Pisati recenziju albuma godinu dana nakon što je isti izašao nije pretjerano pametno, ako razmišljamo o čitanosti i aktuelnosti ovog teksta. S druge strane, nedavno je nastupio u Zagrebu, uskoro će biti i na Exitu, tako da nam je svakako aktuelan. Doduše, imajući u vidu da se radi o Nik Kejvu, koji je ovaj put izdao album u saradnji sa samo jednim članom benda, Vorenom Elisom, onda sumnjam da ikoga treba i nagovarati da ga posluša, te da će ikome recenzija bilo šta značiti. Ko Kejva nije slušao, Carnage definitivno nije album za početi, ko ga samo površno voli, bolje da ovo djelo izbjegava. S druge strane, pasionirani ljubitelji, koji zapravo i predstavljaju gro ljudi koji ikad puste bilo šta što nisu Red Right Hand i Where the Wild Roses Grow će ovo slušati iznova i iznova, živjeće ovaj album, topiti se uz njega, uzdisati, plakati, prepričavati. Zato, da probam da vas privučem na drugi način – namjeravam vas ovim tekstom natjerati da zaključimo da je Nik Kejv najveći muzičar koji stvara u eri popularne muzike, veći i od Dilana, veći i od Bouvija, veći i od svog uzora Leonarda Koena. Ni sam ne vjerujem u ovo što sam sad napisao, pa ajde da vidimo hoće li ova misao takođe postati jedan kišni oblak koji konstantno kruži iznad nas. Da bih to postigao, pisaću više o četiri decenije benda nego o samom albumu.

Za početak, tehničke stvari. Carnage je album nastao u saradnji dva ključna čovjeka grupe Bad Seeds u poslednjih 20 godina. Voren Elis je uključen u Kejvov bend tokom produkcije The Boatman’s Call, i od tada je njegov uticaj rastao, a dvojac je imao nekoliko sporednih zajedničkih projekata, kao što je bend Grinderman, te više soundtrack albuma od kojih se naročito ističe onaj rađen za film Ubistvo Džesi Džejmsa. Ovo je važno znati iz prostog razloga da nas ne navuče na krivi put to što album potpisuju samo Kejv i Elis umjesto standardnog “Nick Cave and the Bad Seeds”, te da mislimo da je zbog toga nešto drugačiji. Naprotiv, on predstavlja kulminaciju trilogije započete sa Skeleton Tree, mada teme, motivi i histerična polifonost asocira na pjesme sa svih albuma od kada njih dvojica sarađuju. U izvjesnom smislu ovo ostvarenje je sublimat mnogih pjesama koje decenijama volimo i opsesivno preslušavamo iznova i iznova. Album ima osam pjesama, gdje su prve četiri distorzirane, nepravilne, pune nemira koji lako prelazi na slušaoca. Druge četiri su pak nekako mirnije, bliže baladama, i svojevrsno su gorko-kiselo pomirenje sa ustrojstvom svijeta i našim nepostojanim mjestom u njemu. Uprkos tome, nećete nijednoj osobi koja nije slušala Kejva reći da s ovim albumom počne, a ni vi nećete reći ni za jednu od tih burnih pjesama da je kvalitetna kao Higgs Boson Blues, Oh My Lord, Tupelo, kao što nijedna od ovih balada nema kvalitet Into My Arms, Ship Song ili Henry Lee. A opet, kad ga poslušate, slušaćete ga ponovo, pa još jednom, pa ponovo sjutra dan. Posle par dana ćete možda napraviti pauzu i prestati da ga slušate na neko vrijeme. Onda, kad ga ponovo upalite, nećete moći ništa drugo da slušate, čak ni te “bolje” pjesme. Da bismo shvatili zašto je to tako moramo se vratiti na početak benda, i ta će nam priča možda dati odgovor zašto mislim da se radi o najvećem muzičaru od Drugog rata do danas.

Bad Seeds je bend koji su osnovali Nik Kejv, Bliksa Bargeld i Mik Harvi početkom osamdesetih, prvenstveno zamišljen kao podrška Kejvovom kratkoročnom projektu. Srećom, nije se na tom jednom pokušaju završilo i bend postoji i dan danas, mada u izmjenjenoj postavi. Prvih par albuma su predstavljali spoj post-panka i raznorodnih uticaja koje su nosili u sebi članovi benda. Ti uticaji su bili Koen, Elvis, Dilan, Blind Lemon Jefferson, Džoni Keš i čitava plejada velikih imena sa američkog kontinenta. Ipak, multi-instrumentalnost Harvija i sklonost ka mračnim temama Kejva i Bargelda je učinila da bend ne liči ni na jedan od svojih uzora, a da “stare”, “izanđale”, više puta prerađene teme budu potpuno nove. Prvi period, osamdesete godine, uprkos imenu gdje je Kejv nosilac a ostali su Bad Seeds, predstavlja zajednički kreativni spoj sve trojice osnivača, što se najbolje vidi po tome da je dvije najvažnije i najkvalitetnije pjesme (Tupelo i The Mercy Seat) komponovao upravo Mik Harvi. Osim što su dobre, te pjesme nam daju začetke motiva koji će provejavati do današnjeg dana: kralj i kraljevstvo (zasad, kralj je Elvis), (ne)pokajanje u zločinu, i prije svega Bog, starozavjetni i novozavjetni istovremeno (Bog osvetnik i Bog Hrist). Atmosfera je originalno mračna, i to je najveća snaga samog benda, jer ne postoji mogućnost da pomiješate neku njihovu pjesmu sa bilo kim drugim ili da je stavite u kalup gotik roka i sličnih žanrova. Dok su žanrovski bendovi uglavnom izvirali iz istih uzora, “Sidsi” su bili originalni u tim spojevima. Ključni album u ovom periodu je Tender Prey.

Period devedesetih je donio umanjivanje autorskog značaja druge dvojice osnivača benda, te pjesme na kojima se kao muzički autori pojavljuju bilo koja druga imena sem Nik Kejva predstavljaju rijedak izuzetak. Ključna tematika, bilo da se radi o originalnim ostvarenjima, bilo o preradama folklornih pjesama, je morbidan spoj ljubavi i ubistva, odnosno graničnih situacija koje ljude dovode do toga da čine ekstremna djela, da surovo uništavaju. Ono što je bilo izuzetno kod većine ovih ostvarenja, je to što su same pjesme bile komponovane kao klasične balade, sa mekano i lijepo otpjevanim i aranžiranim strofama i refrenima, gdje bi vas mučki, u trećem činu pjesme sačekala neočekivana svirepost aktera, koji zbog neuzvraćene ljubavi, ljubomore, prevare ili nekog četvrtog razloga brutalno ubijaju svoj “predmet” kao da su ljubav i nasilje neodvojive teme. Naravno, ove teme nisu jedinstvene, pogotovo u rok muzici, ali su interesantne i izuzetne u tome što morbidnost nije bila svrha po sebi, niste u pjesama čuli zadovoljstvo zbog smrti, tinejdžerski nezrelo sanjarenje o osveti nad partnerom koji nas je izdao, već istinsko čuđenje i ispitivanje zašto su ljubav i smrt toliko često teme koje idu jedna s drugom. Uprkos tolikom broju tekstova sa istom tematikom, uprkos starim znancima iz narodnih pjesama, ni Henri Li, ni Vranolika Džejn, ni Loti, prokletstvo Milhejvena ne daju neki jasan odgovor zašto nasilje nerijetko prati ljubav, već jednostavno postavlja to kao postojeću činjenicu i paradoksalnost ljudskih odnosa u graničnim situacijama, dobrim i zlim.

Sve ove pjesme o ljubavi su kulminirale njihovim najljepšim albumom, The Boatman’s Call, u kom je nestala sva distorzirana histeričnost i ostali samo klavir, glas i stihovi pomirenja, pomirenja sa izgubljenim ljubavima, promašenim prijateljstvima, prošlom vremenu iza koga je ostalo “drugačije drvo koje diže svoje ruke ka nebu” (People ain’t no Good). U tom ostvarenju punom ljubavnih tema (ovaj put bez ubistava) ističu se teološki prizvuci, i sada kraljevstvo i kralj nisu Elvis i njegov rodni Misisipi, već Bog na nebu i njegovo kraljevstvo (There is a Kingdom). Čini se da je to drugi put ekstremnog stanja u kom se nađemo kada volimo, jedan nas vodi u nasilje, a drugi u neku religioznost, koja ne mora biti dogmatska, ali za Kejva, svaka ljubav jeste odnos prema Bogu. Kao što u pjesmama koje spajaju ljubav i nasilje nije zalutao u djetinjasto fantaziranje tako u ovima koje spajaju ljubav i vjeru nije pošao u crkvene psalme, već čuđenje, kako sobom tako i svijetom, ostaje suštinski odnos, a bilo kakav odnos u kom vjera nije spojena sa već postojećom ljubavi ostaje stihovima stran. Ovaj album je zapravo kraj klasičnih “Sidsa”, izlaz iz Kjerkegorovog estetskog življenja u nešto novo, a nasilni junaci prethodnih albuma ustupaju mjesto Orfeju, Lazaru iz Vitinije i drugima.

Pomenut kraj epohe je “osiguran” odlascima dvojice originalnih članova, Bargeld je otišao nakon albuma “Nocturama” a Harvi nakon “Dig, Lazarus, Dig!!!” što je i bilo očekivano jer je Kejv prilagodio album sebi, a saradnika u tome je našao u Voren Elisu, drugom potpisniku albuma Carnage. Njihov odnos je ključan u stvaralaštvu grupe u ovom vijeku i isticanje isključivo Nik Kejva u stvaranju nekih od najboljih numera dvadeset i prvog vijeka, predstavlja nepravdu prema ljudima koji omogućuju da te pjesme nastanu. Iako se kao autor pojavljuje na svega pet pjesama, oni koji poznaju Elisov opus će u svakoj pjesmi čuti pozadinsku notu ovog multi-talentovanog muzičara, bilo da je odsvirao na violini, flauti, harmonici, violi. Svi mi koji smo zaljubljeni u stihove kojima nas Nik oduševljava od albuma “No More Shall We Part” do danas dugujemo mnogo Vorenu, jer očito da u njegovom muziciranju, u notama koje pronalazi, postoji nešto što omogućava Kejvu da pronađe nove razloge da ispituje svijet oko sebe, da propituje Boga zašto se dešava ono što se dešava, da nalazi smisao u svom haosu koji nas okružuje, što onda i nama, slušaocima omogućuje da budemo dio tog putovanja. Reklo bi se da, kao što je Sokrat savladao majeutičku (babičku) vještinu u dijalogu omogućujući svojim sagovornicima da sami dođu do istine, tako je Elis savršena babica Kejvovom komponovanju i pisanju i tako odrpan, čupav, sa pet-šest instrumenata iza sebe, djeluje kao najčudnija babica na svijetu.

Ipak ono osnovno se nije promjenilo, sva postavljena pitanja i dalje ostaju bez smislenog odgovora, već se mahom radi o nizanju impresija među kojima se ističe pjesma Higgs Boson Blues sa albuma Push the Sky Away koja je po mom skromnom mišljenju nadogradnja čuvene Bouvijeve Life on Mars, samo što, za razliku od Dejvida koji je naslove mogao kupiti sa televizije, Nik ima pred sobom svu buku interneta, a sva ta gomila informacija je samo na korak od apsolutnog nestanka eksplozijom nezainteresovane Božije čestice. Negdje je i čitava diskografija Sidsa nalik tome – kako naći mjesto u haosu oko nas dok nas samo nokat dijeli od potpunog nestanka. Zato se moglo reći da je sa ovim albumom i ovom pjesmom bend mogao i da se konačno ugasi, ali je vjerovatno najveća tragedija koja čovjeka može zadesiti (roditelj koji mora da sahrani svoje dijete) učinila da se to ne desi.

Smrću Kejvovog sina Artura počinje stvaralačka faza kojoj i pripada album Carnage. Očekivano, gubi se važnost bijelog šuma informacija koje nas okružuju, nebitni postaju folklorni likovi i njihove tragedije, sva zapitanost je kako ići dalje kada vidiš koliko lako tvoja suštinska budućnost, a jedina prava budućnost koju imamo su naša djeca, može nestati. Koja je uopšte svrha stvaranja, ako ne možeš stvarati za njih. U takvoj situaciji sva pitanja postaju prošarana tom sveobuhvatnom mišlju – nije važno više jel Bog inverveniše ili ćuti, samo je važno kako dopušta smrt djeteta, nisu važne antičke priče ako nisu o narednoj generacije, haos koji nas okružuje više ne budi radoznalost nego stvara rezignaciju da zagledanost u njega odgovara sa tim da “ništa nije besplatno” (Skeleton Tree).

Carnage je album koji je nesumnjivo zaključak te post-traumatske trilogije (Skeleton Tree, Ghosteen i sad Carnage), ali je i na pijedestalu kompletnog stvaralaštva. Svaka od pjesama predstavlja neku od već pominjanih tema. Počinje se žestoko sa Hand of God, sledeća je Old Time, koja namiguje onim prvobitnim uticajima, mada ovdje umjesto Elvisa ili Džoni Keša imamo Glen Kembela i predstavlja emociju koja je neizbježna – nostalgičnu želju za povratkom u neki period kad je bilo sve daleko lakše. Ali već sledeća, naslovna, ukazuje da je to nemoguće, da kišni oblak nailazi iznova i iznova, i mi ga možemo posmatrati sa terase uz olovku i neki plan, kakav god bio. White Elephant, politička i snažna je možda zanimljivija zapadnim slušaocima i protestima koje potresaju SAD poslednjih godina, dok je za nas zanimljivije slaganje stihova i nalaženje novih sintagmi. Druga polovina albuma je potpuno drugačija, nekako mirna, blaga, kao da želi da nam kaže da, iako se neće stići na mjesta na koja smo planirali stići (Albukerki ovdje, mada ne kao referenca na Duška Dugouška), da nećemo podijeliti iskustva koja smo planirali, ostajemo jedni s drugima, i iako idemo samo jednim putem (koliko god da nam se činilo da postoje makar dva Frostovska puta, uvijek odaberemo jedan i nakon odabira nikad ništa ne biva isto) kroz polja lavandi, uz nas ostaju one koje volimo, i mi stojimo zajedno na rasutom tlu (Shattered Ground). Čini se da je, uz Elisovo muziciranje, Kejv odlučio da se pomiri sa onim što mu se desilo, da pruži ruku ka svima koji su mu preostali u životu (a mnoge koji su i dalje živi je nekako odgurnuo) i da prihvati svoju ulogu, kao što prihvata ulogu svih ostalih, bilo da se radi o Bogu, političkim činiocima ili bližnjima. Na kraju, Balcony Man govori i o tome šta jedan pjevač jeste, uprkos svim vanvremenskim temama, uprkos konstantnoj začuđenosti, uprkos jedinstvenoj morbidnosti i ljubavi u dva reda, Kejv je samo drugačiji Fred Aster, zabavljač, sto kila krvi i kosti koja se topi na našim foteljama (dok se i mi topimo uz ovu ili onu pjesmu) i šta mu na kraju ostaje bez da kaže i osjeti, sem da je ovo jutro izuzetno kao i ti pored njega (This morning is amazing and so are you) i da zaključi da sve što te ne ubije te učini luđim što su i poslednji stihovi na albumu. Kao što rekoh na početku, ovo je ostvarenje namijenjeno tvrdokornim fanovima, i kao takvo će im vjerovatno predstavljati najbolji album u poslednjih par godina, pun višesmislenih stihova i tema na koje smo naviknuti, dok muzički motivi prenose isto što i stihovi, jedan stalni nemir koji pokušavamo da pohranimo u sebi i da nastavimo uprkos njemu. Carnage je priča o dosadašnjem stvaralaštvu Sidsa, Kejva i Elisa, ali i priča koju svako može uzeti kao svoju, jer svakome neki kišni oblak konstantno kruži okolo, kišni oblak koji daje to malo kiše onoj ljubavi koja je suština u životima svih nas. Veličina Kejva i Elisa je u tome što su jedan minimalistički snimljen album spakovali tako da vas natjera da zaboravite na sva druga, pa i njihova prethodna, ostvarenja, da ga nosite sa sobom i dok ga ne slušate, da ga ponavljate dok ne zapamtite svaki ton, svaku notu, svaku pauzu. Istinsko remek-djelo.

Ne znam da li sam ikog uspio da ubijedim u tezu s početka. Uostalom, ona nije važna jer nije nikakva emprijiska činjenica, već puk osjećaj, isti kao naslovna numera koja, kao kišni oblak konstanto kruži iznad nas. Možda, kada oblak otjeraju neki snažni vjetrovi, dođe do promjene pa ni sam ne budem vjerovao u ovo što sam napisao, ali sada, taman kao i 2008 kada sam ga prvi put vidio uživo, smatram da Kejv jeste najveći pop-rok muzičar svih vremena (željeći time da obuhvatim svu popularnu muziku nastalu nakon Drugog svjetskog rata), a svoju veličinu duguje Harviju, Bargeldu, a pogotovo Vorenu Elisu, čiji polifoni haos očito porađa kompleksne stihove koji kruže oko nas, svakodnevno. Stvaranje muzike kao beskonačno postavljanje pitanja je samo po sebi originalno, kao što je postavljanje pitanja u svakoj drugoj ljudskoj djelatnosti. Moguće da je stvaranje jedino i smisleno kao beskonačno zapitkivanje bez pravih odgovora, jer suština življenja jeste u pitanju bez odgovora, beskonačnost i Bog ostaju nijemi pred svim pitanjima koje postavljamo, jedina mogućnost je da živimo dalje tako kako možemo. I iako estetski život o kom Kjerkegor piše “kao da stalno treba da počne a nikako ne počinje” postavljanje čak i jednog istog pitanja nas gura napred, jer smo drugi mi koji ga postavljamo, kao što su druge pjesme kojima na ta pitanja odgovaramo. Veličina je u tome da održimo svijest da se na pitanja ne može odgovoriti, jer se ovakva pitanja riječima ne odgovoraju, nego da živimo u ulogama koje imamo, pa je neko Balcony Man, neko babica, a neko kolumnista.