Prekarijat na moru – tri priče

Dok traje onaj meksički obračun ugostitelja, zaposlenog i turiste, političari i oligarsi uživaju u deset puta većoj plaži na kojoj je pedeset puta manje ljudi. 

Društvene mreže je uzburkao tekst na portalu Nova.rs pod naslovom “Pašteta turisti, sve im je skupo”. Suština tog novinarskog “uradka” je u navodnim intervjuima sa crnogorskim ugostiteljima koji lamentiraju nad slabom kupovnom moći turista iz Srbije, posrpdno posmatrajući ko im ulazi u radnje i ugostiteljske objekte. Kažem navodnim jer istinski sumnjam u postojanje ovih ljudi i vjerodostojnost citiranih izjava. Naime, svake godine u ljetnjem periodu svjedočimo udruženoj akciji medija, mahom tabloida iz Srbije, koji prenose ludačke naslove o napadima ajkula, preskupim ležaljkama, zlim ugostiteljima iz Crne Gore. 

Iako smo skloni da ovakvo pisanje pripišemo nacionalnoj mržnji vjerujem da je istina daleko prostija, one je takoreći monetarna. Vjerovatnije je da turističke agencije odlučne u tome da prodaju što više aranžmana, umjesto kupovanja reklamnog prostora naručuju ovakve tekstove s namjerom da zgade bliže i jeftinije crnogorsko primorije, a prodaju ono što imaju u ponudi. Uostalom, i Željko Mitrović je to posredno priznao prije više godina kada je, ljut zbog toga što su mu hrvatske vlasti zaplijenile jahtu rekao da je on lično tražio da se “zataškavaju” incidenti koje srpski turisti dožive u Hrvatskoj. Nije to Mitrović radio iz ljubavi, nego iz istog razloga prodaje aranžmana – na jednom mjestu zataškati, na drugom izmisliti, proširiti. 

Ovaj kvazi prezir, pojačan botovskim nalozima na društvenim mrežama koji iz godine u godinu kače iste slike ljudi sa paradajzom na plažama (kao da je to nešto strašno) i kobajagi se gade turista iz Srbije, ima istu funkciju – na jednom mjestu skandal osmisliti, na drugom aranžman prodati. Ružna i pokvarena slika kapitalizma na turbo-tranzicioni način.

A kada kažemo turbo-tranzicija – na ovo pomislimo

S druge strane, zamislimo da ima nešto istine u ovome. Uostalom, svaki ugostitelj bi želio da ima visokoplatežne goste, svaki konobar da dobija jake bakšiše a svaki turista da dobije lijepu uslugu koju će što manje platiti. I tako su ove tri osobe, žrtve savremenog prekarijata došle u sukob jedna s drugom. 

Počnimo od ugostitelja, onog malog, običnog – ne radi van sezone, eventualno povremeno uspije da odradi neki poslić i mahom živi od kredita, snabdijeva se “na crtu” u lokalnoj prodavnici i kafiću i čeka da dođe april. Tada se dalje zadužuje, ako može diže kredit iz banke, možda ima rodbinu, ili u krajnjem slučaju, lokalne kamataše. Nije prijatno, ali od nečeg se mora posao pokrenuti. Uzima dio plaže, plaća zakup Morskom dobru (zapravo zlu, radi se o centralizovanoj agenciji koja ništa ne radi za zaštitu obale, samo uzima novac za službenike i partijsku vojsku), registruje se kao preduzetnik (za plažni bar, ležaljke, možda neku hranu, šta je kome blisko), i onda u opštini saznaje da mora da izvadi stotinu dokumenata, hiljadu elaborata, sve to da donese u tri primjerka. 

Saznaje i da sa šaltera 150 uzima potvrdu koju nosi na šalter 151, jer je najvažnije multiplikovati dokumentaciju i plaćati administrativne takse. Kada prođe tu birokratsko-papirnu golgotu, ide fiskalizacija, postavljanje objekta, prijava radnika, sve i svašta. Konačno počinje da radi pokušavajući da formira cijene preko kojih će vratiti sve svoje dugove, maći kamataše ili banku s vrata, i nekako finansirati sebe do sledećeg ljeta.

Kao zaposleni se javljaju djevojke i momci koji imaju još manje, nisu u mogućnosti da pozajme i počnu posao pa eto, rade za drugoga. Ni oni nemaju posla, nemaju ni iskustva u ugostiteljstvu niti škole, ali srećom onaj pomenuti ugostitelj nema takvih zahtjeva ali zato ni dnevnica nije neka, sve na ruke, prijava na minimalac, rad od dvanaest sati bez slobodnog dana ali neka ne brinu brigu, biće bakšiša od turista da se dobro zaradi. 

Ovi zaposleni slabo poznaju etikeciju, trude se da budu ljubazni ali ne umiju, jezike znaju koliko toliko, snalaze se. Daju sve od sebe da sakupe nešto preko ljeta, da bakšišima sebi omoguće makar malo prostora za disanje uz nadu da će uspjeti da se zaposle u opštini ili nekom javnom preduzeću nakon sezone. Druga opcija je da iskoriste priliku, izuče posao pa da se njime bavi u Hrvatskoj, Italiji, na nekom kruzeru, tamo gdje plata naizgled vrijedi nešto iako su i to mnogobrojni bačeni sati života.

Sve njih zatiče turista, kome daju epitete paradajza ili paštete. On radi najbolje što može, svjestan koliko je slaba njegova dnevnica, koliko jeftino prodaje sate svog života i koliko će malo dobiti za sve te protraćene časove života. On svojim vremenom trguje, u lošoj trampi kako bi i njegova djeca tog ljeta vidjela more. Plata je mala, krediti pritiskaju, kriza rata u Ukrajini, beskonačne pandemije, drugih problema ne jenjava. Ali eto, taj pogled na plavu širinu deset dana godišnje čini svu tu životnu muku lakšom. Makar je u tih par dana sve njegovo, niko ga ne zove da mu smeta, da ga gnjavi, sve što je važno su, more, sunce i lijep vazduh, smijeh djece i opšta lagodnost. Možda i da sve batali i nekako ostane tu, o takvim stvarima mašta. Nije neki provod u Šušanju ili Čanju, ali toliko može. Ono teško istrgovano vrijeme mu dozvoljava da jednom dnevno može kupiti djeci sok a sebi pivo ili kafu, zavisno od doba dana i provesti nekih sat vremena u onom gorepomenutom plažnom baru. Za bakšiš nema, iako bi volio da ima. Krivo mu je zbog visokih cijena, balansira između dječijeg soka, sladoleda, hrane, svega toga što zna da ulazi u doživljaj ljetnjeg raspusta.

Ko ima para ide na more, ko nema…

Tako se junaci naše priče nalaze u klinču, u pravom meksičkom duelu iz filmova. Gledaju jedni ka drugima, kao da će povući pištolj svakog trenutka a on je napunjen samo pogrešno usmjerenim prezirom. Ugostitelj prezire svoje zaposlene jer su spori, smotani i smatra da ne donose dovoljan pazari ali još više prezire turistu koji sjedi po sat vremena sa jednom narudžbinom, troši malo a zauzima prostor. Zaposleni preziru gazdu koji ih plaća sitninom za veliki broj radnih sati a pogotovo preziru turistu jer ne ostavlja bakšiš i ne omogućava im da nekako amortizuju slabu platu. Turista žestoko prezire ugostitelja koji je podigao cijene pa mu ne daje mogućnost da lijepo ljetuje, da lijepo popije i pojede, da časti, a uz to prezire njegove zaposlene koji su spori, neljubazni, čak i bezobrazni, svjestan da ona trampa koju je izveo, ono žrtvovanje sati života ne donose to što bi trebalo, ne daju mu sreću i iskustvo koje zaslužuje. Sve je to drugačije bilo dok je odbrojavao dane do odmora.

I tako u krug, obračun tihog prezira u glavama, u riječima, na društvenim mrežama, po tabloidnim portalima. A nisu stvarni protivnici jedni drugima, njihovi neprijatelji su u političkoj i oligarhijskoj klasi, tamo gdje su prvi omogućili drugima da imaju nižu stopu poreza za sve svoje usluge, da brzopotezno dobijaju dozvole, jeftino osvajaju koncesije, da rade sve što im se poželi a da sve to bude jeftino. Čuvena “trickle down” ekonomija – ako bogataš dobro zarađuje, njegovo bogatstvo se sliva na dolje, on zapošljava, širi kapital, svi prosperiraju od njega. Jeste da se to nikad u stvarnosti nije desilo, ali takva je priča. Zauzvrat, oligarhija finansira kampanju, omogućuje besplatna ljetovanja po rizortima za širu i užu familiju te prijatelje političke klase, ukratko “sipa”. 

Dok se prekarijat, koji živi od plate do plate, od jedne do druge otplate kredita, u vječnom strahu od sjutra gura na slabo uređenoj plaži, do koje dolazi kroz sate i sate saobraćajnih gužvi, politička klasa se vozi službenim vozilima pod rotacijom a nerijetko i podigne državni helikopter. Dok traje onaj meksički obračun ugostitelja, zaposlenog i turiste, političari i oligarsi uživaju u deset puta većoj plaži na kojoj je pedeset puta manje ljudi. 

Jer zašto da ne?

Putnu infrastrukturu je pojela korupcija, a brigu za javni prostor devastirala građevinska mafija. Strategije nema, potencijal je nestao, mogućnost razvoja trajno zaustavljena. Šta onda povikati prekarijatu na plaži? Nemate šta da izgubite osim svojih okova a dobićete čitav svijet? Ne ratu među narodima, ne miru među klasama? Te poruke djeluju kao pisane za praistoriju, poruke koje sada konzumiraju ljudi koji se navodno bore za radničku klasu a mrze sve vezano za ono što nje ostalo (njenu ishranu, njen ukus za muziku, njene navike). Ali meksički obračun prezirom mora biti zaustavljen, ti pištolji moraju biti usmjereni u drugom pravcu. Nije turista iskomplikovao proceduru ugostitelju i povisio cijene. Nije ugostitelj sam sebi naplatio sve moguće takse i skupe kredite pa da jedva ima novca za zaposlenog. Nije zaposleni uništio ekonomiju turisti da isti ne može zaraditi za život dostojan čovjeka. Sve to su uradili drugi. Isti oni koji se slade tekstovima portala o paradajz/pašteta turistima.

Zato, možda da počnemo od malih stvari – ne preziru među poniženima, ne toleranciji prema upravljačima. Zakoračimo ka solidarnosti.