Pišu: Nikola Grdinić, Aleksandar Novović

Nije zgoreg podsjetiti se kandidature Marka Milačiča na predsjedničkim izborima prije 5 godina. Iako je u orbiti društvenih mreža postao “moja kravica”, tih 2.8% su mu pričvrstili dupe za skupštinsku stolicu na parlamentarnim izborima i uglavili njegovu patiju u sistem. Zna to i kum Dajko.

Manje zemlje, a više političkih fenomena vjerovatno je teško naći u ovom vijeku. Od nekadašnjeg Predsjednika koji je ,,mogao triput“ i onda kad mu je Ustav dozvoljavao dvaput (a evo se istorija brzo ponavlja Đukanovićevom kandidaturom), preko apostolske, ekspertske, reformsko-prelazne Vlade, šavničkih lokalnih izbora o kojim će se možda napisati i neki epski ciklus, dolazimo do nečeg sasvim novog, revolucionarnog (a ovo i treba da zvuči kao prodaja TV SHOP proizvoda) – imamo predsjedničko-parlamentarne izbore. Deklarativno predsjedničke, suštinski parlamentarne.

Od momenta najave predsjedničke kandidature Milojka Spajića, tj. od momenta kad je PES odbila aranžman koji je zamislio Boris Bogdanović, javno je počela trka koja se ispod radara svakako kuvala: da vidimo đe smo za iduće parlamentarne.

Prokletstvo u kojem je partija osnovna jedinica građe i funkcije svih živih političkih bića, ponovo nam se obija o glavu. Makar u smislu društvenog napretka. Kako smo, valjda inercijom nastalom u jednopartijskom sistemu, od početka navodnog višepartizma apatično i skoro bez otpora pristajali na to da koncentracija političke moći dolazi iz partije, tačnije od čelnika (vlasnika) partije, ne može da čudi i ovakva predizborna atmosfera.

Sve što se dešavalo od početka uzavrele i više traljave, nego prljave predizborne kampanje, vezano je prvenstveno za opstanak a onda i osnaživanje partija i sopstvenog biračkog tijela. Da li je topolitički konformizam, kukavičluk ili dobra strategija, odlučuju nijanse, a ostaje da se vidipo svršenim izborima.

Pregled kandidata u kontekstu parlamentanih izbora

Višegodišnja projekcija Alekse Bečića kao državnika koji “samo još malo pa” može da bude novi Predsjednik ili Premijer, poljuljana je kandidaturom Spajića i nepristajanjem Evrope sad na predizbornu koaliciju sa Demokratama. U najgorem slučaju, Demokrate su zadale novi zadatak za udžbenike: pojam predizborne koalicije za predsjedničke izbore.

Učešće kandidata Demokrata na ovim izborima je bilo nužno po njih. Bečić je morao u ring, inače nestade partijaionako, ne računajući dubinu, marginalizovana poslednjih dvije godine. I dok još nije bilo formalno izgovoreno ime kandidata, teško da bi iko iz Demokrata mogao bolje da odigra tu ulogu od Alekse. 

Andrija Mandić istupa ispred najčistijeg, najsrpskijeg srpskog biračkog tijela. Dobro je što istupa, da izmjeri svoj lični politički rejting, a i da ne bi zli jezici više govorili da će gurnuti nekog da izgubi umjesto njega. U eri koja se ipak može nazivati ,,poslije DPS-a“ ovo je neki novi Mandić na kojeg ćemo se morati navići, poželjan i u međunarodnoj zajednici. Interesano je da oni koji su ga godinama optuživali da doprinosi politici podjela DPS-a, sada ga optužuju za pacifikaciju.

Draginja srcem svim još jednom pokušava da reanimira SDP kao tvrdo krilo crnogorstva, pozivajući i oslanjajući se na belvederske vrijednosti. Fenomenološki je interesantno da, u tradicionalno siromašnoj i neinventivnoj političkoj ponudi, Vuksanović-Stanković nikako da preskoči prvu prepreku paradoksa: histerična krvomutkinja, ali i zaštitnica prava ranjivih  grupa i osoba; igra na kartu prve žene predsjednice, ali operiše sa najtvrđim patrijarhalnim kategorijama. Osim pomenutog, možemo navesti udžbenički primjer tragikomike koji održava vidljivost Draginjine kampanje. Za sledeće izbore, moraće malo da sjedne sa kolegama i vidi šta dalje.

Goran Danilović sa svojom Ujedinjenom pokušava da sačuva zdravi dio srpstva od najsrpskijih Srba koji se u Andrijinoj kampanji transformišu u kosmopolite i euroatlantiste. Što će reći, zdravi dio srpstva mora biti srpskiji od srpskog. Suptilna zamjena mjesta Danilovića i Mandića je nešto što će se na budućim izborima ticati onih koji se smatraju srpskim biračkim tijelom.

Milo (nego ko, niste valjda mislili da će Ivan neutralni) odigrava all-in kandidaturom, prvenstveno čuvajući sebe od zatvora i htjevši da pokaže da još ima potencije da spasi ošamareni DPS. Ako u tome ne uspije, biće gore ali samo njemu. Kao jedan od tri najjača kandidata, ostao je usamljen sa svojom neažuriranom retorikom, s obzirom na činjenicu da se lider DF-a pacifikuje. Što se tiče njegovog položaja u crnogorskoj političkoj konstelaciji, definitivno međunarodni faktor definiše poziciju i funkciju.

Jovan Radulović je u isto vrijeme i kandidat i fenomen. Svaka dalja razrada bi vodila skretranju teme, odnosno nekom drugom tekstu. U kontekstu partitokratskih kandidata, ludi Jodžiir izgleda kao osvježenje, ali ono od kojeg jeza hvata. Poraz na poraz.

Jakov Milatović ima najteži zadatak, a to je da partiju koja još i ne postoji, ili bar ne stoji na nogama, podigne do respektabilne parlamentarne stranke. Definitivno je položio ispit za lidera, čistivši nered koji je napravio brljavi Spajić, ali i noseći dvije kampanje na ramenima u samo pola godine. Kampanju za gradonačelnika Podgorice je odradio bez greške, a s obzirom da PES prvi put izlazi na mjerenje na nacionalnom nivou, i ova kampanja je već uspješna, jer je jedan od tri kandidata koji prijeti drugom krugu, a uz povoljne okolnosti i predsjedničkoj fotelji.

Partija kao pomagalo za parazite

To što je Jakov preko noći zamijenio smotanog “imam/nemam državljanstvo” Milojka, može da nam pokaže još nešto: Da je izašao Momo umjesto Alekse, Mićo umjesto Andrije, Brano umjesto Mila i tako redom, ne bi mnogo u konačnom promijenilo rezultat prvog kruga izbora. Suvopartijski inženjering, kampanja koja je u toku i koja je light varijanta bilo koje dosadašnje kampanje za parlamentarne izbore, govore o okviru izvan kojeg političari ne žele da gledamo i vidimo.

Oni su međa tog okvira, preko njih pogled ne seže. To najbolje pokazuje i činjenica kako su kandidati koncipirali svoje kampanje. Kao da nisu dobro vidjeli za šta se kandiduju. Te radna mjesta, te strane direktne investicije, te nas uvode u Evropu, te sve ono u čemu (DOBAR) Predsjednik može da pomogne, ali i da je najbolji ne može da odlučuje.

I to upućuje na ono što nas čeka nakon još jednog prebrojavanja glasova – tražićemo i Premijera ili bar značajnu parlamentarnu snagu iz istih redova.

Nije zgoreg podsjetiti se kandidature Marka Milačiča na predsjedničkim izborima prije 5 godina. Iako je u orbiti društvenih mreža postao “moja kravica”, tih 2.8% su mu pričvrstili dupe za skupštinsku stolicu na parlamentarnim izborima i uglavili njegovu patiju u sistem. Zna to i kum Dajko.

,,Bizarna“, kako veli Spajić, simbioza partijskog i individualnog, omogućava hakovanje političkog, pravnog i svih drugih sistema.

Redosljed u kojem prvo moraš da imaš (bukvalno da imaš, držiš kao butik) partiju, pa da se laktaš, predizborno koaliraš sa onima koji te pljuju,  pa malo lokalni, malo predsjednički, malo parlamentarni, pa malo neđe ideš sam, pa opet s pljuvačima – receptura su za dugotrajni, sladunjavi, al’ parazitski način življenja na grbači stanovništva.

Na ovim dolazećim izborima, popreslagaće se malo većine, možda i manjine, potrgovaće se ponešto između prvog i drugog kruga, ali će glavna raspodjela nastupiti kad izaberemo Predsjednika i to je gol ka kojem svi šutiraju