Razgovarao: Nikola Nikolić

Muški strah satkan je prije svega od suočenja s istinom. I ženski je satkan od straha sa suočenjem. Danas mladi „progresivni“ ljudi mogu razumjeti strah, traume, političku borbu LGBT zajednica, mogu razumjeti rasnu diskriminaciju i slično, međutim naš svijet nije podijeljen samo na rod (muški i ženski), nego na siromašne i bogate, bijele i „ostale“ zajednice, a onda i religijske i kulturne zajednice

Ako za nekoga iz književne galaksije važi ona da ga ne treba posebno predstavljati, onda je to svakako Dubravka Ugrešić. Najistaknutije i u svijetu najpoznatije (recentno) spisateljsko ime eks jugoslovenskog regiona. Za nju su protekle godine morali čuti i oni koji ne prate literarnu scenu, kada je u medijima planula vijest da je jedna od ozbiljnijih kandidatkinja za Nobelovu nagradu. Tada je, naravno, bilo važno podičiti se kako je neko sa ovih prostora dostigao zenit međunarodne reputacije. Svi su pomalo uzimali od njene slave, baš kao u slučaju Lane Bastašić, koju predstavljaju kao srpsku/bosansku/hrvatsku književnicu čim se njeno ime spomene u kontekstu prolaznog spektakla, uglavnom vanknjiževnog. Koji se, je li, u široj javnosti tretira kao nešto nad, makar nakratko vrijedno oštrijeg, naklonjenijeg fokusa. 

S druge strane, čitaoci nemaju problem s ovom vrstom adrenalinskog izliva. Oni znaju šta mogu da očekuju. Autorka koja već više od dvije decenije živi i stvara u Holandiji i dalje je veoma aktivna, u zavidnoj stvaralačkoj kondiciji, svim svojim analitičkim receptorima skopčana s fenomenima današnjice. Kao rezultat imamo knjige koje se smještaju na posebna mjesta u memoriji, otporna na zaborav. Jedna od takvih je i ona posljednja, rječitog naziva „Brnjica za vještice“. 

Vašu posljednju knjigu nije lako žanrovski odrediti. Jedna od prethodnih, „Lisica“, takođe se opire ovoj vrsti definisanja. Zašto se – barem u posljednje vrijeme – najbolje osjećate u tim hibridnim formama?

Ako ste čitali, a nadam se da niste, sve moje knjige kronološkim redom (redom kojim su publicirane) onda ćete vidjeti da fraza „barem u posljednje vrijeme“ nije točna. Za tako nešto morali biste poznavati i književni kontekst, a njega ne znate, niti ga možete znati, jer ste isuviše mladi. Naime, Poza za prozu (1978) je neka vrsta fikcionaliziranog književnog manifesta koji je prije svega rodno obilježen. Tako nešto nije postojalo niti u domaćoj književnosti, a za svjetsku ne znam. To naravno ne znači da je ta moja novela dobra ili da to nije. Štefica Cvek u raljama života (1981) je pokupila simpatije nešto šire publike, ali zahvaljujući filmu, tako da većina publike zna da se radi o filmu Rajka Grlića, ali vrlo često ne zna da je film zapravo pokušaj filmskog čitanja književnoga teksta. Zašto je lik Štefice Cvek pokupio simpatije? Ako se pozabavimo tim pitanjem mogli bismo doći do neočekivanog odgovora. U svakom slučaju odgovora koji ja, kao autorica teksta, ne bih očekivala. Onda je došla zbirka kratkih priča Život je bajka (1983), koja je ostala totalno nepročitana. A onda je došao roman Forsiranje romana-reke, koji je bez obzira na Ninovu nagradu pročitan u kontekstu klasičnog romana, ali su mnoge „jake“ teme mimoišle polje kritičke recepcije. A onda su došli eseji, romani, sve što nije nastalo u novom političkom i (anti)intelektualnom post-jugoslavenskom kontekstu. I ponovo isti nesporazum kojim se gotovo nitko nije pozbavio. Naime, kako zapadni kontekst prima istočno-evropske romane, a prima ih iz svoje tradicijske, političke i kulturne perspektive, i kako istočno-evropski autori koji su se našli na zapadno-evropskom i američkom tržištu primaju taj novi kontekst. Proučavanje tako nečeg kompliciranog zahtijeva težak rad, a s druge strane suvremena dinamika je tako histerično ubrzana da nitko nema vremena za pronalaženje odgovora na uskom i u krajnjoj liniji nevažnom polju kao što je književnost. Ali žanrovski hibridne forme uglavnom su tematski hibridne forme. Uspješna komunikacija s konzumentom još uvijek nije umjetnost. To je samo uspješna komunikacija. Trenutno najuspješniju komunikaciju ostvaruju emojiji. Je li to književnost, video komunikacija, novi jezik koji ostvaruje uspješnu komunikaciju ili će to tek postati – sve to još uvijek ne znamo.

Okosnica „Brnjice za vještice“ (a moglo bi se reći i jedna od glavnih tema koje Vas preokupiraju godinama unazad) jeste pitanje dominirajuće, maskulinističke vizije svijeta. Koliko su žene uspjele, tokom prethodnih decenija pojačanog i udruženog aktivizma, ispraviti našu krivo nasađenu civilizaciju?

Zar mogu samo žene riješiti probleme koje je krivo nasadila „naša“ civilizacija?! Kako ih rješavaju lojalni Hrvati? Tako što silovatelji, nasilnici izvođači jezivih zločina imaju veliko razumijevanje hrvatskog sudstva, pogotovo ako su ratni dragovoljci. Tako što se u demokratskoj zemlji dopušta Hrvatima da puze po svom trgu bana Jelačića i mole da se ženama kontrolira i limitira seksualna aktivnost. Ovako ili onako to je za mene apsolutno najjeziviji prizor koji sam vidjela u zadnje vrijeme, iako bi se hrabri i još uvijek živi ukrajinski i ruski vojnici uvrijedili zbog mog strašnog propusta da i njih spomenem.

Usput rečeno, trebalo je jako puno godina da se razviju kulturni senzori, kao i pošiljaoci signala. Mislim da muškarci čuju poruke više nego žene i reagiraju na različite načine, pojačanim nasiljem i mržnjom prema ženama, otporom, zbunjenošću, potrebom da se drukčije profiliraju.

A kolika je pričinjena šteta? Vjerujete li u mogućnost nekog tihog ustanka, narastajućeg angažmana žena na svim pozicijama, počev od vodećih, kojim bi se barem malo kompenzovala vjekovna podređenost?

Zašto i vi izostavljate samoga sebe? Vi taj „civilizacijski problem“ ostavljate ženama da ga riješe, a pritom mislite da je moj dojam kriv, jer da ste vi lično riješili taj problem i s tim problemom nemate nikakve veze. 

Kažete da „ni doktorati, ni značajna reputacija ne mogu sakriti muški strah od žena“, što ishoduje totalno nesvjesnom, odnosno manje ili više svjesnom mizoginijom. Od čega je satkan taj strah?

Muški strah satkan je prije svega od suočenja s istinom. I ženski je satkan od straha sa suočenjem. Danas mladi „progresivni“ ljudi mogu razumjeti strah, traume, političku borbu LGBT zajednica, mogu razumjeti rasnu diskriminaciju i slično, međutim naš svijet nije podijeljen samo na rod (muški i ženski), nego na siromašne i bogate, bijele i „ostale“ zajednice, a onda i religijske i kulturne zajednice. Situacija je daleko kompliciranija nego što se većini na prvi pogled čini.

Kažete i da vlastitu mizoginiju nijesu u stanju detektovati ni mnogi muškarci. Kako se onda boriti sa tako duboko ukorijenjenim, gotovo pa urođenim deformitetom – sveprisutnim do mjere da je postao nevidljiv, tj. utopljen (i kamufliran) u normalnost?

Treba se boriti s mijenjanjem perspektive, s novim razumijevanjem, sa znanjem, profesionalno, politički, aktivistički, s mijenjanjem zakona, s milijun akcija u kojima će uporno, profesionalno, entuzijastički sudjelovati svi. To će, naravno, biti jako teško jer je sve to možda naprosto pitanje moći, njezina napuštanja i njezina osvajanja. Zašto bi muškarci trebali predati moć u ruke ženama?

Primjećujete li u savremenom feminizmu neka pogrešna skretanja, „lijeve greške“? Drugim riječima – šteti li učinkovitosti feminizma moguća neartikulisana ratobornost u borbi za žensku stvar? I je li to zapravo neizbježna nuspojava onog dugog uzgajanja stereotipa o ženi kao nižem biću? Zašto se toliko busamo tradicijom kad su takvi negativni stereotipi neodvojivi dio ovdašnjeg folklora? 

Da, u pravu ste. Voljela bih čuti vaše prijedloge kako da žene postanu manje agresivne, manje „neartikulisano ratoborne“ u borbi za „žensku stvar“, kako da izbjegnu „neizbježne nuspojave“ koje su rezultat pristanka na stereotip žene kao nižeg bića.  

Pitate se kako se uopšte kultura zasnovana na principu etničkog ekskluziviteta može nazvati kulturom. Pa, šta je onda ovo što danas imamo, u našim atomiziranim društvima, tri decenije nakon raspada Jugoslavije? Kakve su to kulture?

To su nove kulture!

Ima li nade za optimizam? „Ko na brdo, ak’ i malo, stoji, više vidi no onaj pod brdom“, veli Njegoš. Uočavate li s Vaše emigrantske distance neke pojave vrijedne hvale, modele koji postepeno zacjeljuju rane?

Važna je geografija. Geografija je pitanje filozofsko-političke vizure. Njegoš je u pravu. Njegova je domovina „brdo“. U „brdima“, što simboličnim, što stvarnim, žive mali narodi. A „u malim narodima geniju se gnijezdo krije“. Geniju, kažem ja, a kaže i Njegoš, ne, dakle, genijalki.

Vidimo da, ne samo na Balkanu, već i širom Evrope uglavnom vladaju ili desničari, ili centristi lišeni ideološki jasnijih predstava. U čemu griješi današnja ljevica?

Nista više nije kako je nekad bilo. Novi napad na Zimski dvorac povesti će Elon Musk.

Nakon tri decenije života u inostranstvu, da li je to za Vas i dalje inostranstvo? I šta za Vas predstavlja nekadašnja domovina?

To je složeno pitanje koje zahtijeva složen odgovor. A osim toga odgovor bi, pretpostavljam, bio velika gnjavaža. Zato ću radije ponuditi odgovor mladog talentiranog američko/vijetnamskog pisca koji je rekao što je zemlja drugo do doživotna robija (What is a country but a life sentence?) Jesam li, dakle, uspjela izmaći „doživotnoj robiji“ ostaje tek da se vidi.