Prijetnja smrću svima nama

Piše: Aleksandar Novović

Predsjednik Upravnog odbora Kvir Montenegro i aktivista za LGBT prava, Danijel Kalezić saopštio je da su mu prije dva dana, nakkon osam godina, ponovo upućene direktne prijetnje smrću.

Zamislite koliko je grozna pomisao da je nasumični sugrađanin kojeg srijećemo šetajući ulicama, možda koji sat ranije, ili upravo u trenutku dok se mimoilazite, poslao poruku i zaprijetio smrću nekom drugom sugrađaninu, tvom drugu, možda i liku kojeg ne simpatišeš, zar je bitno. Dok se ti hladiš sladoledom, misliš o hapšenjima kriminalaca ili samo o nekom planinskom vrhu, lik koji je prošao pored tebe je istovarao svu trulež iz sebe i drugoj osobi prijetio smrću. Nije li to onaj isti lik koji će iz čista mira ubiti mačku koju sretne na ulici? Koliko smo se puta time zgrozili? Nije li to isti lik koji će na sestru ili ženu dići ruku? 

Ima li stvarno razlike između prijetnje smrću i samog ubistva? Imati tu misao već je problematično. Ne daj bože, vizuelizovati je još gore. A pretvoriti je u riječ, jasnu sliku i dočarati nekome šta si naumio za njega je psihopatija. Možda je samo u simboličkoj ravni, ali nije ništa manje monstruozno: taj lik koji je prošao pored tebe, poželio je nekome smrt, ubio ga je. Najtužnije od svega, nije jedini. 

A što se društva tiče, kako kaže naš narod – izio vuk magarca. Ne zapitasmo se šta je sa ovim trećim koji je primio prijetnje tog istog lijepog dana dok ti misliš na planinske vrhove, dok ovaj istovara mržnju i crnu mast iz sebe. Bitno je napomenuti da to više nije govor mržnje, već eksplicitno ugrožavanje nečijeg života. Je li ovom trećem samo ,,uništen dan“? Koliko nas prima prijetnje smrću, ili značajnije manje ,,nelagodne“ poruke, pa kako to utiče na nas?

Odgovor je jasan i vidi se upravo u kolektivnoj neurozi, ekstremnom ponašanju, diskriminaciji na svakom ćošku. Pritom moramo naglasiti da ,,riba smrdi od glave“. Danima slušamo i gledamo naše predstavnike, ,,donosioce odluka“ koji nam kreiraju živote i sudbine, kako jedni druge nazivaju ekstremistima, izdajicama; kako jedni druge pozivaju na rundu fizičke ,,razmjene argumenata“; kolumniste medija koji umjesto razmjene pisane riječi i argumenata, razmjenjuju etikete i lične diskreditacije…  jednostavno, sve njih vidimo kako normalizuju i legalizuju nasilje. 

Zahuktali smo se u mržnji i agresiji poprilično, pa sad dušimo i tamo gdje ne bi smjeli ni u najvećoj ilegali. Prijetiti nekome smrću, psihopatski je čin i dijagnoza koja se svih nas tiče.

Mainstream udara na mainstream, ima nas dosta pa se žrtve ne vide; ne vidi se koliko smo isprebijani. Međutim, uvijek, neizostavno stradaju oni u manjini, oni najranjiviji. Ovog puta, u cjelokupnom društvenom narativu mržnje, isključivosti, prijetnji, u kojem i ne vidimo koliko stradamo kao društvo, ipak je vidljivo stradao pojedinac. Imenom i prezimenom, Danijel Kalezić, jeste samo pojedinac, ali je u pitanju pripadnik jedne sasvim legitimne grupe građana koja je, opet, sasvim legitiman pripadnik cijelog društva.  

Možemo li makar induktivnom metodom da dođemo do zaključka da smo svi dobili prijetnju smrću na Danijelovo poštansko sanduče? Neko danas iz ovog, a neko, nekog drugog dana, iz onog razloga. Pojedinac/ka po pojednac/ka; razlog po razlog  – cijelo društvo pred prijetnjom smrću.

Ako ovo ne povezujemo, ostajemo kao noj, sa glavom u pijesku, kao i ovaj što prijeti hrabro, sakriven u  ,,svoja četiri zida“, vjerovatno ona ista u koja želi da (ne) vidi Kalezića. Ipak, Danijel je vani, ugrožen ali slobodan, a njegova ugroženost i sloboda zavisiće od naše osviješćenosti kad je ovaj problem u pitanju. 

Ako je tužilaštvo sporo, policija još sporija, mediji ,,klikabilni“, možemo li mi makar da budemo pitomiji? Javnost koju kreiramo riječima i postupcima, da bude zdravija i da kolektivno razmišljamo kroz neke druge kateogorije koje nisu smrrt drugog. Koje nisu smrt uopšte.

P.S. LGBT gamad

Da izvučemo i nešto pozitivno, da ne kažemo tragikomično sa aspekta očekivanog rezultata ove prijetnje. Pored prosesuiranja anonimnog delije iza Instagram profila, interesantno bi bilo da se njegova poruka, poput bumeranga vrati kao dio nekog transparenta. Sintagmom LGBT gamad, dotični je eventualno dao ideju za neku društvenu igru, umjetnički koncept ili prosto neki od slogana sledećeg prajda koji može dobro poslužiti kao ogledalo u koiem se može vidjeti koliko se protiv života koji se želi ugroziti, ipak ne može. 

,,Život uvijek može dobro da ti se nasmije i da te nadmudri“. Tanathos, vjerovatno.