Mizoginija još nije umrla, a ka’ će ne znamo

piše: Jovana Božović

„Kao društvo, ne možemo da ignorišemo činjenicu da građanke imaju više povjerenja u meme stranicu nego u institucije sistema, čiji je rad, pritom, finansiran od njihovog novca.“

Inicijativa #Ljeposaveuakciji koja ima za cilj da ukaže na problem ginekološkog i akušerskog nasilja nad ženama, je u dosadašnjoj kampanji pokrenutoj u februaru imala odziv od preko 300 žena koje su podijelile svoja negativna iskustva sa zdravstvenim radnicima.

Takođe, na instagram profilu @kriticki pokrenut je razgovor o nasilju doktora i osoblja akušerije na porođaju i lošim uslovima u porodilištima.

Borba za ženska prava se trenutno odvija preko online platformi i zbog toga smo odlučili da razgovaramo sa aktivistkinjama koje vode stranice Vala, Ljeposava i kritički kako bismo saznali nešto više o ovim online inicijativama.

Kolektivna akcija je rješenje

Meme stranica Vala, Ljeposava i glavne akterke meme-ova Ljeposava, Jeka i Joka svakodnevno kroz svoj satirični format zagovaraju ideju o antikapitalističkom feminizmu za 99%.

Taj pokret obuhvata probleme svih profila žena radničke klase: žena diskriminisanih po rasnoj osnovi, migrantkinja ili bjelkinja; cis, trans ili rodno varijantnih; domaćica ili seksualnih radnica; plaćenih po satu, nedjelji, mjesecu ili neplaćenih; nezaposlenih ili prekarnih; mladih ili starih.

Njihova borba se konkretizovala u inicijativi pokrenutoj zajedno sa ženama koje su odgovorile na pitanje objavljeno na njihovom instagram profilu – Jeste li i vi, drugarice, čule magične riječi „Srediće se to kad rodiš“?

Iskustva koja su žene podijelile svjedoče o tome u kojoj mjeri je patrijarhat zašao u sferu ženskog seksualnog i reproduktivnog zdravlja.

Da li su online platforme praktične kao mjesto gdje žene mogu pokrenuti ovakav diskurs?

Onlajn platforme jesu praktične. Međutim, mimo prednosti dostupnosti onlajn platformi – jako je važan aspekat povjerenja: građanke biraju kome će i šta ispričati. Žene sa kojima smo razgovarale uglavnom su tražile da ostanu anonimne, a uz to su imale povjerenja da će njihov zahtjev biti ispunjen i da će Ljeposava njihove identitete pažljivo čuvati. I još: željele su da svoju priču ispričaju nekome ko će ih zaista čuti i ko će uvažiti bol, traumu i bijes koje osjećaju zbog toga što nasilnici/e prolaze nekažnjeno.

Ovo ukazuje na problem širokih razmjera: postoji strah od podnošenja zvaničnih prigovora nadležnim organima jer nemamo povjerenja u njih – ni da će nas stvarno čuti, ni da će se osvrnuti na naše probleme i pokušati da ih riješe. Zbog toga, ne samo da mnoge žene, s pravom, osjećaju da je uzalud žaliti se, već ih je i strah da će, zbog podnijete žalbe, naići na mnogo gori tretman kada naredni put odu na ginekološki pregled ili ako odluče da imaju još đece.

Ljeposavi je milo i osjeća se privilegovano što žene imaju povjerenja u nju – i dajemo sve od sebe da to povjerenje i opravdamo; ali, kao društvo, ne možemo da ignorišemo činjenicu da građanke imaju više povjerenja u meme stranicu nego u institucije sistema, čiji je rad, pritom, finansiran od njihovog novca.  

Na vašoj stranici ste objavili primjerak popunjenog prigovora koji pacijentkinja može da podnese Zaštitniku/ci za prava pacijenata te ustanove u kojoj su imale loše iskustvo. Da li su žene bile spremne da podnesu prigovore gdje moraju naznačiti svoje ime, prezime i broj, imajući u vidu to da su prvobitno na vašoj stranici iskustva dijelile anonimno?

Prije svega, mnoge žene su doživjele jako traumatična iskustva i teško im je da ih opet proživljavaju u procesu podnošenja prigovora, prisjećanja na svaki detalj, opisivanja svega što im se dogodilo. A zatim, premda cijenimo inicijalnu reakciju Ministarstva zdravlja i direktorice KCCG-a, opravdano nepovjerenje prema institucijama i dalje postoji. Mi moramo viđeti sprovođenje konkretnih koraka ka rješavanju problema i osjetiti boljitak na sopstvenoj koži da bismo počele da stičemo povjerenje.

Razumijemo da nije lako podnijeti zvanični prigovor – razumijemo svaku ženu koja još uvijek nije spremna na taj korak i razumijemo da im je potrebno dati vremena, ali i razloga da počnu da vjeruju da će institucije zbilja preduzeti nešto.

Ipak, da bismo uspjele da izguramo ovu priču do kraja, potrebna je kolektivna akcija. Kolektivna akcija je i započela ovu inicijativu – nije je započela Ljeposava, već sve žene koje su se javile i podijelile svoja iskustva.

Najvažniji u nizu predstojećih koraka jeste podnošenje prigovora u što većem broju, jer zaista jedino na taj način možemo staviti nadležnima do znanja kolike su razmjere ovog problema, možemo im pomoći da identifikuju problematične oblasti i problematično osoblje – kao što je dr Žanka Cerović, pomoćnica direktora za kontrolu kvaliteta pružanja zdravstvene zaštite, rekla da će uraditi. U suprotnom, zvanična statistika – za koju ne znamo kako se tačno prikuplja i obrađuje – će protivriječiti našoj inicijativi i sabotirati pokušaje da se izborimo za promjene.

 Jednoj pacijentkinji, pozitivnoj na HPV virus, ginekolog je prilikom pregleda uputio komentar: „Au, ti kao da si stajala pored puta“. U istom duhu je krajem prošle godine Ministarstvo zdravlja je dalo saglasnost NKT-u da neiskorišćena sredstva koja su planirana za nabavku HPV vakcina u iznosu od 700.000€ iskoriste za nabavku nedostajućih vakcina protiv gripa i za ličnu zaštitnu opremu za potrebe javnih zdravstvenih ustanova. Kako komentarišete ovu njihovu odluku i odnos zdravstvenih radnika prema ovom virusu?

Crna Gora je tek nedavno uopšte počela da prepoznaje HPV kao problem koji utiče na našu populaciju, pogotovo na žene, i usmjerila je svoju aktivnost ka rješavanju ovog problema. Onda je došla pandemija i ono malo brige koja je trebalo da nam sljeduje preusmjereno je na kupovinu maski i rukavica.

HPV virus je ozbiljan problem koji pogađa kako žene, tako i muškarce. U našem društvu je jako slaba obaviješćenost o HPV virusu, pa najčešće o njemu saznamo tek kad ga osjetimo na sopstvenoj koži.

HPV vakcinacija je u mnogim zemljama ustaljena praksa zahvaljujući kojoj su prevenirane zdravstvene komplikacije poput sterilnosti, kao i smrt usljed raka grlića materice. U nekim zemljama je praksa da se vakcinišu djevojčice, kako bi se na taj način u kasnijem dobu zaštitili i muškarci. Kako medicina (užasno sporo) napreduje i prestaje da bude heterocentrična (da pretpostavlja da su muškarci zaštićeni ako su žene vakcinisane), tako se u mnogim zemljama vakcinišu i muškarci i žene.

Par pacijentkinja je podijelilo svoje iskustvo po pitanju komentara ginekologa i doktora o polu djeteta. Neki ginekolozi nisu htjeli da otkriju ženama da nose djevojčice, savjetovali su im da ne kažu mužu pol dok se ne rodi da bi ga uhvatile „na prepad“ i da „čiste“ dijete ako je žensko. Kako tumačite ovakve stavove zdravstvenih radnika, s obzirom na to da je Crna Gora pri samom vrhu liste svjetskih zemalja sa najvećim disbalansom među djecom muškog i ženskog pola?

Znamo već da je rodna diskriminacija prisutna u svim segmentima našeg društva, ali je naročito zloslutno kada doktori koji bi trebalo da brinu o zdravlju buduće majke daju sebi slobodu da na osnovu pola donose sud o tome koliko vrijedi to buduće dijete. To je zaista čudovišno.

Neka od iskustava koja su žene podijelile na stranici Vala, Ljeposava

Nadamo se samo da su neki od tih doktora čitali naše objave i da su makar razmislili o šteti koju čine svojim riječima i postupcima. Na kraju krajeva, bilo bi dobro da se makar zapitaju zašto budućim majkama ne žele ćerke – možda baš zbog toga da te ćerke ne bi neki budući loši doktori isto tako maltretirali tokom trudnoće i porođaja.

Ginekolog je jednoj pacijentkinji koja je htjela da abortira uputio komentar „Što ne ubiješ to dete kod kuće što imaš?“ – kao očigledan znak osude. Činjenica, da je Evropu (a u poslednje vrijeme i Crnu Goru) preplavio talas desnog populizma, nas dovodi do pitanja – da li je opravdan strah žena da se sličan scenario kao sa Poljskom može desiti i kod nas?

Opravdan jeste, međutim – naš zakon sada to jasno rješava. Pravo na abortus ne smijemo dovoditi u pitanje: žene MORAJU imati autonomiju nad sopstvenim tijelom – to je naše najosnovnije ljudsko pravo. To da li će žena pristati na to da njeno tijelo bukvalno otjelotvori drugo tijelo je isključivo izbor žene i u to ne smije da se miješa niko, ni komšija, ni mudraci iz koment-sekcija na internetima, ni crkva, ni država. A država treba da obezbijedi bezbjedne i pristupačne načine na koje žene mogu ostvariti svoja Ustavom i zakonom garantovana prava.

Zato pozivamo sve žene koje se osjećaju spremnim: podnesite prigovor, ako ste i najmanju neprijatnost doživjele prilikom pregleda, bilo juče, bilo prije deset godina – podnesite prigovor! Da se izborimo za bolje uslove za sve nas i za generacije mladih žena koje tek dolaze.

@kriticki: Vjerujem u žensku solidarnost

Na instagram profilu @kriticki svakodnevno možemo čitati objave koje nam olakšavaju analiziranje medijskog sadržaja na internetu, u mainstream medijima i pop kulturi. Značajan broj objava je fokusiran na emancipaciju žena i borbu za ženska prava u svim sferama života.  Pored ginekološkog i akušerskog nasilja nad ženama, na ovom profilu je obrađena i tema hrane u porodilištima – koja u Crnoj Gori i u regionu nije na zadovoljavajućem nivou.

Kako komentarišete izjavu načelnice za ginekologiju i akušerstvo, Vesne Čolaković, da je 97% žena zadovoljno uslovima na klinici?

Razočaravajuće je čuti i vidjeti da nadležni okreću glavu. Uz to, svi smo svjesni da ima mnogo podijeljenjih iskustava, a i dovoljno je da pitamo žene iz naše okoline, i dobićemo jasnu sliku šta žene prolaze na porođaju. Ipak, ja vjerujem u žensku solidarnost i iako ne mogu opravdati tako grub i neosjetljiv odgovor, nadam se da shvatiti zašto ovakve stvari ne smijemo uzimati zdravo za gotovo i zašto nije u redu ženu bilo kad psihički, fizički ili seksualno zlostavljati, pa tako i na porođaju.

Na Vašem profilu ste izdvojili zakone koji pacijentima garantuju prava. Zašto pacijenti, u ovom slučaju žene, do ovih informacija dolaze preko onlajn platformi?

Tu više faktora igra ulogu. Krenimo od srednjeg obrazovanja – da li se djevojčicama i dječacima tu spominje bilo šta o reproduktivnom zdravlju, o seksualnom obrazovanju, o seksualnim pravima. Pa onda, da li učimo išta o porođaju i koliko smo upoznate sa našim pravima. A kada se raspitujemo kod starijih žena, često budemo ućutkane: ,,Biće to dobro“ jer eto ,,koliko se žena porađalo, pa im nije ništa“.

Mnoge žene su izjavile da imaju traume od porođaja i da ne planiraju više djece. Kako percipirate, u odnosu na gorenavedenu činjenicu, to što često čujemo da su porodica i natalitet briga žena?

Pomalo licemjerno, zar ne? Ne razmišljaju u kakvim su uslovima porodilišta, ne razmišljaju u kakvim sobama žene leže i da za doručak dobijaju viršlu. A onda, često neadekvatan tretman medicinskog osoblja, pa i nasilje na porođaju koje žene često prećute jer su mislile da tako mora. Doktori nastavljaju da rade decenijama, iako se zna da ih u društvu nazivaju ,,kasapinima“ i sličnim imenima.

Čini mi se da tek sad polako prekida lanac ćutanja i shvatamo da akušersko nasilje nema opravdanja.   

Koje još uslove treba da omogućimo ženama da bi one mogle da se ostvare kao majke, ako to žele?

Mislim da je to jako jednostavno, a vjerujem da instutucije to i znaju, samo još uvijek ne žele da se pokrenu. Naime, potrebne su neke osnovne stvari: adekvatna hrana za porodilju, bez diskriminacije ili bilo kakvog vida nasilja, rutinska zaštita i njega. Naravno, bilo bi odlično kad bi žene dobile i psihosocijalnu podršku od obučene osobe za prevenciju posleporođajne depresije.