Piše: Bojana Šolaja

Eugen Fink u svojoj slavnoj studiji Osnovni fenomeni ljudskog postojanja objašnjava da je svaka ljubav muškarca i žene zapravo čežnja za djetetom. U toj čežnji, iz Finkovih riječi se lako zaključuje, nije riječ o pukoj biologiji koja traži izmirenje dugova prema njoj kroz produženje vrste. Naprotiv, na djelu je nešto “suviše ljudsko” – žudnja za beskonačnošću. Filozof upravo to ima u vidu kada kaže: “Smrtni ne mogu zauvijek ostati na svjetlu dana prisustva, oni moraju dolje u carstvo sjenki, ali u zagrljaju imaju zalogu nepobjedivog života”. Ne postoje dva bliskija i međusobno toliko zavisna fenomena koliko je to slučaj sa ljubavlju i smrću. Ljubav kao protivotrov za smrt. Smrt kao afrodizijak. Smrtonosna ljubav i ljubav iz intuicije o vlastitoj smrtnosti. Uvijek prijeteća smrtnost ljubavi i potajna ljubav prema smrti. Čovjek nikada ne skončava, poput životinje. Naprotiv, on je uvijek nepopravljivo upućen na smrt. Čak i kada misli da to ne čini, zatrpan banalnošću svakidašnjice, on se odnosi prema smrti kojoj je svakog trenutka sve bliži. Smrt konkretnog čovjeka – ličnosti sa imenom i prezimenom, njegovom proživljenom sudbinom, željama i osujećenostima, podvizima i niskostima – znači jedno odsustvo koje se ne može zamijeniti nikakvim novim prisustvom. Iako Fink o tome u svom djelu eksplicitno ne govori, iz činjenice da kroz ljubav probija žudnja za beskonačnošću, i ovlaploćenje te žudnje kroz rođenje djeteta, mogu se izvesti najmanje dvije konkluzije. Prvo, ljudski život je osoben po tome što se on ne miri sa “uvijek-istošću”, već želi da iz sebe proizvede jednu kvalitativnu novost. Drugo, nikakvo istinsko stvaralaštvo čovjek ne može postići bez prisustva drugog čijem liku se obraća i u kojem se ogleda. Upravo te dvije antropološke konstante – žudnja za stvaranjem radi osvajanja vječnosti i važnost prisustva drugog – prisutne su u djelu “Jerma”, Federika Garsije Lorke, koje je rekreirao Sajmon Stoun smiještajući ga u kontekst savremenog Londona.

Tačno osamdeset osam godina nakon prvog postavljanja na scenu Lorkine “Jerme” (29. decembra 1934. godine) u Crnogorskom narodnom pozorištu je u četvrtak, 29. decembra 2022. godine, premijerno izvedena “Jerma”, Sajmona Stouna, u režiji Ane Tomović i briljantnoj izvedbi Kristine Obradović, koja je tumačila glavnu ulogu. Komad publiku nije ostavio ravnodušnom i otvorio je brojna pitanja, a prije svega ono o smislu ljudskog postojanja i ispravnosti načina putem kojih u savremenom kontektu nastojimo da ih ostvarimo.

Jalovost odnosa i odsustvo smisla

Izvorni Lorkin tekst kao da nije moguće do kraja razumjeti bez povratka Platonovoj “Gozbi”. Antički filosof tu, govoreći o izvornoj ljudskoj žudnji za beskonačnoću, ističe tri načina na koji se ona može dostići: rađanjem djeteta, stvaranjem djela koje će vječno služiti čovječanstvu i živim odnosom sa Idejom tj. njenom kontemplacijom. Lorkina “Jerma” prikazuje tradicionalnu podjelu društvenih uloga u kojoj se jasno vidi da, za razliku od muškarca kojem je data mogućnost da osvoji beskonačnost na sva tri načina, žena je ograničena na ovaj prvi, prema Platonu najjednostavniji način – rađanje djeteta. Riječ “yerma” na španskom označava besplodnu zemlju, pa već ime koje pisac daje svojoj junakinji upućuje na to da se radi o ženi koja se bori sa neplodnošću. Otuda Jermu iz izvorne verzije ove drame vidimo kako se grčevito bori da ostvari izvorni zadatak svakog ljudskog života, a to je da porodi smisao vlastitog postojanja. Prijetnja njegovom alternativom, apsurdom, provejava kroz riječi drugih likova: “Ustajati, liti znoj, jesti koru hleba, umreti. Nikada odmora i razonode. Večno ćutati.” Čitalac Lorkine drame može primijetiti da se kroz dijalog suptilno provlači da razlog njene besplodnosti nije ona sama i njena tjelesna slabost, već jalovost odnosa muža i žene. Lorka nam, kako radnja odmiče, raskriva da je njegova tragička heroina voljela drugog muškarca, dok njen muž nepopravljivo voli nju. Muževljeva ljubav je plodna baš zato što ne traži svrhu izvan odnosa, dok je Jermina želja jalova jer želi vlastitu vječnost ignorišući prioritet i samosvrhovitost ljubavi. Takvo razjašnjenje vidi se u riječima koje joj upućuje starica : “Možda ti zato još nisi zatrudnela. Ljudi treba silno da nam se svide, lepojko! Da nam raspletu vitice i da nas puste da ugasimo žeđ na njihovim usnama. Tako se stvara svet.” Neposredno prije tragičnog kraja, Jermin muž joj još jednom ukazuje da u njihovom odnosu nije tražio ništa do nju samu. Tragična junakinja, s druge strane, do kraja u mužu ne vidi ništa drugo do most do sopstvene vječnosti.

Dvije “Jerme”

Sajmon Stoun u XXI vijeku reinterpretira izvornu Lorkinu dramu smiještajući je u kontekst savremenog Londona i novih izazova sa kojima se žena koja se bori sa neplodnošću susreće, ali i novih načina putem kojih ona želi da odgovori onoj izvornoj antropološkoj čežnji o kojoj je ranije bilo riječi. Ovog puta, mi Nju (kojoj se nigdje ne pominje ime) susrećemo kao profesionalno ostvarenu, uspješnu, i srećno udatu ženu. Međutim, u njoj se rađa želja da postane majka, koju ni nakon godina pokušavanja ne uspijeva da zadovolji. Nasuprot Lorkinoj Jermi, čija životna uloga i mogućnost njenog ispunjenja u potpunosti zavise od toga da li će roditi dijete, protagonistkinja kakvu slika Sajmon Stoun sada ima mogućnost da satisfakciju traži na isti način na koji to čini muškarac. Činjenica da ona, uprkos tome, i dalje žudi za majčinstvom prema našem ubjeđenju nije puki recidiv tradicionalnog načina ženskog samorazumijevanja, već je u njemu sadržana jedna dublja istina vremena u kojem danas jesmo. Naime, tragična junakinja dobija želju da postane majka tek kada dolazi do vrhunca svog profesionalnog života, što implicitno po našem ubjeđenju sugeriše apsurd i nedostatak istinske kvalitativne novosti i stvaralačke snage u oblasti rada i proizvodnje u savremenom kontekstu. Kada čovjek počne intuitivno da osjeća duhovnu i stvaralačku nemoć u svim društvenim sferama, on se tada vraća bazičnim ljudskim iskustvima, nadajući se da se kroz njih još može zadovoljiti ona izovrna potreba za smislom. Sudbina Stounove junakinje ukazuje na to da je čak i u te bazične životne sfere prodrla ova kontaminiranost besmislom. Ona zaposijeda naše najintimnije odnose, ona liježe i ustaje sa nama, ljubi naše supružnike i grli naše prijatelje, piše naše planove i usmjerava naše projekte, dok ne iscrpi iz nas svako nastojanje da budemo i ostanemo ljudima.

Jerma na čvorištu biološkog i političkog

Rediteljka predstave čijom premijerom je zaokružena ova kalendarska godina u Crnogorskog narodnom pozorišu, Ana Tomović, sugerisala je naprotiv da kod Sajmona Stouna imamo borbu između „političkog“ i „biološkog“, između života na koji mislimo da možemo da imamo uticaja i biologije na koju nemamo uticaja.

„Žena koja ne može da ima decu, ‘jalovica’ se u mnogim kulturama tretira kao otpadnik od društva i biva obeležena i isključena iz zajednice. Tako je još uvek po ruralnijim delovima našeg područja ali i širom sveta. Ali to nije slučaj i u velikim urbanim gradovima. Sajmon Stoun piše dramu koja se dešava u savremenom Londonu, gde žene mogu da budu ono što žele i da žive život kakav žele uklopljene u ritam grada koji je u stalnoj promeni, mogu da imaju identitete koje žele, karijere koje žele, odnose koje žele, da žive život bez ikakvog pritiska zajednice. U savremenim urbanim kontekstima se majčinstvo i te kako dovodi u pitanje, iz više razloga: jedan od razloga je što se koncept deteta ne uklapa u brzinu i način života u gradu. Drugi razlog je što su žene u svojoj nezavisnosti otišle jako daleko i danas karijeru stavljaju ispred svega, grade svoje ime, a ne svoju porodicu koju smatraju zastarelom i prevaziđenom institucijom.”, primjećuje Tomović.

Glavnu ulogu u predstavi tumači Kristina Obradović, koja je na konferenciji za medije uoči predstave rekla da je, po njenom ubjeđenju, ovo predstava o ljubavi i želji.

“Ljubav je autentična, neupitna, tim je teže kada se razbije tako na samom kraju. A želja ove žene danas je konglomerat nasljeđa, jednog kolektivnog koda koji je već u našim DNK, jednog kolektivnog očekivanja koje, iako smo se zaogrnuli plaštom emancipacije, urbanog duha i raznih sloboda, ogromno je pitanje i moje privatno, intimno, a i u samoj predstavi, koliko su to slobode. Ta želja je konglomerat stvarnog htjenja i stvarne potrebe da se bude bremenit višim smislom od ovoga koji osjećamo, opipavamo čulno.”, zapaža Obradović.

Glumica, inspirisana ulogom koju tumači i borbom njoj bliskih žena koje imaju problem sa začećem, ukazuje na to da dođu godine i trenutak kada se u životu podvlače neke crte, te da žena obično u tridesetima počinje da osluškuje otkucavanje biološkog sata.

“Koliko je stvarno to otkucavanje natjera da izoštri tu svoju želju za djetetom ili osjeti potrebu da bude bremenita možda nekim višim smislom i svrhom. Znam i muškarce koji su bili trudni velikim idejama, ja vjerujem da je to njihova svrha u ovdašnjosti i sadašnjosti. Odgovornost rada na ovakvoj ulozi je bila velika, najveća do sada. Intimno su mi bliske žene i muškarci koji prolaze kroz buru kroz koju prolaze ona i Džon. U trenutku u svijetu kada su riječi izgubile svoj smisao, kada je riječ prestala da bude ono što može da stvarno utješi, da stvarno zaboli, da stvarno ubije, ili da stvarno spasi, kada živimo u jednoj neprekidnoj inflaciji riječi, imamo tekst sa obiljem riječi, a najprije malo događaja, malo smisla. Kako komad odmiče, riječi je manje, a smisla i borbe više. I kada u jednom trenutku nadvladaju riječi smisao, kada se ljudi izgube u bjesomučnoj jurnjavi za nekim oblikom postojanja koji im se čini cjelovit, dolazi neka smrt. Smrt može biti razna – bukvalna, definitivna – , ali za mene je bolnija ona gdje ljudi odrođeni od smisla, od sebe, od dodira i dosluha sa onim što je ideal humanog življenja, ljudska priroda i priroda uopšte, nastave tako da životare, ispunjavajući tu prazninu.“, snažno zaključuje glumica izvlačeći poruku onoga što je publika imala priliku da vidi na sceni.

Njen partner na sceni, Aleksandar Gavranić, smatra da je ovo upravo priča o tome koliko se ljubav lako izgubi, ukoliko se čovjek kontantno ne bori da njeguje i očuva važne odnose u svojim životima

“Meni je iz ovog teksta zapravo to bilo najbolnije, jer i ja imam ženu, imam dijete, imam porodicu koju čuvam i gradim i dok sam i radio cijeli komad razmišljao sam najviše o tome kako je zapravo teško to sačuvati i kako moraš svaki dan da se boriš za svoju porodicu, za svoju ljubav, za ženu, za sina, za prijatelje.“, poručuje Glumac.

Svima koji nisu imali priliku da pogledaju ovu predstavu koja jeste jedan, ne samo ženski već univerzalno ljudski krik za smislom, preporuka da je dodaju svojoj listi želja za 2023. godinu.