Piše: Stefan Đukić

Ako želimo da održimo valjanost Marksove misli, a smatram da je to ispravno, moramo istražiti postoje li drugi opijumi, da li je tržište narkotika za “narodne mase” poraslo?

Sredinom devetnaestog vijeka na istoku Azije odigrala su se dva rata koja su posebno sramni momenti u istoriji. Svaki rat je, za makar jednu zaraćenu stranu (a nerijetko i za obje) sraman momenat, ali su ovi, opijumski, posebno sramni jer je uzrok rata bio u tome da se primora jedna strana (Kina), na uvoz velike količine opijuma koji bi dalje primoravala svoj narod na zavisnost ka ovom, vjerovatno najopasnijem i najrazornijem, narkotiku. Iako se samo ta dva rata – britansko-kineski i francusko-kineski zovu “Opijumski” bilo je još sukoba sa sličnim ciljem kroz istoriju. Danas bih pozajmio taj izraz za jedan drugi vid sukoba. 

U jednoj ili drugoj interpretaciji, svima je poznata misao Karla Marksa koja glasi: „Religija je opijum za narod“. Vrijedi znati je da je Marks ovu misao sročio za djelo koje nikad nije objavljeno a koje se trebalo zvati „Prilog kritici Hegelove filozofije prava“. Mi za misao znamo jer se nalazila u uvodu koji je objavljen. Treba istaći i da je takva ideja zapravo već postojala u djelima Markiza de Sada i Novalisa. 

Ova ideja je posebno bila popularna i korišćena tokom socijalističke ideje oličene u dijalektičkom materijalizmu mada je u toj interpretaciji u jednoj značajnoj mjeri zloupotrebljavana. Šta je zapravo Marks htio reći kada je nazvao religiju “opijumom za narod”?

Nije nikakva novina reći i znati da utemeljivač marksizma nije bio ljubitelj religije. On je svoja neslaganja sa religijskim stavovima izražavao u mnogim djelima, među kojima se ističu čuvene „Teze o Fojerbahu“. Ovdje ipak imamo jedan problem – suština misli o religiji kao opijumu za narod nije na religiji, nego na narodu i opijumu. 

Stvar je u tome da se država, odnosno njena kapitalistička vlast služi religijom kao svojevrsnim opijatom za narod, kao nečim što će narod anestezirati i okupirati mu misli. Tako će ga osujetiti od razmišljanja o tome koliko sati dnevno mora da radi, koliko taj rad vrijedi, šta mu je ponuđeno kao zamjena za to utrošeno vrijeme od “zemaljskih uživanja”. Marksovoj misli nemamo šta zamjeriti, državne vođe, nerijetko uspomoć religijskih, su običnim ljudima plasirali ideju o vječnoj sreći i blaženstvu u sledećem životu, da bi time opravdali svoje bogatstvo a njihovo siromaštvo, svoj nerad a njihov rad, svoju trenutnu, ali dakako prolaznu, sreću, a njihovu nesreću. Besjeda na gori je na taj način bila zloupotrebljavana hiljadama, možda i milionima puta.

Marksovo stanovište, uprkos povratku snažnog upliva religije u mnoga društva, je danas neophodno dopuniti. Prostom analizom vidimo da se misao sastoji iz dva dijela. Drugi dio govori o tome da postoji nešto što je opijum za narod. Prvi dio taj opijum nalazi u religiji. Lako vidimo razlog radi kog je misao postala zastarjela. Religija je i dalje uticajna, ali u daleko manjoj mjeri i kod mnogo manje ljudi nego početkom i sredinom devetnaestog vijeka. Istovremeno, današnji vlastodršci ne posežu uvijek za religijom kao metodom opijanja naroda. Po ustavima većine zemalja, ne postoji državna religija, a svjedoci smo toga da su svjetovne i vjerske vođe nerijetko u dubokim sukobima. 

Ako želimo da održimo valjanost Marksove misli, a smatram da je to ispravno, moramo istražiti postoje li drugi opijumi, da li je tržište narkotika za “narodne mase” poraslo?

Tekst sam sa razlogom nazvao ,,Opijumski ratovi”. Danas je pogrešno reći da je bilo koja ,,jedna” stvar opijum za narod, zato što ne postoji pojam dovoljno širok da obuhvati sve ono čime narod danas biva opijen. Uostalom, to što su na našim prostorima navodno iskreni (ili manje iskreni?) sljedbenici Marksove misli oličeni u Savezu komunista govorili da je ,,religija opijum za narod” ne znači da nisu istovremeno nudili druge opijate. Tako su opijumi bili partija, svjetska revolucija ali prije svega Tito. Uostalom, nakon Titove smrti očito nije pronađen drugi, podjednako intenzivan opijat, pa su partijski čelnici odlučili da bi radije da nas sve povedu u krvavi građanski rat.

Savez komunista je tako imao jedan učinkovit opijat za svoju ideologiju, što je nekako prikladno za jednopartijski sistem. Kada je to takozvano jednoumlje palo (uz veliki prasak), navodno je došla sloboda, demokratija, ona koja je pljuvala Marksa i socijalizam kako je znala i umjela, ali se nije gadila na ideju narodnog opijuma. 

Prvi opijumi koje su koristili se nisu mnogo razlikovali od partije do partije, ponavljajući riječi čije stvarno značenje na ovim prostorima predstavlja prazan šum – to su “sloboda” i “demokratija” ali i identitetske odrednice. Ove opijume je bilo jednostavno pozajmiti, s obzirom na to da su se toliki niz godina uspješno koristile u inostranstvu, do te bolesne mjere da se slobodom naziva prisluškivanje, zatvaranje bez podizanja optužnice, a demokratijom mogućnost izbora između dva ista kandidata.

Vremena su se pak mijenjala i nije bilo jednostavno držati se ova dva, generalno providna, opijuma. Koliko sama riječ demokratija vrijedi, najbolje se vidi na primjeru Sjeverne Koreje, koja se u svom zvaničnom nazivu zove Demokratska Republika Koreja. 

Nova vremena tako traže nove opijume, a oni su postali način vođenja političke borbe. Uvjeren sam u to da malo koja stranka na teritoriji bivše Jugoslavije (a vjerovatno i šire) zaista dijeli vrijednosti koje u svom programu zagovara, već samo traži na političkoj pijaci ideju koju može prodati što većem broju glasača. Tako smo na pijaci narkotika našli jezik, državnost, NATO, EU, savršenu zaposlenost, religiju koja doživljava svoj snažni comeback, investitore iz svih mogućih krajeva svijeta, i ideju da ćemo zarađivati veliki novac bez stvarnog rada.

Nazovite me skeptikom, ali ja zaista sumnjam da postoji politička družina koja iskreno vjeruje u ono što propagira, naročito ako se ta družina nalazi na vlasti. Zato, kao što su nekad vladari prodavali ljudima religiju kao opijum koji bi im olakšao stvarnost, danas nam prodaju svaku stvar koja može da nas zapali, da nam tako skrene pažnju. Kao što su se u opijumskim brlozima skupljali ljudi koji bi, dok uživaju u tom narkotiku, zaboravili na sve što se u njihovom životu dešava i što ih muči, tako nam partijski političari nude brze injekcije opijuma koji nude kako bi zaboravili koliko smo obespravljeni, diskriminisani, podijeljeni, potcijenjeni.

Pitam se postoji li više opijata koje nude dileri droge ili ovih koje nude dileri politike. Upravo zbog toga se i vode opijumski ratovi, koji treba da odluče ko će više svog opijata uspjeti da proda i time više vlasti da uzme. Zato, slobodno kažem, po ugledu na Marksa:

Ustav je opijum za narod

Evropska Unija je opijum za narod

NATO je opijum za narod

Povoljni krediti su opijum za narod

Zemlje BRIKS-a su opijum za narod

Otvoreni Balkan je opijum za narod

Berlinski proces je opijum za narod

Nacija je opijum za narod

Parada ponosa je opijum za narod

Antifašizam je opijum za narod

Fudbal je opijum za narod

Kladionica je opijum za narod

Rat je opijum za narod

Koncert je opijum za narod

Sajam knjiga je opijum za narod

Mogao bih ovako do sjutra. Dokle god nas politička elita smatra gomilom koju treba anestezirati na bilo koji način, sve ove stvari, bile one u suštini dobre ili loše predstavljaju samo još jedan fiks koji nam se nudi da bi spavali mirno i gledali isključivo svoja posla dok život, svijet i društvo pored nas prolaze. Istovremeno, svaki od ovih opijata može biti i vrijednost za koju ćemo se iskreno boriti i širiti. Samo to ne može biti moguće ako vrijednost nije vrijednost, već opijat.