Uspjeh je ići od neuspjeha do neuspjeha ne gubeći entuzijazam

-Vinston Čerčil

Navijačke pjesme su zanimljiv dio folklora savremenog svijeta. Neke su pozajmljene iz šlagera, opera, lokalnih pjesama, neke specijalno napisane za određenu navijačku grupu a neke nastaju lucidno na stadionu. Neke od tih pjesama su o navijačkom zajedništvu, kao čuvena You’ll never walk alone (Nikad nećeš hodati sam) navijača Liverpula. Neke su o uspjesima i borbama na terenu, kao Cant del Barca (Barsina pjesma), neke više liče na baladu kao Partizanova Da volim crno-bele ili Zvijezda sreće koju u poslednje vrijeme pjevaju podgorički “Varvari”. Za razliku od tih pjesama jedinstva, hrabrosti, titula, stoji pjesma navijača Vest Hema, čuveni “Balončići”, pjesma čiji refren odjekuje “Fortune’s always hiding, I’ve looked everywhere” (Sreća se uvijek skriva, svuda je ja tražim). Eto, za razliku od Varvara koji sa sigurnošću znaju da će naći zvijezdu sreće, čekičari su atipično sigurni u razočaranje, ali tragaju.

Kad sam privodio kraju srednju školu, neke 2003 i 2004 godine, postalo je popularno pratiti englesku Premier ligu (do tada, u Crnoj Gori, nije bilo moguće gledati engleski fudbal jer je na ono malo kanala što smo imali prvenstvo imao Kalćo) i iz nekog razloga, ja sam čuo i zainteresovao se za Vest Hem. Nije bilo moguće gledati njihove utakmice te godine, jer su bili u drugoj ligi (koja se, sasvim logično zvala Prva divizija) ali je bilo načina da se saznaju rezultati. Ponosan tim, opijen svojom veličinom (zvali su to West Ham Way, način napadačkog fudbala iz osamdesetih i dijela devedesetih) koji zapravo ništa nije osvojio sem par kupova prije 30 (sada već 40+) godina. Tom timu me je valjda privukla činjenica da je stvorio neke od, u tom trenutku najboljih engleskih igrača, imena kao što su Frenk Lampard, Rio Ferdinand, Džo Kol i Glen Džonson a sam autsajderski šmek prijao je mom ličnom shvatanju fudbala. Te 2004. godine je u tim Vest Hema ušao sedamnaestogodišnji veznjak po imenu Mark Nobl, tip koga će kasnije zvati Gospodin Vest Hem i ovo je priča o njemu.

Vrijedi se zapitati zašto gledamo fudbal, zašto je najvažnija sporedna stvar na svijetu? Nije najprostija igra u smislu pravila. Nije najdinamičnija (zapravo je rijedak sport u kome se meč može završiti sa dosadnih 0-0), možda nije ni najzabavnija. A opet je najvažnija sporedna stvar. Prate ga milijarde na stadionima i putem televizije, i možete sresti hiljadu ljudi kako gledaju Jedinstvo iz Bijelog Polja, Vurcburger Kikers i Lejton Orient. Mislim da je razlog popularnosti fudbala u tome što prevazilazi pravila života, to je jedina igra u kojoj autsajder zaista ima šansu protiv favorita. Tačno je da u košarci 5 igrača jednog tima igra protiv 5 igrača drugog – ali možete li povjerovati da postoji i najmanja šansa da čak i srednje jak tim, recimo Žalgiris iz Kaunasa ikad pobjedi ijednog NBA ligaša? U fudbalu se to redovno dešava, u fudbalu 11 autsajdera umije iznenaditi najboljeg. U fudbalu Grčka postaje šampion Evrope bez ijednog superstara, Crvena Zvezda dobija Liverpul 2-0 iako njeni igrači vrijede 100 puta manje na tržištu i čuda se redovno događaju. Ta vjera u nemoguće čini fudbal sportom koji volimo.

Gorepomenuti Mark Nobl trenutno je jedinstven igrač u najboljim svjetskim ligama zato što je čitavu karijeru proveo u jednom klubu. Fudbal je odavno postao biznis visoke klase, sve je manje igra a sve više berzanska spekulacija a to važi i za timove i za igrače i za trenere. Jedino su fanovi ostali koliko-toliko staromodni. Tako nam je teško da se sjetimo igrača koji su bili lojalni jednom timu, koji su negdje ponikli i završili karijeru. Neki od njih su Gigs, Toti, Maldini i Karager. Neki drugi, za koje smo mislili da će biti takvi, poput Barsinog trija Ćavi-Iniesta-Mesi odlučili su da poslednje godine svoje karijere debelo naplate u Kataru, Japanu i Francuskoj. Ne treba im na tome zamjeriti, sportisti imaju “kratak vijek trajanja” i legitimno je da ga iskorste na najbolji mogući nači. Ipak, Nobl je odlučio da ide drugim putem i to treba cijeniti.

Veznjak, kapiten i sada već legenda Vest Hema će još samo dva puta istrčati na zelenu površinu kao aktivan igrač. Proveo je osamnaest sezona u bordo-plavom dresu, prošavši prije toga omladinsku školu. Rođen svega kilometar i po od stadiona Apton park (Upton Park) u familiji navijača ispratio je rušenje tog starog stadiona i prelazak na novi, Olimpijski. Igrač je sa najviše nastupa za svoj klub u Premier ligi i drugi najbolji strijelac u tom takmičenju. Istovremeno je prošao sve omladinske selekcije Engleske (igrao i protiv Crne Gore u Podgorici a ta ekipa se pripremala u mom Baru). Za seniorsku reprezentaciju nikad nije igrao, uprkos tome što su za vrijeme njegove karijere pozivani i neki daleko slabiji veznjaci (Fabian Delf, Džek Kork itd.) što je dovelo do toga da mu navijači pjevaju “Noble is too good for England” (Nobl je suviše dobar za Englesku). Kada je dobio poziv da umjesto toga nastupi za Irsku (jer su mu djed i baba iz Korka) odbio je poziv uz obrazloženje da je on Englez, da je igrao za omladinsku selekciju i pjevao himnu i da bi bila nepravda da zauzme mjesto nekom mladom Ircu čiji je san bio da obuče reprezentativni dres.

Nešto ipak izdvaja Noblovu lojalnost od one Karagera, Gigsa, Totija i Maldinija. Iako su oni nesporno bolji igrači na svojim pozicijama, imali su priliku da se raduju tokom svoje vjernosti jednom timu, podizali su pehare, defilovali ulicama sa evropskim i nacionalnim trofejima. Gospodin Vest Hem osamnaest godina kasnije ostavlja tim boljim nego što ga je našao, u vrhu tabele umjesto na međi između prve i druge lige, ali ipak bez trofeja. Nikada nije podigao pehar, nikada nije dobio medalju, nikada neće moći da kaže za sebe da je bio šampion. Činilo se maja ove godine da će fudbal biti ona igra koju volimo, ona sporedna stvar života koja prevazilazi pravila i postaje filmska – Vest Hem je bio u polufinalu Lige Evrope, prvi put tako daleko u nekom evropskom takmičenju od 1976 godine. Trebalo je preskočiti samo još jednu stepenicu i onda maštati o finalu koje se igra u Sevilji gdje u nekom devedesetom minutu kapiten Nobl postiže pogodak nakon što je ušao sa klupe i slavi sa saigračima svoj prvi trofej. Odjednom, sreća izgleda tako blizu, a misao da gospodin Vest Hem biva nagrađen za svoju vjernost klubu tako što mu donosi prvi evropski trofej u istoriji realna. Priča koju su priželjkivali i neutralni ljubitelji fudbala, priča za istoriju.

Ništa od toga nije moglo biti na kraju, u polu-finalu je pobjedu izvojevao Ajntraht iz Frankfurta (zasluženo) i oni će igrati za trofej sa Rendžersima. Osjećaj navijača najbolje je sažeo Deklan Rajs, zamjenik kapitena i najbolji igrač – “zaboravite na mene, zaboravite na ekipu, željeli smo ovo da osvojimo za Nobla, o tome sam mislio tokom cijelog turnira jer bi to bio kraj karijere kakav je zaslužio”. S druge strane, možda je moralo biti ovako, možda prosto ne ide da arhetip tima čiji navijači pjevaju “like my dreams they fade and die” (kao i moji snovi oni nestaju i umiru) završi karijeru sa trofejem. Možda je prosto priča o vjernosti koja ne biva nagrađena opipljivim uspjehom priča o fudbalu, priča o Vest Hemu, priča o Mark Noblu. Ne postoji ništa tako vrijedno kao čovjek koji pokušava i ne uspije, da parafraziramo Selimovića. Pokušaj, vrijednost i trud su uspjesi po sebi, uspjesi kojima ne treba zlatni pehar u rukama. Takođe, možda će ova lojalnost biti nagrađena na drugi način, možda će Markov sin Leni, koji sada trenira, osvojiti trofej umjesto njega. Možda će i Rajs, budući kapiten Vest Hema i najbolji igrač na svojoj poziciji odlučiti da prati primjer svog starijeg prijatelja i mentora i njegovim stopama nastaviti da diže klub na nove visine, umjesto da ide direktno u bolje i skuplje timove. Do tada, za klub autsajdera iz istočnog Londona i čitavog svijeta, balončići i dalje lete i raspršuju se, kao snovi i sreća koja se uvijek skriva. Ali, nastaviće se potraga.