča povaljali stabljike. Polomljene, spržene, zgužvane, rastrgane. Iz njih su iscurili svi sokovi. Ovo vam je prilika da vidite što se krije u nutrini.

Razbacani smo bez reda, kao kad pred kokoši baciš punu šaku kukuruznih zrna. Odmah ćete me uočiti. Bijela kosa. Bijela koža. Bijela haljina. Majka će kasnije tvrditi da je mrlja na mojim grudima izgledala kao cvijet. Veliki crveni cvijet.