Posjetioci ovogodišnjeg Sea Dance festivala imaće priliku da, u ritmu muzike grupe Dubioza kolektiv, viču ono što u kolonijalizovanim i korumpiranim društvima ne smije biti izrečeno ni u pola glasa sa usana pojedinca koji iole brine za vlastitu budućnost. Reklo bi se, stoga, da je umjetnost način da se prosječnom čovjeku koji se u tako postavljenom društvenom ambijentu uvijek nalazi u poziciji taoca pruži neka vrsta oduška, kanal kroz koji bi mogao izdušiti svoju svakidašnju pritješnjenost i uslovljenost. Time postaje jasno da i muzički festivali, iako u osnovi pružaju mogućnost da se kroz jednu estetski oblikovanu formu pošalje neka i politički nekorektna poruka, u krajnjem najčešće pasivizuju pojedinca i čine ga funkcionalnijim za život u jednom do srži disfunkcionalnom kontekstu. Problem kojem je neophodno pronaći rješenje je, stoga, kako da se umjetnost usmjeri ka tome da uspavani pojedinac shvati nepodnošljivost sistema kojim je zahvaćen i neophodnost preusmeravanja sopstvene energije na bunt protiv njega. Imajući u vidu subverzivnost tekstova Dubioza kolektiva, njihovim stihovima smo se i poslužili u razgovoru sa ovom grupom i od njih zatražili izvjesne odgovore, ali i rješenja za situaciju koja nas je savremenom dobu zahvatila.

K: Na kojim top listama od Vatikana do Irana, zvaničnim i nezvaničnim, naš region prema vašim zapažanjima prednjači u 2022. godini?

DK: Trenutno je Ukrajina najaktuelnija kada su u pitanju Rusko-Americko-EU TOP liste, a dosta su zastupljene i TENK liste. Kod nas u regionu se isto zvecka TOP i TENK listama, ali mi smo prije tridesetak godina “odsvirali” dosta toga. Istorija se ponavlja. Veliki igraju ratni šah, ali uvijek pažljivo birajući šahovske table dovoljno daleko od svoje kuće. Mi, pijuni iz malih i nevažnih krajeva, smo nekako najzgodniji za “založiti” u otvaranju partije.

K: Kako prepoznati Balkanca u Sjedinjenim Američkim Državama? Can he ever assimilate?

DK: Mislim da je pitanje asimilacije možda već i prevaziđeno. Po meni, najbolji su pojedinci u društvu oni koji se trude svim silama da budu originalni i da se ističu. Informacije, a i sami ljudi, toliko se brzo kreću da asimilacija postaje nepotrebna. Danas ogroman broj ljudi živi kao putujući nomadi. Šta u tom smislu znači asimilacija?

K: Prema kakvom receptu i od kojih sastojaka je Bog pravio Balkance?

DK: U razgovorima sa ljudima širom svijeta, primijetio sam da postoji neka vrsta matrice u kojoj imamo potrebu da strancima objasnimo šta to u narodu ili kulturi ne valja i po čemu smo to baš neki “Mi” najgori. Tako će španac reci da su Španci uvijek najglasniji u restoranu, Turci i Indijci su najgori po cijenkanju za bilo šta, Amerikanci su neobrazovani jer ih većina ne zna da je Europa kontinent, a ne država, Rusi samo piju, Srbi su agresivni, Hrvati spletkare, Crnogorci su lijeni, Slovenci škrti, Bosanci glupi, itd. Prvo iskritikujemo svoje, a onda poslije nekoliko piva, kad nam ponestane argumenata, a procenat alkohola se poveća u krvi, krenemo da deremo po ostalima i eto ti opšte tuče. Umjesto da svi “ko ljudi” popijemo pivo.

Da je Bog koristio recept vjerujem da bi On to puno bolje smućkao. Najlakše nam se vaditi na foru da je Bog kriv jer je presolio.

K: Kako da balkanski narodi, u doba kada s radošću prihvataju da budu kolonijalizovani, ne budu Evropljani samo na Eurosongu?

DK: Mi slijedeće godine pokrećemo kampanju u kojoj predlažemo da Dubiozu Kolektiv ljudi svih nacija, vjera i rasa samoinicijativno pošalju na Eurosong. Tražićemo od sviju da na oficijalni Eurosong mail pošalju poruku u kojoj traže da Dubioza nastupi u revijalnom programu u kojem će izvesti pjesmu ljubavi, tolerancije i mira u ime svih. Takođe ćemo zamoliti i da nam svatko uplati simbolični iznos od deset euro centi da možemo platiti benzin do tamo.

Tako ćemo kao narod pokazati da treba da budemo dio Evrope, a onda oni mogu da nas opet odjebu ko i uvijek.

K: Hoće li Evropljani imati za rizle tokom ove krize?

DK: Imaće za rizle, ali će im izgleda biti problem za plin od upaljača.

K: Kako da uspješno budemo dio stada?

DK: Moja preporuka je, ako može, da nikako ne budemo dio niti jednoga stada. Vodaju nas po torovima već vijekovima. Meni je blejanje dosadilo, a da ne spominjem koliko nas muzu.

K: Kako na kvalitet i ulogu muzike utiče njena ekstremna dostupnost?

DK: Ja lično volim da mi je dostupno sve što želim naći, ali i ono za šta ne znam da postoji i čeka na mene da slušam. Kada se sam sjetim koliko sam energije, znanja i vještina ulagao da bih presnimio neki album na kasetu. Jednom sam se i zabavljao sa curom samo zato što joj je brat imao ploču od Public Enemy. Jebiga, znam da je šupački, zato bolje striming servisi nego slomljena srca.

Dobra muzika je uvijek imala svoj put i bez obzira kako se ona prenosila, ono što je dobro je i našlo uho za slušanje. Pri tome ne pričam o npr “narodnoj” muzici kao lošoj i “rock” muzici kao kvalitetnoj. Sve zavisi od uha slušatelja i u svakom žanru ono traži ono što mu se sviđa.

K: Koliko je neizbježno da se muzičari u eri interneta, gdje smo dostupni svima i gdje je sve postalo slika, pretvaraju u svojevrsne rijaliti zvijezde? Kako to utiče na njihov primarni zadatak i je li moguće od toga pobjeći?

DK: To je odlično pitanje zbog kojeg ja i nemam privatne naloge na društvenim mrežama. Nisam ljubitelj te vrste izloženosti, ne zato što se smatram nekim posebno bitnim, nego zato što ne želim taj rijaliti momenat u životu. Milioni gigabajta u sekundi se troše na postavljanje silnih slika i videa na kojima pokazujemo kako smo bili na izletu, gdje nam je cuko kakio, šta smo jeli danas….i još kad dodamo proizvodnju kriptovaluta, uz ogomnu potrošnju energije koja ide uz to, dobijemo onaj skeč iz Nadrealista u kojem nam pokazuju fabriku za prizvodnju “Ništa” od sirovina “Đe ba ono nestalo” i “Nema ničega”.

K: Može li se više pjevat’ bez autotune-a?

DK: Može se pjevati bez autotune-a i to nije toliki problem. Mene više zabrinjava inicijativa udruženja ćevabdžija prema kojoj, zbog aktualne krize, žele osnovnu porciju smanjiti sa deset na sedam. Prvo, sedam je neparan broj i pri tome jako nepraktičan za ćevape, jer pri dijeljenju porcije sa voljenom osobom može doći do sukoba zbog “jednog viška”. Šta bi morali uvesti da se po Dejtonu i ćevapi dijele? Drugo, sedam je stvarno premalo.

K: Da li je i na koji način moguća revolucija u potrošačkom društvu? Kakvu ulogu muzika ima u tome?

DK: Revolucija u potrošačkom društvu nije moguća jer smo sami sebe stavili na rasprodaju, a ovi koji nas vode smrde na pokvarenu robu.

K: Kad će stvari krenuti sa mrtve tačke?

DK: Danas je petak, idealan da okrenem šoljicu sa kafom i da malo vidim budućnost. Za “pogled” na ljubav trebamo u šoljicu pritisnuti domalim prstom, a za “posao” isključivo kažiprstom. Koliko vidim, mi smo pritisnuli srednjim prstom, tako da nam je budućnost nekako u obliku penisa.

K: Kojim “zašto” biste voljeli da znate “zato”?

DK: Zašto u ovoj vukojebini sam ja odrast’o?