Proteklih dana svjedočili smo scenama poplava, odrona, erozije zemljišta; svjedočimo jednoj izuzetno toploj zimi, ali nije da nismo i prethodnih godina mogli da primijetimo i osjetimo nagle klimatske promjene. Problem je što stvarno interesovanje za postojeće pojave pokazuju najviše ekološki aktivisti, a ne Vlada sa svojim institucijama

Krajem tek ispraćene godine je u sklopu Dnevnika RTCG, kao poslednja vijest Meteo izvještaja, navedena rekordna decembarska dnevna temperatura izmjerena u Ulcinju ikad. Isti grad je krajem juna prošle godine probio svoj rekord najviše dnevne temperature u poslednjih 70 godina. Interesantno je da ono što nam je godinama predstavljano kao neka vrsta zanimljivosti na kraju jednog Dnevnika, maltene senzacija, godinama ne može da dobije značajnije mjesto i pažnju u informisanju. Pomenuta vijest-zanimljivost, ustvari treba da nam bude udarna, početna vijest na svakom.

Zamislite da počinje informativna emisija sa: „Dobro veče poštovani gledaoci, kukala vam maaaajka znate li da još nemamo adekvatnu opremu za gašenje požara, a ove godine će biti još veće gorenje nego prošle?”.

Najvećem dijelu društva bi, ubijeđen sam, bio smiješan momenat kada voditelj pozdravlja naciju sa „kukala vam majka!”, dok bi ono što je važno opet ostalo van fokusa. Samo što nije smiješno. Nikako nije smiješno.

Proteklih dana svjedočili smo scenama poplava, odrona, erozije zemljišta; svjedočimo jednoj izuzetno toploj zimi, ali nije da nismo i prethodnih godina mogli da primijetimo i osjetimo nagle klimatske promjene. Prije samo šest dana, ogroman ledeni brijeg se odlomio na Antarktiku sa takozvanog ledenog pojasa Brant. Ima otprilike 1550 kvadratnih kilometara, što je veličina Londona i njegovih predgrađa. Ovu vijest nismo ni konstatovali.

Problem je što stvarno interesovanje za postojeće pojave pokazuju najviše ekološki aktivisti, a ne Vlada sa svojim institucijama (oh wait, ne zna se šta je gore).

Često i tim aktivistima mjerimo iskrenost, posmatramo ih prvenstveno kao borce za lični (grant) a ne javni interes. Ta muka u oku posmatrača u kojoj uvijek postoje pitanja, sumnje, zavjere ili makar dvije istine – je slika našeg društva po svakom pitanju, ne samo u ekologiji.

S druge strane, u polupismenoj i poluniformisanoj ili dezinformisanoj sredini, koja na dnevnom nivou upija kojekakve moderne, uopštene pojmove koje ne razumije, velika je vjerovatnoća da nam ogroman dio stanovništva pojma nema ni šta su klimatske promjene, a opet sa adresa sa kojih bi trebalo – ne stiže objašnjenje kako se to odražava na našu mikro zajednicu, te zašto je bitno ne uništavati šume, ne krasti šljunak, ne betonirati more, parkove i Stare varoši ili ne bacati opuške po livadama u sred jula.

Na današnji dan se sprdamo što vojska čuva vodoizvorišta. Apsurdna situacija do koje su dovele nejake institucije, te način na koji je uključena vojska u odbranu rijeka možda ovih dana može biti i komična i žalosna. Međutim, siguran sam da neće mnogo godina proći kada ćemo se ozbiljno zamisliti zašto vojska čuva vodu. U kojekakvim dnevnim prepucavanjima i vještačkim temama koje okupiraju prvi plan, trebalo bi da se zapitamo hoćemo li doći u situaciju da sjutra sa komšijom dijelimo poslednjih 10 litara vode.

Pošto se nikako ne mogu potpisati kao ekološki aktivista, ovo pišem kao entuzijasta i poštovalac svih iskrenih ljudi i inicijativa za očuvanje životne sredine u ,,našoj maloj klinici”. Ovaj tekst je još jedna molba stanovništvu da shvati alarm koji nam prijeti.

Takođe, ovo je apel i medijima da nam tema klimatskih promjena ne bude ,,zadnja rupa na svirali”, već da postane udarna vijest na dnevnom nivou.

Ovaj tekst je poziv institucijama da postanu institucije jer će u protivnom nestati. Ovaj tekst je nada da se molba, apel i poziv neće pretvoriti u vrisak i vapaj.

Poslednja, udarna vijest!