Piše: Ognjen Savić

Istovremeno, na sasvim drugoj kraju političkog spektra morali bi da uočimo sve one kojima usta i tvitovi nisu puni građanske i pravne države kako bi prikrili svoju klasnu nadmoć, sve one koji ne vape za ravnopravnošću nacionalnih korpusa da bi bolje prodali svoj nacionalizam

Gospodari su oni koji imaju moć,
u većem ili manjem obimu,
da upotrebljavaju zajedničku silu društva
tj. fizičku, intelektualnu i ekonomsku moć svih
i da potčine svakoga pojedinca svojoj (gospodarskoj) volji.

Eriko Malatesta

Uvodno (retoričko) pitanje

Kojeg bi to razumnog čovjeka trebalo da muči pitanje da li je država u kojoj bitiše “samostalna” ili “nesamostalna” ako i u jednom i u drugom slučaju bijedno i poniženo diše?

Ili ovako: da li je moguće da bilo kome nešto znači cinično brendiranje ili licemjerno etiketiranje stranaka kao “državotvornih”, “suverenističkih”, “patriotskih”, “unionističkih”, “izdajničkih”…?

Ili preciznije: kako je moguće da neki ljudi jednako dozvoljavaju političarima/nacionalistima da ih iznova i iznova vraćaju na izanđale priče o nastanku, nestanku i obnovi države, poput 2006. i 1918. kad su i ta 1918. i ta 2006. i maltene sve crnogorske godine prije, između i poslije dominantno bile manifestacije hirova i moći vlastodršaca, a ne refleksije jasnih potreba i želja tzv. običnih ljudi, koji su od države uvijek tražili dublji smisao i interes od tamo nekog “državno-pravnog statusa”?

1918.

Svako ko pokušava da ustvrdi kako je pripajanje Crne Gore Srbiji prije ulaska u Kraljevinu SHS, u cilju “vjekovne” težnje ove dvije države da se “ujedine”, bio posve slobodan i demokratski izbor ljudi Crne Gore (preko tzv. narodnih poslanika), taj je ili ošamućen demagogijom onih političara/nacionalista koji tu godinu slave kao sveti dan ili taj zbilja ne zna kako se Crnom Gorom oduvijek vlada(lo).

Istovremeno, onaj koji ne shvata da su svi oni tzv. obični ljudi koji su aktivno ili pasivno dali šansu toj novoj formi države u stvari bili razumnici ili nacionalni romantičari, a ne nikako izdajnici, taj opet ništa ne zna o tzv. optimizmu potlačenih ili ne vidi zluradu i licemjernu propagandu onih političara/nacionalista koji proklinju 1918.

2006.

Svako ko pokušava da ustvrdi kako je razdvajanje Crne Gore i Srbije, u cilju “vjekovne” težnje ove prve države da bude “suverena”, bio posve demokratski izbor ljudi Crne Gore, taj je ili ošamućen demagogijom onih političara/nacionalista koji tu godinu slave kao sveti dan ili taj zbilja ne zna kako se Crnom Gorom oduvijek vlada(lo).

Istovremeno, onaj koji ne shvata da su svi oni tzv. obični ljudi koji su aktivno ili pasivno dali šansu novoj formi države u stvari bili razumnici ili nacionalni romantičari, a ne nikako izdajnici, taj opet ništa ne zna o tzv. optimizmu potlačenih ili ne vidi zluradu i licemjernu propagandu onih političara/nacionalista koji proklinju 2006.

Prva izvjesnost

Ako pokušamo da analiziramo ključne preokupacije crnogorske političke scene mjesecima, pa čak i godinama za nama, u najkraćem bismo zaključili da je Crna Gora (opet) na sudbonosnoj prekretnici, maltene kao i 1918. i 2006., i to (opet) kroz biranje između ovog ili onog gospodara, i to (opet) kroz svrstavanje u ovaj ili onaj nacionalni odred.

Ukoliko zanemarimo antropološku vrijednost činjenice da je izvjesnost življenja u debeloj sijenci gospodara u Crnoj Gori poznata vjekovima, čak i danas, čini se da bi u kontekstu promišljanja o aktuelnoj konstrukciji crnogorske političke diobe vrijedjelo ponoviti notornu istinu da je svaka politička ponuda koja se u biti svodi na “biranje” između ovog ili onog gospodara zapravo podvala lažne dileme, koju, naravno, pripadnici i indoktrinirani poklonici manipulatorskih garnitura maskiraju kao iznuđen izbor između dobra i zla.

Međutim, ono što takvu vrstu političke podvale čini prijemčivom i učinkovitom (i zato još više opasnom), jeste poznato oslikavanje političkih i ličnih interesa raznih “pretendenata na presto” paletom nacionalnih boja i ukrašavanje tiradama o “odbrani” države/nacije.

Tako su danas u Crnoj Gori dizajnirane dvije dominantne i suprotstavljene kamarile koje su sebi uspješno prikačile različite nacionalne ambleme i prefikse koje znamo kao “procrnogorska” i “prosrpska” struja, pri čemu bi onu garnituru koja je nominalno bliska nazivu države Crne Gore trebalo da progutamo kao “zabrinutu” za očuvanje spoljašnje dimenzije države, dok bi onu koja je nominalno bliska nazivu jedne nacije u toj državi trebalo da svarimo kao “zabrinutu” za očuvanja unutrašnje dimenzije države.

Naravno, posljedično dolazimo do toga da svi oni koji se upecaju na nacionalistički mamac više nisu svjesni mutne vode u kojoj se love pristalice i jedne i druge (kvazi)opcije, pa zahvaljujući tome ne mogu ni da razumiju zašto su tragikomične fantazije o “opstanku crnogorstva” ili “vaspostavljanju srpskog svijeta” kojima se plaši ili hrabri nacionalna “nejač” u državi.

Druga izvjesnost

Ako pak društveni i politički trenutak u kojem se nalazi Crna Gora detektujemo kao (novu) šansu za izbor između pokornosti kojem god autoritetu/gospodaru i realnih interesa ovdašnjih ljudi, tada već odgovor na dilemu gdje smo i kuda dalje postaje strateški precizan, ali i etički jasan. Jer, tada bi na jednoj strani morali vidjeti sve one koji u nacionalističkoj ekstazi viču nebesima “da je vječna” ili “veseli se srpski rode” ili “ja sam dio manjinskog naroda”, sve one koji imaju oca nacije (koji ih zlostavlja) i majku istoriju (koja ih napastvuje), koji znanje podređuju religijskoj dogmi, a profesiju partijskoj volji, koji demokratiju vide komunističkim, a etiku kapitalističkim naočarima, nadasve sve one za koje smo rekli da su prevareni od strane domaćih/tuđih političkih manipulatora koji su jednom nogom u privatnom rajskom vrtu a drugom (nadamo se) u državnom zatvoru.

Istovremeno, na sasvim drugoj kraju političkog spektra morali bi da uočimo sve one kojima usta i tvitovi nisu puni građanske i pravne države kako bi prikrili svoju klasnu nadmoć, sve one koji ne vape za ravnopravnošću nacionalnih korpusa da bi bolje prodali svoj nacionalizam, koji svoje stanove i pune buđelare ne moraju da pravdaju ozakonjenim pljačkama, koji ideje o uređenoj administraciji ne šiju na reveru, već dokazuju na šalteru, koji nadasve promišljaju o opštem zdravlju, etici, obrazovanju, kulturi, saobraćaju i platama kao o pojmovima koji su suština, a ne dekor države.

Otuda bi bilo više nego lako shvatiti da su (i) danas na jednom polu Crne Gore svi oni koji se međusobno “očima ne mogu vidjeti” (što bi svakako bio samo njihov problem da tu zarazu ne šire izvan svojih domova), a na udaljenom, drugom kraju oni koji žele jedni druge da vide u svim svojim neopterećujućim različitostima i zajedničkim interesima.

2023 + x

Ono što bi u prikazanom krokiju naše zbilje moglo da se zbroji, jeste nemoćna izvjesnost da je ovih drugih ljudi mnogo više nego što to iko može da mapira u mučnom političkom životu Crne Gore i u ništa manje mučnim ovdašnjim medijima (koji distribuiraju prvenstveno “filozofiju” onih prvih).

A to dalje podrazumijeva nadu (ma koliko to utopistički zvučalo, pogotovo u kontekstu zemlje koja zna samo za “hard” i “soft” autokratski režim) da ćemo umjesto 1918. ili 2006. i svih prije i poslije godina, jednom doista moći da slavimo neki datum koji nešto znači živim ljudima, a ne društveno jalovim političarima i nacionalnim demagozima korumpiranim duhom dominacije, dakle godinu u kojoj će se začeti ekonomski i pravni i kulturni proces koju bar miriše na jednu Švedsku ili Švajcarsku, a ne na dosadašnju Crnu Goru i sve njene gospodarske i međunarodno pravne mjene i sistemske metamorfoze.

Da li će se taj praznik ikada pojaviti na istorijskom kalendaru Crne Gore (i Evropske unije), pored preduslova da što više ljudi osvijesti jasno razdvajanje interesnih polova u državi, odnosno da održi glavu iznad vode, svakako presudno zavisi od zdravog političkog, društvenom i kulturnog umrežavanja ove druge grupe ljudi i njihovog artikulisanja opštih interesa društva. Jer, u slučaju da se tumačenje naših interesa prepusti onoj prvoj družini, koja je već zbila svoje pljačkaške i nacionalne redove i raširila barjake sa njihovim omiljenim rednim brojevima (1918. i 2006.), sudbina Crne Gore u godinama pred nama možda neće biti daleko čak ni od katastrofe Jugoslavije s početka devedesetih godina prošlog vijeka. Ukoliko se ovakva bojazan nekome učini retoričkom ili pretjeranom, neka se prvo prisjeti istorijske ponude EU da se ekonomski i pravno ojača Jugoslavija, a onda i istorijskog odgovora jugoslovenskih gospodara da će se “oni” ipak boriti za svoje “nacionalne” snove.