Na ruševinama nastaje dobra književnost

Piše: Nikola Nikolić; naslovna fotografija: Dženat Dreković

Nakon rata svi su krenuli pisati o tome, ali mnoge te knjige su humus, đubrivo iz kojeg niču i tek će nicati prave, kvalitetne knjige o ratu. To je toliko ogromna tema da prevazilazi naše mravlje i sićušne živote. Temelj evropske književnosti i kulture je jedno djelo o ratu, a to je, znamo, opsada Troje

Ako bismo u BHSC književnosti tražili najizrazitijeg postjugoslovenskog pisca, Faruk Šehić bi zasigurno bio u prvih pet. Riječ je o autoru koji je u zlatnim spisateljskim godinama, što dobija na značaju ako uzmemo u obzir da se jugoslovenska tragedija – centralni kolektivni događaj miliona sudbina – odigrala upravo na polovini njegovog dosadašnjeg životnog vijeka. Iz takve pozicije, on je kadar da povezuje ono i ovo vrijeme, poredi epohe, premošćuje nikad zacijeljene traume. Njegova poetika, ponikla na ruševinama, uporno gleda gore, zazivajući svjetlost, tragajući za eliksirom koji će možda uvijek izmicati. On je toga svjestan i upravo zbog toga istrajava, nalik misionaru koji više vjeruje u važnost pobude, nego li nekog krajnjeg, idealističkog cilja.

Faruk Šehić; Foto: Yusuf Elsaadi

Prekinuta mladost, suočavanje sa surovostima fronta i naknadnim traumama, vjera u vrijednost postojanja – sve to naguralo se u žile u kratkom roku, u prekretničkim godinama, a potom izlilo na papir poput najfinije legure. Počev od 2000. („Pjesme u nastajanju“), pa sve do najaktuelnije „Grete“, Šehić predano obogaćuje ovdašnji književni prostor, a njegov rad sve više odjekuje i u inostranstvu.  

Podnaslov tvog najnovijeg djela glasi: „Balada o Migfoldu/tamni emocionalni transrealizam“. Otkud takvo određenje?

I prethodna knjiga mi ima podnaslov, tako da sam ušao u niz davanja podnaslova, a to je dvojako u ovom potonjem.

Prvo je vezano za to što ovo jeste knjiga i o tom izmišljenom liku, Spasitelju Migfoldu, a emocionalni transrealizam dolazi od kategorija na Netflixu tipa emotional dark sci-fi. I dok sam razvijao lik Migfolda tražio sam pojam Trans-Realm, pojam koji ne postoji, i nabasao sam na transrealizam i shvatio da je rukopis Grete na tom tragu. Jer je to vrsta sci-fija gdje je sve realno, ali opet i nadrealno na specifičan način. Kao u filmu Panov labirint.

Već neko vrijeme najavljivao si roman „Cimetna pisma“, a onda se (barem za javnost) nenadano desila „Greta“. Šta je skrenulo kolosijek?

Slučajno se to desilo jer mi je pisac Semezdin Mehmedinović „naručio“ novelu i ja sam od kratke priče Greta odlučio napisati tu novelu. Tako se onda desilo to da sam napisao dvostruku dužinu novele pa je knjiga ispala kao kratki roman. Previše sam najavljivao roman Cimetna pisma, sad ne smijem najaviti kad ću ga završiti.

Jedan si od onih autora što su se oprobali gotovo u svim književnim formama. Ovog puta riječ je o noveli, ili kratkom romanu. Koliko se rad na „Greti“ u zanatskom smislu razlikovao od pisanja priča ili romana?

Razlikovao se dosta jer sam imao matricu, osnovu za pisanje. A i Gretu sam pisao u jednom koherentnom nizanju rečenica, bez tematsko-motivskog skakanja, bez flešbekova etc. To je mali roman baziran na stvarnim događajima, a taj događaj je žudnja jedne porodice da se vrati u grad iz kojeg su istjerani.

Decenija je od objavljivanja „Knjige o Uni“, svojevrsne lične karte tvoga opusa. Kako iz današnje vizure gledaš na ovo djelo, koje je u međuvremenu steklo kultni status?

Hvala ti na ovom „kultni status“, pa puno sam uložio u tu knjigu i to se očigledno isplatilo jer svake godine budu 2-3 nova prevoda tog romana. Ove godine ide na perzijski, turski, grčki i ukrajinski. Volim kad na internetu naletim na neke odlomke i citate i čitam ih. Vidim nešto mi poznato i onda shvatim da su to rečenice iz Knjige o Uni. Lijepo je voljeti svoje knjige, ali je isto tako lijepo udaljiti se od njih i nastaviti pisati dalje, drukčije, ili bolje. Ne treba biti rob jedne knjige i njenog uspjeha.

Rat, sa svim deformitetima koje donosi, mogao bi se uzeti kao lajtmotiv tvog dosadašnjeg stvaralaštva. Od njega nijesi odstupio ni u posljednjoj knjizi. Zašto je taj vrhunac ljudske nesreće za tebe i dalje tako bremenita tema? Kako bi odgovorio čitaocima koji na pomen rata čistunski okreću glavu, u smislu – zar ga nje bilo previše?

Naravno da ga je bilo previše, ali u umjetnosti, u literaturi ga nije bilo na dobar način. Nakon rata svi su krenuli pisati o tome, ali mnoge te knjige su humus, đubrivo iz kojeg niču i tek će nicati prave, kvalitetne knjige o ratu. To je toliko ogromna tema da prevazilazi naše mravlje i sićušne živote. Temelj evropske književnosti i kulture je jedno djelo o ratu, a to je, znamo, opsada Troje.

Odgovorio bih im da onda čitaju ono što im odgovara a da mi pišemo ono što hoćemo, svako neka ide svojim putem. Ja sam apsolutno siguran u ono što radim, siguran da sam na pravom putu literature, svoje literature.

Kao neko ko je učestvovao u ratu, doživio i preživio teške trenutke, kako gledaš na mogućnost da književnost (i uopšte umjetnost) posluži kao neka djelotvorna antiratna profilaksa?

Volio bih da je to moguće, ali mislim da nije. Mada književnost pomaže, naravno, više na tom planu može uraditi film jer je sveprisutniji i ne zahtijeva neki trud kao čitanje knjiga. Moja književnost je duboko antiratna. Sve što sam napisao je na tom tragu.

Uprkos gorkom iskustvu iz devedesetih, na ovim prostorima se i dalje sa strašću prizivaju sukobi. Najkraće – koji nam je matrak? I kako učiniti da teška iskustva napokon dovedu do nekog šireg osvješćivanja?

Jeste, tačno, sve su to neki zaleđeni, latentni ratovi i sukobi. U BiH je rat završen kao bez pobjednika a svi su gubitnici, što se jasno vidi da ovdje nedostaje više od milion i nešto stanovnika. Neće ljudi da trpe presiju stalnog najavljivanja novih ratova. Zato odlaze na Zapad, kao i zbog ekonomskih razloga. Ne znam šta može dovesti do osvješćivanja, neka radikalna promjena regionalnih politika, odustajenje od ultra-nacionalističkih projekata?

O ovoj i mnogim drugim temama redovno se oglašavaš na Tviteru. Šta za tebe predstavlja ovaj kanal komunikacije s javnošću?

Prvenstveno predstavlja dnevnik misli, rečenica, sitnih opsesija, poslije to listam pa mogu naći teme za kolumne, ili mogu neke bolje rečenice tu napisane iskoristiti u književnosti. S druge strane je to dobar prostor za besplatnu reklamu književnosti. Na Twitteru ja čitam tekstove na engleskom, gledam šta misle i čime su preokupirani ljudi koje pratim. Kao i svaka socijalna mreža i on ima svoje zamke/negativnosti, ali treba ga znati pametno koristiti.

Pošto aktivno pratiš situaciju u ex yu državama, kako ocjenjuješ trenutno društveno-političko stanje u regiji?

Vrlo loše je stanje koje teži da bude i gore, ukoliko se i može uopšte doći do gorega. Dobra vijest je što je to permanentno tako, ali ništa se epohalno loše ne dešava najednom. Sva ta društva u državicama nastalim raspadom Jugoslavije su raspadnuta i taj raspad ne prestaje. Na tim ruševinama nastaje dobra književnost.

Svi pričaju o problemu, malo ko o rješenju. Gdje vidiš putokaze – ukoliko ih uopšte ima ‒ za neko pravilnije usmjerenje naših država?

Ne vidim neka rješenja, barem ne vidim da će doći do ikakvih bitnih promjena u ovim državama. Zarobljeni smo u ultranacionalizmu, podjelama, žudnji za novim ratovima i novom raspodjelom teritorija. Mržnja prema Drugome nikad nije bila veća i to samo raste s vremenom.

Navršava se 80 godina od znamenitog Trinaestojulskog ustanka u Crnoj Gori. Događaj koji su slavili i evropski intelektualci, a ovdje je i dalje dosta onih koji se gnušaju tako važne tekovine. Šta je to u kvislinškoj svijesti što je održava vitalnom kroz generacije? Kako upokojiti avet nacionalizma – obrazovanjem, sankcijama, nečim trećim – ili ta vakcina još nije izmišljena?

Nije još izmišljena, nažalost. Mi, normalni ljudi, treba da radimo svoj posao najbolje kako možemo, bilo da gradimo književne svjetove ili da gradimo nešto u stvarnom svijetu. Treba imati neki utopijski obzor bez obzira na to koliko je zbilja ofarbana u crno. Kvislinška svijest je trenutno pobijedila, njoj se to tako čini, ali ne treba potcijeniti snagu antifašizma, u nekom konačnom trenutku ta snaga će uvijek pobijediti, to je neminovno. Ja vjerujem u to kao što vjerujem da će sutra biti novi dan.

Faruk Šehić na književnoj večeri u Podgorici; Foto: Dragan Đukić.

Kad smo već kod vakcina – je li rano za propitivanje efekata koronavirusa na čovječanstvo? Ako već sad nazireš neke obrise, koliko će postpandemijski svijet biti drukčiji? Takođe, kad je lično Faruk Šehić u pitanju – da li se i koliko izmijenio u proteklih godinu dana?

Nisam se puno izmijenio, premda se svi zajedno jesmo dosta izmijenili. Pročitao sam jednom na Twitteru od jedne pametne osobe koja je rekla da moramo u svakom trenutku biti svjesni da se sve što osjećamo uduplalo ili utrostručilo, te da je to efekat pandemije. Ona je mislila na muku i patnju koju osjećamo, pandemija to samo osnažuje, dok radost i sreću ne osnažuje niti je multiplicira. Ja živim u vlastitoj izolaciji, umoran sam od ljudi a tek mi je 51. godina, to je stoga jer moje životno iskustvo zaprema ono čovjeka od 81. godine. Svijet jeste drukčiji, bio bi i bez korona virusa, da njega nema bila bi neka druga opsesija našom smrtnošću. Previše sebi čovjek daje na značaju, preozbiljno se mi, kao čovječanstvo, shvatamo. Treba smanjiti ego jer smo apsolutno beznačajni u svakom smislu. Jedno ljudsko biće nije ništa bitnije od jedne vlati trave, samo mi mislimo da jesmo bitni.

Književne preporuke

Dosta sam radio svoje rukopise pa nisam puno čitao u zadnje vrijeme, tako da ću navesti nešto od prije nekoliko godina, knjige koje sam uređivao za Buybook i jednu koju nisam uredio: Uhvati zeca Lane Bastašić, Kintsugi tijela Senke Marić, Me’med, crvena bandana i pahuljica Semezdina Mehmedinovića.

Odlomak iz romana „Greta“

Ja kao neoštećen Evropljanin, cjelovit fotonski civil:

Omanji rat je sada bio iza naših leđa i konačno smo se vratili u svoje stubište, na prisne spratove. Po samom povratku u grad bili smo u tuđem stanu jer je naš stan bio neuslovan za život. Kratkotrajno smo bili raseljena lica u vlastitom gradu. Zaboravio sam napomenuti da smo početkom našeg omanjeg rata ostavili za sobom dva Fifijeva potomka, kada smo se vratili, nismo ih sreli. Jedan od njih je hodao tako da mu je trbuh stalno dodirivao pod, bio je oprezan i strašljiv, pa je zaradio nadimak Miš. Moguće da je Miš preživio, povukao se u katakombe i zbratimio s pravim pacovima, koje sam nekad znao sresti u podrumu, među metalnim kantama za smeće kakve se više ne proizvode. U zbrkanim vremenima bilo je šanse za neprirodne saveze čak i između takvih bioloških neprijatelja kakvi su miševi i mačke. Svakako je Miševo ime ulijevalo nadu da je mogao preživjeti najezdu pacova i biti spašen od istrebljenja kao njihov nemezis. Fifi je nestao prije početka omanjeg rata, nikad mu nismo našli tijelo niti saznali za tačnu sudbinu. Sudbina drugog Fifijevog potomka isto nije bila poznata, on je bio tih i smjeran mačak, bolji od mnogih ljudi, što i nije bilo za neku pohvalu.

Nismo povlačili paralele između mačijeg i ljudskog svijeta, oni nisu imali iste sudbine, ali ono što je bilo jedinstveno za sudbine ova dva carstva jeste rat. On se iz jednog carstva prelijevao u drugi i ulazio u sve pore života. Rat je bio sumorni simbiont za ove dvije realnosti; on ih je spajao, kao što ih je i spajao sa biljnim svijetom, drugim pitomim i divljim zvijerima, neživom materijom, prirodnim stihijama, hemijskim elementima, duhovima živog i neživog svijeta.

Kako god, po povratku kući imali smo nove mlade omikronce od izbjegličkog mačića, sada zrelog mačka, koji su obećavali da nam život u starom-novom stubištu nikad neće postati dosadan. Omikrona nismo pitali o Miševoj sudbini, nismo željeli da se gorko razočaramo ukoliko bismo čuli ono što nam srcu ne bi bilo drago. Za Smjernog mačka smo znali da nikad ne bi odabrao pogrešnu stranu istorije.

Civilni vremenskoprostorni tok se napokon uspostavio. Linije života na našim dlanovima su se konačno ustabilile, nisu pokazivale nagle i prelomne trenutke, kojih smo se već odavno zasitili.

Vrijemeprostor je nekad radilo nevidljive lupinge. Letjelo bi do krajnjih mogućnosti, i na tom najvišem dosegu samo bi stalo kao kazaljka na satu kad mehanizam potroši zadnju zalihu energije i nemirnica stane. Zatim bi započelo da se survava unazad sve brže i luđe, osjetili bismo to kao neku neobjašnjivu euforiju i nastavili sa životnim aktivnostima. Nekad bi ono samo osciliralo, titralo kao muzička kašika, onda bi stvari po kući ispuštale čudne zvukove kao da cijuču kristalni miševi u skrivenim uglovima namještaja. Opet, fijukali smo kroz život koliko-toliko sigurno i stameno. Sjećanje na rat nije blijedilo nego je starilo zajedno sa nama.