razgovarao: Nikola Nikolić; foto: Vanja Čerimagić

U poslijeratnim godinama neprestano su nas plašili mogućnošću izbijanja novog rata. Skretali su nam pažnju, jer je za to vrijeme izvršena pljačkaška privatizacija i stvorena nova klasa. Sada su obrnuli strategiju, govore da je naše ukazivanje na korupciju skretanje pažnje sa mogućnosti izbijanja novog rata. Bez obzira na sve, ja ipak vjerujem da u svim ovdašnjim političkim strategijama treba pratiti trag novca. Kada mi se neki politički potez učini nelogičnim, sve se razjasni kada razmislim ko od njega ima konkretnu finansijsku korist

Sarajevska izdavačka kuća Buybook nedavno je objavila pet knjiga dnevničkih zapisa, koje je osmislio i uredio književnik Semezdin Mehmedinović. „Dnevničko pisanje nije isto što i memoarsko, koje je određeno postojećim događajima i okrenuto je u prošlost. Zato što je prije svega upućen na sadašnje vrijeme, dnevnik je forma otvorenih mogućnosti, kao i život sam“, kazao je on tim povodom. Čitajući „Male smakove“, jednogodišnji dnevnik istaknutog bosanskohercegovačkog pisca Selvedina Avdića, dobijamo nepatvoreni uvid u tekuću, najaktuelniju stvarnost. U ono što se može smatrati aktuelnim vremenom. Bez mogućnosti neke veće naknadne intervencije, autor nam prenosi svježi utisak, za razliku od onoga koji je odležao, oksidisao, donekle izgubivši vezu sa objektom posmatranja. Ili – postavši sjenka sebe samoga. Istina, možda se stvari bolje tumače nakon dužeg perioda, kad se slegnu. Samo je pitanje gdje želimo smjestiti težište – tamo gdje ćemo biti pasivni svjedoci autorovih konačnih sudova, ili aktivni saučesnici, oni koji ga prate u stopu, bruseći stavove u hodu baš kao i on sam. U takvoj postavci čitaocima je ipak lakše. Sjede na ramenima onoga koji je „terenac“, koji neumorno očitava stanje.

Kakav je bio doživljaj raditi na „Malim smakovima“, imajući u vidu da si se prvi put (makar pred očima čitalaca) okušao u ovom žanru?

Prijalo mi je. Bio je to prilično stresan period, pa sam mnogo šetao. Kada se tokom šetnje sjetim da trebam nešto zapisati u dnevnik, sve počnem gledati drugačije, laskao sam sebi da naslućujem „prozirnost stvari“. Bilo kako bilo, šetnje su bile mnogo zanimljivije, uočavao sam detalje koje sam godinama previđao. Prve skice sam pisao u mobitel, u hodu, a onda sam ih kratko dotjerivao kući. Neke bilješke su bile bolje „sirove“ pa sam ih takve i ostavljao. Naravno, mnoge sam odbacio, ali nije bilo naknadnog prekrajanja, svaka bilješka pripada svom datumu. 

Da li je ta autobiografska dimenzija predstavljala neku vrstu olakšice, s obzirom na to da je – neko bi pomislio – dokumentovanje stvarnosti zbog dostupnosti materijala lakše od „izmišljanja“?

Ne znam šta je lakše. Nisam se bavio pukim „dokumentovanjem stvarnosti“, čak i kada bi tako sveobuhvatan pogled bio moguć, ko bi tako nešto želio čitati? Tako sam tada mislio. Zbog toga sam odlučio da izdvajam detalje u koje mogu bar donekle proniknuti i takve ih dati na čitanje.

Meni prija i eskapizam izmišljanja, boravak u drugačijem svijetu za koji ti se učini da se ponaša prema tvojim pravilima. Doduše, brzo shvatiš da to nije tako, da ima mnogo ograničenja kojima se moraš povinovati. Što taj izmišljeni svijet postaje stvarniji, pravila su sve češća, ograničenja veća, sve se više približavamo dokumentovanju stvarnosti.   

Kadrovi iz svakodnevne rutine prepliću se sa usputnim zapažanjima, ali i kritičkim opservacijama po kojima si poznat iz svojih kolumni. Šta ti je od ovoga najviše išlo naruku?

Razmišljao sam da li uopšte ima smisla ubaciti dnevnopolitičke zapise. Mnogo krupnih riječi političari su izgovorili tokom perioda u kojem sam pisao dnevnik, bilo je najava rata, prijetnji rušenjem države, mobilizacijom naroda…. Pomišljao sam da takve riječi moram zapisati, činilo mi se da su važne, ali vrijeme je pokazalo da se radilo o uobičajenoj manipulaciji strahovima za kojom ovdašnji političari posežu kad god pomisle da gube kontrolu nad glasačima. Mnoge riječi smo potpuno izlizali, doveli ih do neprepoznavanja. Do sada smo to činili sa lijepim riječima, poput bratstva i jedinstva, recimo. Na red su došle ove druge, ružne, prijeteće.  U svakom slučaju, drago mi je što mi nisu isprljale tekst. Knjiga je ovako mnogo ljepša.   

A je li bilo teško filtrirati sirovinu? Čitalački osjećaj je da si našao pravu mjeru, da si sa malo riječi uspio reći mnogo – no, koliko je bilo izazovno jednogodišnji život kompresovati u gabarite knjige tek nešto duže od stotinu strana, a pritom postići umjetnički validan rezultat?

Bio sam jako nesiguran, plašila me je dnevnička forma, najviše sam zazirao od pretencioznosti, na nekim mjestima od patetike. Tu mi je pomogao urednik Semezdin Mehmedinović kod kojeg sam provjeravao da li sam „prevršio mjeru“. U ovom slučaju, više nego do sada, bio mi je zaista neophodan tuđi pogled. Treba poštovati čitaoce, nije sve što se napiše dovoljno dobro za štampanje. 

Dnevnik dobija romanesknu parabolu uvođenjem motiva bolesnog oca. Za umjetnika „pogodna“ okolnost, ali za čovjeka koji sve to proživljava, za sina? U kojoj mjeri te je opterećivalo to duplirano iskustvo?

Bilo je to intenzivno iskustvo, teško ali i izuzetno dragocjeno. Dogovorio sam sa urednikom da dnevnik pišem od marta do marta, a otac je otišao na kraju februara. Od sredine dnevnika, mislim da to i čitaoci mogu lako uočiti, kao da je sve najavljivalo takav kraj. S nekom čudnom strepnjom počinjali su dani. Ali, drago mi je što sam bio sa ocem u njegovim posljednjim trenucima. Ne znam koliko sam mu zaista pomogao, sada mi se čini da je on više hrabrio mene. 

I prethodna knjiga, „Autobusne bilješke“, može se donekle podvesti pod autobiografsku književnost. Po čemu se rad na njoj razlikovao od pisanja „Malih smakova“?

„Autobusne bilješke“ su povezane s autobusima, kao što se u nazivu navodi, pisane su u autobusima, tokom vožnje ili u staničnim bifeima. Moja prvobitna ideja bila je da fotografišem putnike na peronima, umorne konobare, vozače, kafanice, najčešće sklepane, privremene, sa drvenim pitama i prezačinjenim gulašima… U toj atmosferi iščekivanja uočio sam i razne dokoličare koji po cijele dane posmatraju putnike. Kao što sam i ja radio, doduše. Ali kada sam se usudio da sve to fotografišem, fotografije nisu bile dobre. Na njima nije bilo onoga što sam zaista vidio, nikakve atmosfere… Iz te frustracije počeo sam zapisivati i rezultati su bili nešto bolji. „Autobusne bilješke“ završavaju se sa pandemijskim lockdownom, kada je to moje kretanje naprasno okončano, kada sam bio prinuđen na „putovanje po sobi“. Taj dio je vrlo sličan „Malim smakovima“. 

„Sedam strahova“, najpoznatije tvoje djelo, nedavno je pretočeno u predstavu u režiji Selme Spahić. Kako gledaš na ovo uprizorenje svoga romana – na činjenicu da se otjelovio u posve drugačiju vrstu manifestacije?

Zahvalan sam što sam dobio priliku da, bar na kratko, zavirim u pozorišni svijet. Meni je on vrlo zanimljiv, zato što u sebi spaja razne vidove umjetnosti. Ima u njemu i nešto čudesno, dječije, kako je govorio jedan moj prijatelj, što neodoljivo privlači.

Selma Spahić je izvrsna rediteljica. S punim povjerenjem prepustio sam joj rukopis. Nisam učestvovao u dramatizaciji, konsultovali su me samo oko nekih sitnica. Nisam se pokajao. Kada sam pisao roman, vodio sam se rečenicom Brune Schulza koji kaže da usamljenost dovodi stvarnost do fermentacije, do gubljenja oblika, granica, figura i boja. Želio sam postići tu atmosferu. Selma je imala još teži zadatak, morala ju je, uz vrlo malo teatarskih sredstava, donijeti na pozornicu. Mislim da je uspjela. 

S njom sam sarađivao i na predstavi „Moja Fabrika“, koja je također rađena po mojoj knjizi. Jedan gledalac je rekao da mu se čini da bi ona s lakoćom mogla uprizoriti i telefonski imenik. Zahvalan sam joj i zato što je mojim knjigama dala žensku perspektivu koju do tada nisu imale.

Urednik si portala Žurnal. Reci nam koju o toj svakodnevnoj borbi za istinu u vremenu kad je, kako reče jedan mladi političar, percepcija važnija od istine?

Tu se zaista radi o svakodnevnoj borbi. Žurnal je posvećen istraživanju korupcije. U posljednje vrijeme nas ubjeđuju da korupcija nije važna, da su važnija dnevnopolitička preslagivanja. U poslijeratnim godinama neprestano su nas plašili mogućnošću izbijanja novog rata. Skretali su nam pažnju, jer je za to vrijeme izvršena pljačkaška privatizacija i stvorena nova klasa. Sada su obrnuli strategiju, govore da je naše ukazivanje na korupciju skretanje pažnje sa mogućnosti izbijanja novog rata.   

Bez obzira na sve, ja ipak vjerujem da u svim ovdašnjim političkim strategijama treba pratiti trag novca. Kada mi se neki politički potez učini nelogičnim, sve se razjasni kada razmislim ko od njega ima konkretnu finansijsku korist.

Kako gledaš na region? Može li kulturno prožimanje politički rascjepkanog, a jezički srodnog (ili jedinstvenog) prostora ikada poslužiti za ugled onom vrhovnom, političkom?

Očito da ne može. Jer, kulturno prožimanje je neprestano prisutno, sarađivalo se čak i u vrijeme najžešćih ratnih sukoba. Političari to ignorišu, mislim da je situacija trenutno najteža od kraja ratova, neprestano se podgrijava nepovjerenje, insistira na različitostima, šire se stari strahovi.  Ali, to sigurno neće uticati na kulturnu saradnju. Pokazalo se da je ona prirodna. Niko nije sarađivao s nekim zato što su postojali kulturni sporazumi između zemalja, nego zato što mu je to bilo zanimljivo, kreativno, korisno. Nemamo političare koji razmišljaju na takav način, interesi su im sasvim uski. 

Književne preporuke

Posljednjih dana ponovo sam čitao priče Leonida Andrejeva „Juda Iskariotski“. Ponovo su ostavile snažan utisak na mene. Jednu priču čak nisam mogao pročitati do kraja, pomislio sam da me se suviše tiče, što me je uznemirilo. Čitao sam i knjigu „O religiji“, to su fragmenti na tu temu iz eseja Miroslava Krleže koje je pisao od dvadesetih do sedamdesetih godina prošloga vijeka. Bez obzira na raspon od pola vijeka Krleža je jednako radikalan, ciničan, precizan. Knjiga je korisna u ova vremena novoga, lažnog ćudoređa, ali i jako zabavna.

Preporučio bih i nove knjige pjesama Dijale Hasanbegović „Žena u ružičastoj haljini“ i Selme Asotić „Reci vatra“. Izuzetno snažni glasovi. 

Odlomak iz knjige „Mali smakovi“

FANTASTIČAN OPUS

(2. maj)

Često, u krevetu, pred san, zamislim čitavu priču. Sve detalje napišem “u glavi” i zadovoljan zaspim. Nakon par dana pregledam sveske i čudim se što nikakvih bilješki nemam. 

Najbolje priče sam zaboravio na taj način. Ovo što sam do sada štampao neuporedivo je s tim, moraćete mi vjerovati na riječ jer nemam dokaza. A bilo bi baš lijepo kada bi me ljudi procjenjivali prema tom fantastičnom, izgubljenom opusu. Bio bih ugledan čovjek i to potpuno zasluženo.

ROMANA

(15. maj)

Danas je preminuo Đorđe Marjanović. U romanu “Sedam strahova” njegova pjesma “Romana” otvara prolaz između svjetova. U knjizi “Kap veselja” tu dužnost preuzela je pjesma Lole Novaković.  

U djetinjstvu sam u šlagerima koje sam slušao na radiju tražio i obavezno pronalazio tajna značenja. Bio sam siguran da se pjesme obraćaju svakom ponaosob. 

Bilo je to vrijeme kada je muzika bila važna ljudima. 

STVARNOST

(18. maj)

Starac koji izlazi iz džamije sa štapom, francuskom kapom i “Hello Kitty” zaštitnom maskom je pretjerana pojava za literaturu. 

Ali, u stvarnost se odlično uklapa.

PODSJETNIK

(21. maj)

Važno je riješiti se ambicije. Od nje čovjek smežura kao prsti poslije kupanja. I uvijek je gladan. Kad pojede sve što ima, preskače ograde i otima. 

Treba tražiti stvari koje hrane, najbolje u neposrednoj blizini. Recimo, klupa na suncu besplatno daje vitamin D. Ako je to malo, tražiti dalje, u zraku, vodi, tlu. Mnogo je hranljivih tvari koje niko neće.

Važno je riješiti se ambicije i nikada u goste ne ići gladan.

SELO

(22. maj)

Prijatelj se javlja sa sela. Kaže da odmara kao nikada do sada i da noću sluša životinje koje tapkaju oko kućice. Govorim mu da ne žuri, da se ne vraća u gradove. 

U gradovima žive ljudi koji su uzeli puno više nego što su zaslužili i sada se panično plaše da to ne izgube. Odatle ova tenzija koju svi zbog njih, nezasluženo, osjećamo. To njihov strah pucketa u zraku, kao žica na dalekovodu. 

Na selu je drugačije – tako je kako je, biće šta bude. 

Ostani koliko god možeš, kažem mu.