Pisanje je neprestano suočavanje sa sobom

razgovarao: Nikola Nikolić; foto: Sandra Šimunović

Kada se pogleda dosadašnji opus Monike Herceg – obiman, s obzirom na autorkinu kilometražu, ali i visoko cijenjen od strane poznavalaca književnosti – primjetno je podjednako uspješno izražavanje u različitim formama. Bilo da se radi o poeziji, drami ili kratkoj priči, suočeni smo s nekim ko istinski osjeća bit književnosti. Takvim stvaralačkim profilima i te kako leži poigravanje sa jezikom, pronalaženje novih prostora u kojima on može pokazati svoj puni potencijal.

Već prvom knjigom Monika je napravila pravu pometnju, osvojivši nekoliko prestižnih nagrada. Natjeravši i sumnjičavce zaklete u prozu da spoznaju očaravajuću slojevitost poetskog izraza. No, nije se zadržala na utabanim trasama. Svako naredno djelo bilo je prilika da se propituje nova metodologija. Prosto – stvar je u inovacijama, u pažljivom osluškivanju stvarnosti, signala koji ravnodušnim prolaznicima kroz svakodnevicu ne predstavljaju ništa. A možda su baš oni presudni u tumačenju svijeta. I zato bi se – mnogo više od kojekakvih jalovih pojašnjavanja s relevantnih adresa – bar s vremena na vrijeme trebalo osloniti na impulse koje očitava pjesnička duša.

Tvoj pjesnički prvijenac, zbirka „Početne koordinate“, već uveliko se predstavlja američkoj publici, a uskoro ćeš joj se i sama pridružiti. Kako se osjećaš povodom dobrih glasova preko bare?

Čini mi se da svaka knjiga živi poslije one zadnje promjene koju autor unese kad ide u prvo izdanje nekim svojim životom. S jedne strane je divno da knjiga putuje, a s druge strane osjećam da to više nije moja stvar; mene veseli u tom trenutku više što mi se rastvaraju neke nove priče, pjesme, teme koje su me počele okupirati. Uvijek me najviše raduje ono što me zove jer me to čini itekako živom u svakom trenutku stvaranja, činjenica da taj impuls i dalje ostaje jednako snažan i da me svakim danom pisanje zove i zove. To je ona suštinska radost, da neprestano postoji aktivan proces koji se odvija u nama, a to je ono što nas održava živima. Iako me raduje svaka lijepa recenzija i čitanje, pokušavam uvijek biti s nogama na zemlji i zaista, što je moguće više, pisati ono što moram u tom trenutku, kako me ne bi uljulalo nikada ono što jesam napisala. Pisanje je neprestano suočavanje sa sobom, vlastitim rastom i tim bijelim stranicama. Trenuci sebe koji smo zabilježili vlastitim knjigama nekako su mi kao fotografije, lijepo mi je baciti oko na njih, ali oblilje života koje je posvuda ono je što me neprestano zanima daleko više, ljudi koji donose ta živa tkiva života, a potom i živi tekstovi koji nam neprestano pulsiraju ispod kože u želji da probiju iz nas.

Kao jedna od najprepoznatljivijih mladih pjesnikinja u regionu, moglo bi se reći da vraćaš poeziju na velika vrata, o čemu govore i top liste čitanosti. Osim nespornog kvaliteta, šta je to što posljednjih godina ide naruku poetskom izrazu?

Zasigurno je ovo vrijeme naprosto ekspres vrijeme kratke pažnje i čini mi se da poezija iz tog razloga može dobiti više pažnje, ili šanse. Kako smo svi postali koncentrirani otprilike kao ribice, poezija može kratkom formom dati taj udah. Neku sam večer nakon dosta vremena opet meditirala i sjetih se koliko je poezija za mene najviše slična tome, jednom dubokom uronu u sebe koji neprestano prati bazično opstajanje živima: udah, izdah. Kad mislim na poeziju, mislim uvijek na stabla koja su toliko mudrija od nas u svom postojanju, i na vodu koja je dio nas i cijelog svijeta i neprestano u mijeni. Osluškivanje otkucaja svemira i mjesta na kojem smo privezani gravitacijom, ovog planeta, sve je to poezija.

U posljednjoj poetskoj knjizi („Vrijeme prije jezika“) poigravaš se sa odrednicama poput teorema, hipoteza i iskaza. Otkuda takav postupak?

Znanost je oduvijek bila i bit će velik dio mog života. U ovom trenutku vadim iznova neke udžbenike i bilješke iz kvantne mehanike spremna vratiti se nekim dijelom i u taj svijet čija zakonitost ili bolje je reći izvanrednamogućnost da izađe iz svih okvira daje neslućene ideje slobode. Poznavati matematiku i fiziku i vidjeti svijet ispod kontura stvarnoga svijeta otvara toliko mogućih smjerova, kreativnosti. Tako su zapravo ti naslovi samo jedan mali dio konstrukta tog svijeta, matematika i fizika grade se na hipotezama, teoremima, dokazivosti istoga. Stvarnost se neprestano propituje da bi se ta propitivanja nezavisnim mjerenjima potvrđivala. Mi stvarnost stalno testiramo, kao što u svakodnevnim životma testiramo sami sebe čineći to ponajviše u odnosima s Drugim, bilo da se radi o ljubavima, partnerima, prijateljima, djeci. U tom kontekstu naš je odnos taj eksperiment koji nas potvrđuje ili opovrgava i tako zapravo spoznajemo sami vlastite granice, svojstva. Naravno, čarolija s nama ljudima jest u tome da duboko vjerujem da promjene samih nas, u korist toga da postanemo bolji, jesu moguće, ali da moramo osvijestiti ona naša trenutna stanja, trenutne jednadžbe onoga što jesmo. Pitanje ljubavi, o čemu jest Vrijeme prije jezika, za mene je fundamentalno pitanje i duboko vjerujem da možemo rasti uz Drugoga, da možemo zajedno graditi svjetove.

Da skrenemo na ono najsvježije, knjigu „Ubij se, tata“, sastavljenu od pet drama. I da krenemo od onoga najvidljivijeg: kako su čitaoci reagovali na prilično neuobičajen naslov? Naravno, ciljam na neku pikanteriju.

Mater mi je rekla kakav mi je to naslov knjige, a slično me pitao i moj instruktor vožnje (smijeh). Ali drago mi je da mogu s ljudima koji su i udaljeniji od književnosti razgovarati o takvim stvarima, drago mi je otvaramo takve teme. Kao i svaki naslov, ovo je također naslov koji samo otvara različite putanje teksta. Ubij se, tata naslov je jedne drame u tekstu koja se bavi odrastanjem tri sina u disfunkcionalnoj obitelji koja je razorena ratnim iskustvom i PTSP-om oca. Sve drame imaju snažnu prisustnost smrti i tako je taj naslov ipak poveziv i s ostalim tekstovima. Ostala je i nada, na kraju, u drami Zakopana čuda, koja govori o ljubavi koju sam već i spomenula, dajući mogućnost da jedni druge iscijelimo, da sebi dopustimo i voljeti i biti voljeni.

Ni u dramama nijesi bježala od svog izvornog, poetskog jezika. Reci nam nešto o tom preplitanju različitosti, odnosno tako hrabrom odstupanju od šablona.

Mislim da je stvar prenstveno toga kakve tekstove uživam čitati, a onda ih, naravno želim i pisati. Pokušala sam napisati drame koje bi se bazirale na nekim jasnijim temeljima i naprosto sam shvatila kako me, za teme kojima sam se željela baviti, te forme ne zanimaju i da me u nekim trenucima zapravo i koče. Intuitivno, poeziju smatram primarnim jezikom kojim uvijek mogu doći do kostiju nečega i samim time tako je krenulo i s pisanjem drama. Pitanje je, naravno, u kojim će idućim smjerovima to ići, ali veselje je puštati tekstove da odlučuju, da sami tebi kažu gdje je njihov glas.

Teme su aktuelne, tiču se ličnih i kolektivnih neostvarenosti koje je porodio sudar tranzicije i globalizacije. Koliko ti je teško pisati o onome što je ovdje i sada, što živimo kao društvo? I kako uspijevaš pronaći tačku iz koje su stvari vidljivije – drugim riječima, kako razbijaš ono neizbježno sljepilo pretjerane blizine, stopljenosti sa objektom posmatranja?

Pisanje je za mene ponajviše intuitivan proces i zapravo tekstove na kojima radim dugo promišljam i kuham u sebi, prehodavajući ih, živeći ih, suočavajući taj unutarnji svijet s onim vanjskim. Sa svim likovima dugo razgovaram prije nego ih uopće započnem predavati papiru, a i nakon toga. Čini mi se da je promatranje svijeta iz perspektive pisca zapravo neprestano davanje pozornosti svim mogućim trenucima, tražiti pogledom sve ono što drugima promiče, od trenutaka lijepih oblaka do crteža na cesti; od razgovora drugih kraj kojih prolazimo do neverbalnih interakcija. Reklo bi se, vidjeti sve ono nebitno. Naravno, pozicija iz koje razumijemo sve što vidimo također je bitna. Da bismo bili promatrači koji mogu uključivati vlastiti procese u svijet, mislim da je iznimno bitno da naučimo suosjećati (i pritom duboko vjerujem da to jest nešto što možemo učiti, razvijati i da u tome pomaže i književnost) i da s tako otvorenim osjetilima možemo povezati stvari. Ipak, ono što jesam obećala sebi jest da ne pišem o onom što me duboko ne dotiče, bitan mi je taj emotivni imupls, iz koje god da on sfere dolazi.

Muči li te u tim situacijama pitanje relevantnosti vlastite perspektive? Bude li dilema vezanih za subjektivnost?

Umjetnost jest subjektivnost. Što je naše u općem snažnije u interkciji, to je ono što donosimo i više nečije, jer je autentično, jer postoje mostovi s kojima je moguće povezivati nas s drugima. Koliko god sam veliki zagovaratelj racia, zaljubljena u znanost i zako dalje, toliko sam i veći zagovaratelj naših emocija i naše intuicije. Sve velike znanstvene ideje također su dolazile nerijetko intuitivno. Duboko vjerujem da kompleksnost naših bića i kapacitet koji imamo nadilazi ono što razumno spoznajemo; naprosto smo pametniji i brži u nekim procesima nego to uspijevamo svjesno razumjeti. Ako povjerujemo sebi kada osjetimo nešto, mislim da su svakodnevna čuda moguća. Ponekad će nam se dogoditi instant konekcije s tekstovima, ljudima, idejama i duboko vjerujem da je taj osjećaj bitno pratiti, da je bitno ići za njim. Svijet kojeg smo dio čudesno je mjesto, malena točka usred milijuna milijardi svjetova, vjerojatno i ta naša sitnost, nebitnost jednako je velika kao i naša veličina u onom što možemo, što svakodnevno činimo kada rastemo, kada se nesebično dajemo, kada volimo. Sama činjenica da smo ovdje i da možemo promišljati svijet i napraviti toliko čuda, i otkrića, neprestano pomičući granice stvarnosti nekako ide u korist našoj subjektivnosti. Ljudi koje volim i koji me čine boljom neprestano idu u korist te subjektivnosti jer volim njihove poglede na svijet koji se razlikuju nerijetko od mojih i iz kojih učim.

A kad je u pitanju pretapanje teksta u pozorišnu predstavu – osjećaš li svojom i tu 3D verziju, nužno izmijenjenu drugim umjetničkim metodama?

Ja sam uvijek u svijetu teksta i kad taj tekst predam nekome, predajem ga s ljubavlju i povjerenjem drugim ljudima, svjesna kako je nužno da oni sami imaju način na koji će komunicirati s tim tekstom, da imaju vlastiti kreativni proces. Uvijek vjerujem ljudima s kojima radim , a što sam starija, tako i biram suradnije, prema ključu povjerenja i voljenja onog ljudskog u njima što mi je najbitnije.

Moguće je da ću se u neke tekstove, njihovo donošenje na pozornicu i uključiti u nekoj mjeri u procesu, ali i tada – ako sam unutra kao dramaturg, tekstu ne pristupam više kao svom tekstu, nego nečemu što je nužno napraviti boljom verzijom za lakši prelazak u živa tkiva pozornice, bilo da se radi o glumcima, ili samom konstruktu scene.

Sve više si angažovana i kao urednica tuđih tekstova. Kakvo je to za tebe iskustvo?

Tekst je nešto što osjećam organski, čim mu uhvatim ritam, zapravo mi je lako probiti se kroz njega i za mene je iz tog razloga uređivanje posao koji zaista volim i iz kojega mnogo učim. Biti unutar nečijeg teksta iskustvo je izmještanja iz vlastitog svijeta do razine da se apsolutno mora potisnuti vlastiti glas. No, upravo takvo čitanje omogućuje i jasnije izoštravanje vlastitih osjetila i na vlastiti tekst. Nakon sad već zaista velikog broja knjiga proze i poezije koje sam imala priliku urediti, svaki svoj tekst gledam s drugim očima i vidim koliko drugačije prilazim sada i vlastitom pisanju; nastojim da je čišće, jasnije, kao što to nastojim tražiti i kada se uhvatim u koštac s tuđim tekstovima. Za nekoga poput mene, čiji je život primarno kretanje kroz knjige i suživot s njima, one su moje učiteljice, prijateljice uz divne ljude s kojima raste i iz toga razloga uređivanje je posao koji zaista volim raditi.

U kojoj mjeri se čisto uredničko čitanje razlikuje od onog u kojem si istovremeno autorka i urednica (barem prije stupanja na scenu druge uredničke ruke)?

Što više radim kao urednica, više i učim kako prilaziti tekstu, tako i vlastitom. Naravno, svaki autor ima granicu vlastitog svijeta, ona najdalja točka iz koje je moguće objektivno vidjeti vlastiti tekst. Nakon te granice potreban je urednik koji će ipak nekim vanjskim očima vidjeti tvoj svijet i dati neka nova čitanja, pronaći neka nova mjesta i mogućnosti teksta. Mislim da je bitno da zaista imamo na umu koliko je uredništvo bitno, koliko nam urednici mogu biti suputnici s knjigama, i to govorim iz perspektive i urednice i autorice.

Uredila si i zbirku Nika Kejva koja uskoro izlazi iz štampe – daj, prenesi nam koji utisak o jednoj takvoj poslastici.

Ove godine sam bila i na Kejvovom koncertu, nakon što sam završila uređivanje njegove knjige The Sick Bag Song i za mene je i ono što on piše i način na koji pjeva zapravo duboko duhovno iskustvo. Kejv zasigurno nije bio formativan autor za mene, ali njegovi tekstovi su neka vrsta komunikacije sa njim samim koja je možda upravo bliska tom jednom našem pjesničkom svijetu; rijetko tko je tako iskren i bespoštedan poput Kejva prema samome sebi u potrazi i vlastitih ponora i vlastitih nebesa. Iako nisam religiozna osoba, duhovnost mi je jako bitna, kao i neprestano bivanje u kontaktu s onim što neprestano vjerujem da jesam, a upravo je Kejv jedan od ljudi za koje mi se čini da je uspio sve što jest, radost, a pogotovo bol kanalizirati kroz ono što radi. Biti u kontaktu s takvim procesima već je duboko iscjeljujuće, tako da je za mene uređivanje sjanog prijevoda Voje Šindolića bilo divno iskustvo. Prvi puta kada sam krenula u to, dogodilo se da je već noć zaista zamakla i ja sam naprosto ostala s Kejvom do zore, iščitavajući original i prijevod i dajući sebi da nekako osjetim i to nebo koje se razdanjivalo, kako se preda mnom razdanjivala njegova poezija. Malo je autora koji toliko mogu ogoliti ljudsko biće kao Kejv.

Književni uspjeh omogućio ti je da putuješ prostorom nekadašnje države, upoznaješ različite kulturne prilike. Jesu li zapravo različite i vidiš li neke zajedničke sadržaoce koje formalna odvojenost nije uspjela poremetiti?

Čini mi se da je cijela ova regija prostor iznimno zanimljivih i bitnih književnih glasova koji se neprestano razvijaju, sa svakom novom knjigom, što je zaista veselje pratiti. Ono što me doduše najviše fascinira jest srpska književna scena koja je ipak daleko otvorenija svemu i gdje se mogu dogoditi zaista izvanredna čuda poput toga da zbirka poezije može biti prodana u nekoliko izdanja i tiražama koje su ovdje čudesne i za romane (primjerice sjajna zbirka poezije Radmile Petrović). Ono što me muči uvijek jest pitanje čitatelja; pritom uopće ne ulazeći u neki koncept idelanog čitatelja, već čitatelja poezije, književnog teksta općenito. Koliko zapravo zaista danas čitamo? Je li sama književnost zatvorila vrata prema čitateljima? Koliko smo zagrezli u nekakav intelektualni, umjetnički snobizam i odmaknuli knjige od čitatelja koji bi ih rado zapravo čitali? Je li književnost uopće dostupna svima danas? I ono najbitnije, budući da mi se čini da ipak nije, kako je učiniti takvom? Duboko sam uvjerena da ponekad potcjenjujemo čitatelje i zapravo sami sebi dajemo autogolove.

Književne preporuke

Ove godine imala sam prilike urediti puno sjajnih knjiga, ali dvije su me zasigurno izbacile iz temelja, a to su Shuggie Bain Douglasa Stuarta i Djevica, supruga, udovica, kurva Erice Johnson Debeljak. Shuggie Bain potresna je priča o dječaku koji odrasta osamdesetih u Glasgowu s majkom alkoholičarkom i kroz tu priče Stuart nas suočava s toliko okrutnosti, ali na kraju i s neizmjernom, bezuvjetnom ljubavi koja može opstajati bez obzira na potencijal ljudskih bića da uništavaju jedni druge. Knjiga je to koju je teško čitati, tuga koja se prelijeva preko njenih rubova je paralizirajuća ponekad, ali uza sve to tu je neprestano svjetlo, nada u to da je bolji život, sretniji i moguć. S druge strane knjiga Erice Johnson Debeljak je izvanredna knjiga o ženi koja je suočena s tragedijom smrti muža. Osim što je knjiga jedna studija tugovanja, ona je i antropološka studija pozicije udovica kroz povijest i književnost, o čemu se malo, ako se uopće piše. Tako da smo suočeni s činjenicom da u našim društvima, čak ni danas, ne postoji razumijevanje za žene u tim pozicijama, da je tugovanje, kao i prava udovica i dalje jedna tabu tema kojom bismo se tek trebali početi baviti.

Jedna od knjiga koju sam u zadnje vrijeme čitala i koja me se baš dojmila, vrativši mi nekako ljubav prema znanosti i fizici, ili je točnije reći da me nanovo podsjetila na nju je Labatutova Što kada više ne razumijemo svijet. Knjiga je to koja je neprestano između publicistike popularne znanosti i fikcije, a donosi nam izvanredne priče o znanstvenicima čija su otkrića mijenjala svijet.