Piše: Ognjen Savić

Od čega dolazi pamet?
Od toga da vjeruješ svojim očima,
a da ušima ne vjeruješ.

– Solženjicin

… biranje Vlade u crkvi ili u Grandu ne zahtijeva komparaciju; degutantno bavljenje crkvenim pitanjima od strane DPS-SDP-SD-a i DF-SNP-URA-DCG-a ne mogu da upoređuju samo oni sa Alchajmerom; gaženje Ustava povodom raznih trećih imenovanja, lokalnih izbora, mandatara Vlade i ovlašćenja predsjednika, takođe je logički neizazovno pitanje; nepostojanje referenduma za ulazak u NATO ili Otvoreni Balkan identično je ignorisanje pameti ili gluposti građana; da li je bolje na funkcije postavljati diletante ili neznalice, suvišna je dilema; da li je gora ozakonjena pljačka iz budžeta za prve-druge-treće-četvrte stanove ili nekontrolisani nepotizam, nije nešto što će bilo koga zamisliti…

Politika ili kriminal

Bezbrojne političke kvalifikacije nekada su bile u slutnjama, sada su brojne tužilačke optužbe u dokazima: mnogi državni, bezbjednosni, tužilački i sudski funkcioneri Crne Gore prethodnih godina i decenija bili su dio organizovanog kriminala.

Posljedično, DPS, kao doskorašnji patron i simbol svih tih grana vlasti (ma koliko da su neke formalno bile nezavisne), i nekoliko manjih stranaka koje su se voljno kretale u DPS orbiti, ozbiljno se terete da su svojom političkom fizionomijom ili (ne)djelovanjem često puta sakrivale anatomiju raznih kriminalnih organizacija, pa i tragove krivičnih djela.

Kada tome dodamo tužilačke indicije da pojedinci i u novoj vlasti nisu ostali imuni na razne vrste nepočinstava, slavni zaključak Petra I da „najviše zla i krvoproliće u našoj zemlji s lupežah biva“ u svakoj analizi političke i društvene prirode Crne Gore kroz čitavu njenu istoriju, pa i danas, trebalo bi da ima snagu aksioma, a ne površne hipoteze.

Možda baš otuda u Crnoj Gori ima najmanje 365 razloga da se svakoga dana u godini protestuje. Decenijama unazad. Jer, u ovoj državi je vjerovatno lakše pronaći jaje koje je starije od kokoške nego primjer sistemskog aparata koji u cjelosti zdravo i racionalno funkcioniše.

Od ekonomije, prava i zdravstva, preko obrazovanja, bezbjednosti, saobraćaja, kulture, poljoprivrede i turizma, sve do ekologije i sporta, svakodnevno i svuda nailazimo na amaterizam, neznanje i neodgovornost koji se nerijetko uparuju sa kršenjem zakona. Zato je razumno i poželjno, da ne kažemo neophodno, da građani izlaze na ulice sve dok funkcioneri koji ulaze u zgrade Skupštine, Vlade, Predsjednika i ostalih institucija konačno ne upamte šta su njihovi zadaci i obaveze, a ne privilegije.

Promišljeno ili lakoumno

Međutim, danas se suočavamo sa jednim ne baš novim, ali svakako radikalno dizajniranim tvrdnjama i (valjda) strahovima jednog dijela političke javnosti, koji probleme u našem društvu svode na to da je nedavni politički krah DPS-SDP-SD garniture propratni simptom ugroženosti Crne Gore kao nezavisne, građanske, demokratske, civilizovane, sekularne, antifašističke i evropske države.

Odnosno, mjesecima svjedočimo političkim protestima zato što su na vlasti oni ljudi čiji izborni legitimitet ne spore čak ni oni koji protiv njih protestuju. Samo po sebi nameće se skoro pa sofističko pitanje: slavi li se demokratija tako što se proklinje demokratija? I ujedno se demonstracijama traže novi izbori kako u Vladi ne bi bili oni koji imaju većinu da budu u Vladi. Opet zbunjujuće: da li se tako slave evropske vrijednosti jednakopravnosti ili se tako prizivaju autokratske metode represivnosti?

I protestuje li se zato što su na vlasti oni koji krše Ustav, jer je kršenjem Ustava od strane dijela onih koji protestuju, prekršten ustavni poredak koji se protestima brani. Još jednom nejasno: afirmiše li se tako ustavobraniteljska principijelnost ili se time prezentuje lakoumna licemjernost? I, nadasve, protestuje se zato što SDT goni ljude po dokazima i sumnjama koji se ne osporavaju u pravnom već, izgleda, u nekakvom nacionalnom i političkom ključu. Konfuzija: je li se tako podvlači crta između fašističkog i antifašističkog poimanja pravde?

Naravno, čujemo i da je Hitler došao na vlast demokratskim putem, odnosno da demokratija može nekad izroditi zlo isto koliko i diktatura. Da, bilo bi to vrijedno podsjećanje na jednu istorijsku lekciju, da mnogi građani ove države to ne ponavljaju već 30 godina. Otuda je ozbiljno pitanje: u čemu je tačno vrijednosna razlika između ovoga, URA-SNP-DF-DCG sistema, i onoga prije 30. avgusta? I kako bilo ko zamišlja da se od nevolje koju tvore talentovani brucoši neodgovornosti spasavamo referencama iskusnih profesora neodgovornosti?

Benzin ili voda

Simultana odbrana građanskih, antifašističkih, sekularnih, proevropskih vrijednosti i promocija interesa onih grupacija koje su prokockale sve prilike da zajednicu učine demokratskom i modernom, i čiji se prvaci pride terete za teški kriminal, čini se da ni u jednoj logičkoj i političkoj ravni ne mogu stati pod jedan kišobran, baš kao što se ni vatra ne može gasiti benzinom. Detaljno objašnjenje zašto bi ovo trebalo biti politički aksiom, prevazilazi gabarite ove kolumne, ali uz nekoliko opštih napomena, vjerujemo da će najbolji odgovor na to pitanje jednom vjerovatno dati SDT i sudovi.

Zato ukratko uporedimo najmarkantnije tačke: biranje Vlade u crkvi ili u Grandu ne zahtijeva komparaciju; degutantno bavljenje crkvenim pitanjima od strane DPS-SDP-SD-a i DF-SNP-URA-DCG-a ne mogu da upoređuju samo oni sa Alchajmerom; gaženje Ustava povodom raznih trećih imenovanja, lokalnih izbora, mandatara Vlade i ovlašćenja predsjednika, takođe je logički neizazovno; nepostojanje referenduma za ulazak u NATO ili Otvoreni Balkan identično je ignorisanje pameti (ili gluposti) građana; da li je bolje na funkcije postavljati diletante ili neznalice, suvišna je dilema; da li su gori klijentelelizam i ozakonjena pljačka iz budžeta za prve-druge-treće-četvrte stanove ili nekontrolisani nepotizam, nije nešto što će bilo koga zamisliti; ignorisanje prava građana da svoje predstavnike biraju preko otvorenih lista, očito je istovrsni interes starih i novih vlastodržaca; itd, itd.

Ako smo, dakle, spremni da rješavamo dilemu da li je tek sada ugrožena demokratska i evropska priroda naše države, onda sa sigurnošću u aktuelnim vlastodršcima jasno moramo da prepoznamo siluete mnogih političara koji pozivaju na bunt (kad su, doduše, još bili neiskusni), što znači da je gradacija sistemske katastrofe u kojoj živimo skoro pa suvišna. Naravno, uz nekoliko ograda, koje upućuju da je u nekim sektorima situacija značajno ohrabrujuća (npr. SDT), a u drugim radikalno poražavajuća (npr. skupštinska shizofrenija).

No, u generalnom, crnogorska mašina za kopiranje svega lošeg radi mnogo bolje i brže nego što to iko može i da zamisli.

Zato se postavlja ključno pitanje: da li je cilj građana da se požar neodgovornosti u državi razbukta ili da se ugasi? Ako je ovo prvo, u šta ne treba vjerovati, onda su oni koji se drže za DPS-SDP-SD ruke svakako izabrali pravi put, i na to ostatak građana treba da računa, kao što npr. neki drugi ljudi danas moraju da računaju na Putinovu iracionalnost. Ukoliko je cilj da se požar neodgovornosti u našoj državi ipak ugasi, u šta valja vjerovati, onda jednoj grupi naših sugrađana neko umilno mora reći da su pogrešno pročitali ispis na kanisteru kojeg drže u rukama, dok drugoj grupi valja podvući da će svako sklanjanje pogleda sa štete koju pravi nova garnitura opet plaćati po skupljoj tarifi.

Horor uspavanka

DPS-SDP-SD-BS i njihovi (ne)svjesni saputnici ponavljaju već mjesecima, pa i godinama, fantazmagorije kako će crnogorske “posrbice” i “četnici”, “srpski svet” i vladar SNS Srbije, uz pomoć vladara Rusije, da uruše Crnu Goru, Crnogorce i sve ostale naše narode i narodnosti u državi (izuzev onih koji se identifikuju kao Srbi, naravno).

Taj narativ, koji u prvoj liniji semantički i fonetski podsjeća na neku od bajki o zlom vuku, možda na onu u kojoj kidiše na tri praseta, valja analizirati upravo u zoni parabole za djecu, kako bismo bolje uhvatili njenu jednostavnost, ali i pretencioznost.

Razumijemo odmah, naravno, da su razni pink nacionalisti, kvaziistoričari, kvazinovinari i razni karikaturalni SNS političari ta strašna zvijer koja kidiše na Crnu Goru, a da su naša država i građani svih nacija (izuzev Srba) oni koje ta zvijer želi da sruši i proždere.

Apocalypse Now

Zvijer u najkraćem izgleda ovako: ima velika usta (ali pripovjedači ne kažu da su joj skoro svi zubi ili pokvareni ili izvađeni), ima velike šape (ali se ne otkriva da su joj noge klecave i kandže posječene) i voli da duva i puva svuda oko sebe (ali se ne precizira da joj je dah kratak i slab). Vrzmanje tog opasnog vuka oko kuće, opominju pripovjedači, nikako ne smijemo da zamislimo kao lutanje bjegunca od lovčeve pravde u drugoj šumi, njegovo naivno kucanje na vrata nikako kao pljuvanje pod prozor, a strašno zavijanje nipošto kao neurotično kukanje.

Ključne crte ovakve literarne prijetnje iz Andrićevog venca, ili iz srpske crkve ili sa koje god adrese, mogu da nas navedu na sumnju kako pojedini ljudi u Crnoj Gori doista ne vide ništa dobro u tome što je ovo država svih njenih građana, odnosno što u njoj ima toliko onih koji se identifikuju kao Srbi.

Jer, kao da razmišljaju: dokle god u Crnoj Gori postoje crnogorski Srbi, dotle će „pakleni“ srpski svijet biti prijetnja po Crnu Goru. Otuda možda i one halucinacije da ljubav (kakva riječ) crnogorskih Srba prema Srbiji, pa i Kosovu kao dijelu Srbije, istovremeno podrazumijeva i mržnju (kakva riječ) prema Crnoj Gori. I otuda oni ne uspijevaju da shvate da to što su neki Srbi sada na nekim funkcijama ne znači da Crna Gora može biti dio srpskog svijeta, ili bar ništa manje ili više nego što je dio crnogorskog ili bošnjačkog ili albanskog ili kojeg god nacionalnog pseudosvijeta.

Zato se negdje i kanonska pravoslavna crkva u Crnoj Gori, koja neprincipijelno neće da se odrekne nacionalnog prefiksa u nazivu, često percipira kao promoter tzv. srpskog interesa u Crnoj Gori i time strano tijelo u državi.

Ali, iako dijelimo osudu tendencioznih stilskih i arhitektonskih preoblikovanja pojedinih sakralnih objekata, kao i u arhaično prizivanje tzv. petrovićevske Crne Gore (mada, šta bi bilo koja religijska organizacija radila osim da priziva prošlost), ipak je nužno reći da se klin klinom ne izbija, odnosno da svaki napad koji se izvodi iz nacionalnog šanca, na bilo koji tuđi nacionalni zamak, nikada ne može pogoditi metu, već će je mašiti taman onoliko koliko je potrebno da se zapali međunacionalni konflikt.

Ujedno, narativ da se trenutna crnogorska politika kuva u Beogradu, odnosno da su svi oni koji sa DPS-SDP-SD-om ne žele da tvore vlast u stvari AV marionete, pored političke, potencijalno ukazuje i na razne nacionalističke paranoje da je svako poklapanje crnogorskih i srpskih interesa dokaz da Srbija okupira Crnu Goru.

A to što na našoj političkoj i medijskoj sceni postoje oni čije su uši i oči ponižavajuće i/ili lukrativno okrenute prema SNS Beogradu, znači samo to da ih treba tretirati isto kao i one koji su politički i/ili lukrativno okrenuti ka Sarajevu, Zagrebu, Tirani, Moskvi, Vašingtonu… Ili obratno, naravno.

Najzad, govoriti o imaginarnom srpskom svijetu i sličnim SNS umotvorinama, bilo bi isto što i uzimati za ozbiljno spasavanje kod Feketića ili tetku iz Kanade. Međutim, ukoliko srpski svijet zbilja nije samo SNS kič propaganda i arhaično nacionalističko brbljanje, već i eufemistički naziv za ozbiljan (nedokučivo militaristički) projekat Velike Srbije, onda je takav problem još benigniji, i za njegovo rješenje ne treba da se priziva nikakav NATO. Onaj koji to ne zna, taj ne živi u CG, već u SNS svijetu.

The Good, the Bad and the Ugly

Prasića, znamo, ima tri, i različitih su karaktera i pameti: prvi je nezreo i pride toliko mrzi ideju da ima sopstvenu kuću, da je namjerno pokriva slamom (to su, objašnjavaju nam pripovjedači, crnogorski Srbi i DF), drugi je čas podmukao, čas lakovjeran, pa kuću hoće da sklepa od trošnog drveta (naravno, to su Ura, Demokrate, Evropa sad, pa i Preokret, apstinenti…), dok je treći mudar, pravičan, rukat i vrijedan, pa zato zida kuću od cigle (to su, nepotrebno nam podvlače, DPS-SD-SDP-BS ekipa i građani svih nacionalnosti, uključujući i “građanske Srbe” (napominju nam pripovjedači da u ovome nema ničeg fašističkog, jer sve su nacije u Crnoj Gori nominalno civilizovane, osim srpske)).

Ovakvo suštinsko percipiranje i tretiranje crnogorskog društva i politike, zapravo je najbolji dokaz da su DPS-SDP-SD-BS logika i etika [sic] toliko pogubne za Crnu Goru, da je pravo čudo kako njihovo dosadašnje političko i društveno djelovanje nije proizvelo sve ono što oni toboš vide u URA-SNP-DF-DCG-ES (i čijim sve već ne) skrivenim namjerama. I ponajviše zato sadašnja i sve buduće vlasti moraju dobro da razmisle hoće li da uče na svojim ili na tuđim greškama, jer će u suprotnom ovu državu kad-tad, svi, stari i novi, skupa sa nacionalistima iz svojih redova, bukvalno smrskati.

Fikcija ili realnost

Politički narativi na koje smo se osvrnuli, a koji isuviše kontaminiraju javni prostor, zaista na pojedinim mjestima više podsjećaju na simptome paranoidne shizofrenije nego na elementarno razumno viđenje stvarnosti. No, ukoliko se poslije svega vratimo parafrazi teze Petra I – da se iza skoro svih naših nevolja kriju sumnjivi tipovi koji bi da se spasu robije – pred većinom crnogorskih građana i poslije 30.08.2020. opet lebdi isto, suštinsko, ali već pomalo dosadno pitanje: kako konačno izgraditi sistemski podijum za život? I hoćemo li se dovijeka baviti prokletim metodama manjih ili većih crnogorskih autokrata i političara, umjesto ličnim lavirintima pred pred kojima svako od nas stoji sam?

[Niko ne treba da se čudi (i žali) što u školi nikada nije čuo, a kamoli čitao onu slavnu Karpentjerovu tragičnu farsu iz naslova ovog teksta. U ovom ili onom obliku, i u ovom ili onom obimu, države nas o trošenju čovjeka i naroda vjekovima uče u praksi.]