Ničija ruža

Piše: Bojana Šolaja

Pišem vam, djeco, uz rizik da će na ove redove previše odraslih osoba izgubiti vrijeme. Prihvatajući ga, dužna sam da vam dam uputstva u vezi sa onim što vam valja činiti ukoliko se nađete u neprilici da čitate ovaj tekst u društvu neke odrasle osobe, a posebno ukoliko ga čitate uz njenu pomoć. Evo, prije svega, jedne ispovijesti. Djevojčica koja piše ove redove je, nedugo prije nego što se odlučila za taj čin, dovedena u situaciju da se prihvati jednog čudnog izazova. Zadatak je, naime, bio da hoda po žici iznad provalije. Ukoliko ne uspije u tom poduhvatu, stropoštaće se u odraslost. Ako bi pak prešla na drugu stranu, ostala bi dijete i bila bi kadra da nastavi da vam se u tom svojstvu obraća. Kako bi vam težina zadatka koji je pred nju stavljen bila jasnija, njenom portretu valja dodati i to da je nekada bila sjajan akrobata, ali je ovog puta svoju tačku morala da izvede sa povrijeđenim koljenom. Ne znam da li ste o tome već slušali na vašoj planeti, ali po ovoj povredi se prepoznaju djeca koja se plaše međuplanetarnih putovanja, jer se upravo na jednom od njih dogodila njihova povreda. Nemojte da zaboravite da vam se ona, uprkos svim teškoćama, sada obraća sa druge strane. Dok budete čitali redove koji će uslijediti, biće vaš red da odgovorite istom izazovu. Ukoliko, dakle, prepričate pročitano nekoj odrasloj osobi ili dozvolite da vam ona ove redove čita i tumači ih čitajući, ubjeđivaće vas da ne postoji nešto takvo kao što su „pripitomljavanje“ ili „posebnost“. Reći će vam da nijedan zalazak sunca niti žito zlatne boje ne vrijede vaše tuge. Pokušaće da vas ubijede da nema lijepih suza i da tuga nikada ne smije da kod vas dobije veće simpatije od potrebe da obezbijedite kontinuitet radosti u njenom najbanalnijem obliku. Tjeraće vas da se odreknete ljubavi prema onima koji odlaze sa vaše planete, samo zato što su se oni odrekli vas u korist putovanja samog ili nečega što ih tamo na nekoj drugoj planeti odavno čeka. Nagovaraće vas da ne dajete svoju ljubav stvorenjima koja vam na svaku vašu nježnost umjesto odgovora podmeću trnje. Ukoliko ste od onih koji ne pristaju na odrastanje, nećete ih poslušati, nego ćete uprkos svim glasovima koji vas ometaju sa strane sa lakoćom prodefilovati iznad provalije i sresti se sa nama koji smo na drugoj strani. Nemojte se ljutiti na odrasle osobe. To su i dalje samo djeca koja nisu bila dovoljno vješte akrobate da, uprkos svim povredama, izvedu svoju tačku do kraja.

Nakon ovog uputstva, koje je bilo važno za nastavak našeg putovanja, vrijeme je da otkrijemo šta će biti njegov predmet. Naša osnovna teza biće da postoje dvije vrste ljudi – ruže i lisice – mi ćemo opisati obje kako biste bili u stanju da ih ubuduće prepoznate kad ih sretnete, ali i da odredite od koje ste vi vrste. Kao podlogu za ovu teoriju ćemo koristiti  djelo „Mali princ“, dobro poznato za većinu onih koji su dovoljno dugo ostali djeca. Otuda priznajemo da će čitanje nastavka ovog teksta biti mnogo lakše onima koji su se susretali sa ovom knjižicom, a posebno posvećenicima koji su joj se prepuštali više puta. Pokušaćemo da, uprkos tome, budemo što razumljiviji onoj djeci koja još nisu naišla na nju, u nadi da će ih upravo ovi redovi nagovoriti da joj daju šansu. U nastavku, stoga, predočavamo osobenosti ruža i lisica, držeći se ubjeđenja da se rađamo kao jedno od to dvoje, i da svi koji susrećemo nisu niko drugi do predstavnici jedne od ove dvije vrste.

Ruža – neko stran u poznatom dvorištu

Mali princ ružu zatiče na svojoj planeti. Kako nam otkriva pilot, radi se o cvijetu koji je proklijao jednog dana iz sjemena dospjelog neznano otkuda. Iako sama ruža tvrdi da je stara koliko i Sunce, Mali princ prvi put susreće jedno takvo biće. Lako uočavamo da se ruža u izvjesnom smislu služi njegovim neiskustvom i stoga mu odmah na početku predočava svoju jedinstvenost i postavlja se kao najdivnije biće koje bi ovaj na svijetu mogao sresti, ali i kao najosjetljivije, čime mu šalje poruku da je mora njegovati ukoliko želi da ona preživi na njegovoj planeti. Mali princ tako stiče utisak da je upravo ruža ta koja daje ljepotu njegovoj planeti i samim tim povećava i značaj njega kao vladara jedne takve planete. Ruža nastavlja da muči princa svojom, kako nam pilot objašnjava, „nesigurnom taštinom“. Stalno ga upozorava na svoje trnje, ne dozvoljavajući mu da joj se previše primakne. Istovremeno mu skreće pažnju na svoju krhkost, čime neprestano uvećava strah Malog princa da bi je mogao izgubiti, pa ovaj na kraju nema izbora do da je stavi pod stakleno zvono. Takav pristup sve više guši ružu, koja ga na kraju na rastanku moli da je izloži vjetrovima i drugim potencijalnim opasnostima, jer je ona ipak divlji cvijet. Zapažanje Malog princa o njihovom odnosu, koje je uslijedilo nakon što je napustio svoju planetu, otkriva pravu prirodu njihovih uloga u datoj relaciji.

„Cveće nikada ne treba slušati. Treba ga samo mirisati. Moj cvet je obavijao mirisom čitavu moju planetu, ali ja nisam umeo da uživam u tome. Ta priča o bodljama, koja me je toliko razdražila, trebalo je u stvari da me razneži… Tada ništa nisam umeo da razumem! Trebalo je da sudim o njemu prema delima, a ne prema rečima. Opijao me je mirisom i usrećivao. Nikada nisam smeo da pobegnem! Morao sam da naslutim njegovu nežnost iza tih jadnih lukavstava. Izjave cveća su tako protivrečne! Ali bio sam suviše mlad da bih umeo da volim!“

Šta, dakle, znači biti ruža? Ruže ćete prepoznati po, nekada osvješćenom a nekada ne, osjećaju da im je drugi neophodan kako bi preživjele. Radi se o bićima koja misle da su osuđena na to da zauvijek ostanu u onoj formi i na onom mjestu gdje su inicijalno proklijala, plaše se promjene i svega što je novo, jer ne znaju šta bi im to moglo učiniti. Otuda je njihov osnovni zadatak da pažljivo odaberu onog ko će se starati o njima, i svojom ljubavlju i pažnjom im osiguravati opstanak. Biti ruža znači voljenog stalno provjeravati u pogledu njegove spremnosti da o njoj brine, uprkos svim ranama koje bi njene bodlje kod njega mogle prouzrokovati. Jednom kada ga pronađe, ona postaje svjesna svoje zavisnosti od njega i počinje razvijati strah da će biti napuštena, zbog čega osjeća potrebu da neprestano uvjerava princa u svoju superiornost u odnosu na bilo koje druge cvjetove koje bi mogao sresti. Svakoj ruži je neophodno da izgubi svog Princa kako bi shvatila koliko snažna može da bude i bez zaštite drugog. Tako se ubrzo oboje upliću u opasan ples u kome se obje strane plaše da će biti napuštene ili uništene, pa jedna preuzima ulogu zaštitnika koji guši, a druga štićenika koji ne želi da mu se previše primiču. Voljeti ružu je istovremeno najteže i najljepše iskustvo u životu svakog Princa. Otkriti prisustvo ruže na vlastitoj planeti znači naći smisao, izbjeći Sizifovu sudbinu i postati neko čiji život neće biti prazno ponavljanje dok god postoji to biće koje postaje cilj svih životnih napora i koje daje ljepotu i emotivni ton svim trenucima. Uprkos tome, potrebna je velika mudrost kako bi se ruža voljela na pravi način. Otuda svako svoju ružu mora makar jednom izgubiti kako bi je, čak i ukoliko se više nikada ne spoji sa njom, ponovo zadobio.

„– Naravno, ja te volim – reče mu biljka. – Ti to nisi znao, mojom krivicom. To uopšte nije važno. Ali ti si bio isto toliko glup kao i ja. Pokušaj da budeš  srećan… ostavi na miru to zvono. Ne želim ga više.

– Ali  vetar…

– Nisam baš toliko prehlađena… godiće mi sveži noćni vazduh. Ja sam cvet.

– Ali životinje…

– Treba svakako da podnesem dve-tri gusenice ako hoću da upoznam leptire.“

Lisica – neko poznat u stranoj zemlji

Potrebno je rastati se sa ružom kako bismo upoznali našu lisicu. Ukoliko još niste upoznali svoju ružu ili ako se od nje još niste rastali, budite sigurni da niste sreli lisicu. Lisica uvijek prilazi onima koji imaju svoju ružu i koji su se, rastanuvši se sa njom, suočili sa grmom drugih ruža koje su njoj slične. Ugledati ružičnjak u kojem svaki cvijet liči na onaj za koji smo mi u mladalačkom neiskustvu mislili da je poseban tj. jedini na svijetu, vodi nas neminovno opasnosti da ćemo relativizovati značaj ruža za čovjekov život ili čak osporiti našoj ruži važnost koju za nas ima. Lisica ulazi u naš život kako bi nas naučila da odolimo toj relativizaciji. Drugim riječima, lisica je ono biće koje nas uči kako da volimo. Paradoksalno, iako je ona ta koja podučava o tome šta znači „stvarati veze“, ona je sama divlja životinja i upravo zato je nespremna da u Prinčevom životu igra bilo šta što nije epizodna uloga. Lisičino stanište je divljina i u njoj ju je neophodno ostaviti.

„– Šta znači „pripitomiti“?

– To je nešto gotovo sasvim zaboravljeno – reče lisica. – To znači stvarati veze…

– Stvarati veze?

– Naravno – reče lisica – Ti si još za mene samo mališan koji liči na stotini drugih mališana. I nisi mi potreban. A ni ja tebi nisam potrebna. Za tebe sam samo lisica slična stotini hiljada lisica. Ali, ako me pripitomiš, bićemo potrebni jedno drugom. Ti ćeš za mene biti jedini na svetu. Ja ću tebi biti jedina na svetu…

– Počinjem da shvatam – reče Mali princ. – Postoji jedan cvet… Mislim da me je pripitomio…“

Biti lisica znači zauzimati estetski pristup životu. Radi se o bićima koja su navikla da opstaju sama i svojom zaslugom, pa im drugi otuda ne treba iz potrebe za sigurnošću, već iz estetskih razloga. Objašnjavajući Malom princu koja je uloga stvaranja veza, ona mu daje estetske argumente. Kada neko za nas postane jedini na svijetu, on tada pridruži za nas do tada nepoznatu ljepotu stvarima koje nas na njega asociraju. Tako lisica kao vrijednost koju bi mogla dobiti od stvaranja veze sa Princom vidi to što će je u budućnosti uvijek boja žita podsjećati na njegovu kosu. Biti lisica znači tragati za vezama koje će uvećati ljepotu naših trenutaka provedenih u samoći i dati im vrijednost koju bez njih ne bi imale. Isovremeno, to znači tragati za nekim ko neće ostati, već će otići kako bi nastavio potragu za svojom ružom. Ima nečeg tužnog u ulozi lisice. Biti lisica znači ne biti ničija ruža. Ukoliko ste se rodili kao lisica, niko neće u svojoj mladalačkoj zanesenosti naletjeti prvo na vas i u vama naći smisao i sigurnost. Nikada nećete biti centar univerzuma onoga ko je predmet vaše ljubavi. Međutim, ukoliko biste poveli iskren dijalog sa svojom dušom, shvatili biste da vi to ni ne želite. Vaše je da živite pjesnički i divlje, ne noseći sa sobom ništa osim sjećanja.

„– Ah! – uzdahnu lisica… – Rasplakaću se.

– Sama si kriva za to – reče Mali princ. – Nisam ti želio nimalo zla, ali ti si htela da te pripitomim…

– Naravno – odvrati lisica.

– Znači da time ne dobijaš ništa!

– Dobijam – reče lisica – zbog boje žita.“

Ko i kako dijeli uloge?

Sigurno je većina vas koji su s nama stigli dovde, a koji su već dovoljno vremena proveli u ovim međuplanetarnim putovanjima, uočila da im se određena životna scenarija ponavljaju. Tako vam se možda stalno događa da susrećete nekog ko vas obasipa ljubavlju, ali vremenom ta ljubav počinje da vas guši. S druge strane, možda ste od onih koji neprestano nailaze na neke sjajne ljude, koji su ipak svoje srce odavno poklonili nekom drugom. Biće da je to zato što svako od nas u svom životu može nositi ili ulogu ruže ili ulogu lisice. Jedina konstanta, koja je zajednička svima, jeste Mali princ. Imati Malog princa u sebi znači biti u potpunosti spreman da osjetiš drugu osobu i njenu posebnost. Drugim riječima, to naprosto znači ne biti odrasla osoba. Ostale bitne crte karaktera i načina na koji pristupamo drugom zavise od toga da li smo lisice ili ruže. Stoga, ukoliko naiđete na ružu, ne slušajte šta vam govori, naprosto je volite i ne plašite se da joj pokažete da je jaka i bez vašeg prisustva. Vi rođeni kao ruže, ne bojte se da priznate koliko vam je drugi potreban i koliko vas je zapravo strah da ga ne izgubite. A ukoliko ste rođeni kao lisice, radosno hitajte u susret novim iskustvima i ne plašite se da su vaši odnosi jednostrani – ukoliko vas je neko pripitomio, to znači da ste zasigurno i vi pripitomili njega, ukoliko je taj još dijete. Ako vas put nanese pored lisičje jazbine, pustite da vas nauči šta znači „pripitomiti“, i provjerite usput da li joj je možda povrijeđeno koljeno prije nego što odete…