Pustiti korijenje u nenaviknutoj zemlji

Vjerujem ipak u moć pojedinca da preko granice prenese neku knjigu i proširi polje dijaloga. To je kao geometrija – što je više tačaka, to je oblik kompleksniji. Ako ništa, biologija nam je već pokazala da su geni najjači kad su raznovrsni. Isto je i u književnosti

Netipična je pojava u ovdašnjim književnostima da jedno kvalitetno djelo – dakle, ono koje ne pripada voditeljskom ili starletskom žanru – izazove dugotrajnu pažnju javnosti. Uspjela je u tome Lana Bastašić sa romanom „Uhvati zeca“. Nakon što je osvojila čitaoce takozvanog BHSC jezika, ova knjiga doživljava rijetku sudbu prevođenja na više od deset jezika. Time kao da se na velika vrata vraća povjerenje u primat kvaliteta nad senzacionalizmom.

Lana Bastašić; Fotografija: Radmila Vankoska

No, naša sagovornica se nije uljuljkala u ovako bajkovit scenario. Daleko od svjetala pozornice radila je na novom tekstu, pa ljubitelji njene književnosti nijesu mogli dobiti bolji čitalački poklon pred Novu godinu.

U izdanju beogradske Booke upravo je izašla zbirka priča „Mliječni zubi“. Otkud ideja da pišeš baš o djetinjstvu?

Čini mi se da je zbirka došla meni prije nego ja njoj. U posljednjih deset godina objavila sam mnoge kratke priče po književnim časopisima, ali sam tek prošle godine shvatila da mnoge od njih govore o djeci i dječijem iskustvu. Izvukla sam iz ladice te tekstove i ponovo ih prošla, očistila i popravila, te odlučila napisati još sedam-osam pripovijedaka koje bi se bavile temom djetinjstva. Istovremeno sam čitala Fiziku tuge Georgija Gospodinova. On piše o Minotauru kao napuštenom dječaku koji proživljava duboku traumu u mraku lavirinta. Takvo čitanje mita dalo mi je ideju da pišem o traumama koje pogađaju djecu, bilo da se radi o vidljivom fizičkom nasilju ili o riječima koje ih mogu žigosati za cijeli život.

U najavi knjige napominje se kako nas ne očekuje romantizovanje djetinjstva iz perspektive odraslih. Da li to sugeriše nekakvu demistifikaciju ili ogoljavanje tog „najnevinijeg“ perioda našeg života, osvjetljavanje njegove mračnije strane?

U mojim pričama djeca su ljudi, a ne romantizovana projekcija odraslih. Ti ljudi su sposobni za sve one emocije s kojima se susreću odrasli, ali mi često te dječije emocije snishodljivo odbacujemo kao manje važne. Isto tako, ta djeca su sposobna da čine i loša djela – ona nisu esencijalno dobra bića samo zato što su djeca. Njihov svijet je kompleksan i konstantno na udaru milion različitih uticaja od koji je najveći, nedvojbeno, onaj roditeljski. Sva djeca su u prvom periodu svog života gotovo kao pripadnici neke sekte: imaju poglavare koji odlučuju o svemu, koji ih uče sopstvenom jeziku i pravilima ponašanja, dodjeljuju im sopstvene obrasce, a pritom se čini da je taj obrazac jedini ispravan i da tako funkcioniše čitav svijet. Htjela sam da pogledam taj iščašeni svijet odraslih kroz oči njegovih malih podstanara.

Zbirka priča ,,Mliječni zubi”; Ilustracija: sitoireseto.com

Koliko nas, prema tvom mišljenju, takozvani formativni period istinski formira kao kasniju odraslu ličnost? Kakvo je tvoje lično iskustvo po tom pitanju?

Ne bavim se ni psihologijom ni pedagogijom, pa ne bih da govorim o stvarima za koje nisam stručna. Mislim da su svi periodi na neki način formativni i da nas mijenjaju, ako im dopustimo. Što ih više ima, to je bolje za nas. Mene je formiralo sve – od šetnji s dedom kroz šumu do razgovora s prijateljima na nekom evropskom trgu.

Rodila si se u Zagrebu, odrastala u Banjaluci, i to u najtežim godinama koje su zadesile ove prostore – šta zauzima više prostora u tvom pamćenju, ružna ili lijepa sjećanja? Vjeruješ li u neki naknadni, korektivni potencijal teških iskustava?

Generalno imam dosta loše pamćenje, što je za pisca pogubno. Mislim da sam zato i počela da pišem – kad sam imala sedam-osam godina plašila sam se da ću zaboraviti sve što se dogodilo na selu kod bake i dede pa sam počela da pišem dnevnik. Ti zapisi su pravi špijunski izvještaji kratkih rečenica i s dosta činjenica: šta je baka napravila za ručak, šta radi moj brat, da li je sestra zaspala, koji komšija je došao u goste i šta je rekao, ko je pobijedio u utakmici koju deda gleda i koji je bio rezultat, itd…  Mislim da ipak pamtim lijepe stvari mnogo bolje nego one ružne. Makar se trudim.

Prethodnu zbirku priča objavila si prije gotovo deset godina. Koliko se rad na „Mliječnim zubima“ u tehničkom smislu razlikovao od onoga na „Vatrometima“ i „Trajnim pigmentima“?

„Trajni pigmenti“ su mi i dalje dragi – to je moja prva knjiga (zbirka od tri duže priče) objavljena na konkursu Prvenac SKC Kragujevac. Ona je, razumije se, prepuna mladalačkog srljanja i grešaka (odnosno ega kojeg se pisac iz godine u godinu mora riješiti ako želi napisati nešto vrijedno), ali sada vidim da je morala da se desi kako bih došla do ovog mjesta gdje sam sad. U njoj su već prisutne meni važne teme: kompleksan odnos sa roditeljima, pitanje učenja, odnos dvije prijateljice, identitet umjetnika, itd. „Vatrometi“ su, s druge strane, samo zbirka sabranih priča koja nema jasno definisan centar kao „Mliječni zubi“. Razlika je i u tome što sam do 2020. naučila da glas i stil nisu isto, te shvatila da ne može svaka priča biti napisana istim jezikom – one onda govore nešto o meni, a padaju na ispitu sopstvene vjerodostojnosti.

Odskočna daska tvoje književne karijere (sa prilično dalekometnom oprugom) svakako je roman „Uhvati zeca“. Kako danas gledaš na knjigu koja te je učinila regionalnom zvijezdom?

Za mene je Zec i dalje veoma prisutan budući da je tek ove godine objavljen na nekoliko stranih jezika, a sljedeće godine ga čekaju engleski, njemački i francuski, pa intervjui i prikazi ne jenjavaju. Američka književna scena je brutalna po pitanju marketinga, autorskog angažmana, itd. To mi dosta smeta, jer je za mene ta knjiga završena prije dvije godine i želim se baviti drugim stvarima. S druge strane, ne želim joj naškoditi.

Drago mi je što nisam napisala nešto što je imalo svojih pet minuta instant slave i bilo zaboravljeno poslije nekoliko mjeseci. Bilo bi licemjerno tvrditi da nisam srećna kada mi u inbox stigne pismo nekog čitaoca kojem je ta knjiga mnogo značila i nešto u njemu pomjerila.

A kako si doživjela Evropsku nagradu za književnost, koju si zavrijedila pomenutim romanom? Vidiš li je više kao podstrek, ili opterećenje, kad je riječ od budućem radu?

Najbolja stvar u vezi s tom nagradom jeste što sam upoznala druge laureate i povezala se s njima, njihovim književnim radom i kontekstom. Redovno se čujemo preko Skajpa i jedni druge savjetujemo oko raznoraznih stvari. Zdravo je za pisca da malo iskorači iz svoje književne zajednice i shvati da postoji nešto veće od nje. Prvi put, zahvaljujući ovoj nagradi, zaista osjećam da sam kao književnica dio šire zajednice, evropske zajednice. Pritom ne mislim na EU, koja je sama po sebi problematična i ima više veze s ekonomijom nego sa kulturom, već na Evropu kao prostor mišljenja, čitanja i stvaranja. Mislim na onu Evropu kojoj su pripadali Džojs i Kiš, pisci koji su uspjeli da se uzdignu iznad nacionalnog i razmišljaju o literaturi kao jednoj i neodvojivoj. U tom smislu mi je ta nagrada značajna – zbog znanja da dijelim nešto s Irene Sola u Barseloni, Matijasom Navratom u Berlinu, Mašom Kolanović u Zagrebu, itd.

Šta je ono što bi od „budućeg rada“ već sad mogla najaviti?

Ja svaki put kad nešto najavim, nakon mjesec dana ostavim to u ladicu i počnem da pišem nešto drugo. Trenutno imam problem poliamorije kad se radi o knjigama. Imam tri ideje za tri romana i čekam da vidim koja će da pobijedi. Na kompjuteru su mi raspoređene u tri foldera: Šuma, Deda, Hotel – a vi sad pogađajte na šta se to odnosi : )

Lana Bastašić; Fotografija: Radmila Vankoska

U februaru idem na rezidenciju u Literaturhaus u Cirihu i nadam se da će mi jedna od te tri priče sama doći, nekako iznutra, i natjerati me da je napišem. Mnogo mi je važno da mi priča dođe, da me lik povuče kao onaj fantom o kojem je pisala Virdžinija Vulf. Stvarno vjerujem da dobri čitaoci mogu osjetiti to u knjigama – da li su prosto odrađene korektno od strane nekoga ko je jednostavno radio svoj posao ili je pisac imao nezaustavljivu potrebu da nam nešto ispriča, baš to i ništa drugo, i nije mogao da se odvoji od stola dok nije završio.

Kako je, ukratko, tekla tvoja pandemijska godina? Kako je na tebe uticala atmosfera opšte pasivizacije?

Pandemija me zatekla u Zagrebu i, budući da sam tad putovala s hrvatskom putovnicom, nisam mogla napustiti zemlju. Otišla sam tamo uvjerena da ću se poslije deset dana vratiti. Ponijela sam mali kofer s nešto garderobe i, hvala bogu, laptop. Onda su zatvorene granice. Nisam mogla da se vratim u Beograd, nego sam ovisila o dobroj volji prijatelja koji su me primili na svoje kauče – Dubravka Ugrešić i Sven Popović. Svi su se žalili kako im je dosadilo biti kod kuće, a ja sam se našla u ulozi vječne gošće koja rotira iste četiri majice i sanja o svojoj sobici na Voždovcu. Onda se desio zemljotres i svega je bilo previše. Vani je padao snijeg, niko se nikome nije obraćao (iz straha od zaraze), a stare zagrebačke cigle su se rasule po trotoarima. Shvatila sam da ovu godinu piše loš scenarista koji ne može da se odluči za žanr niti da se ispetlja iz monotone razrade i dođe do kraja, pa samo lijepi jedno jeftino iznenađenje na drugo. 

Da li si se susretala sa protestom „zdravog razuma“ kad su pojedine epidemiološke mjere u pitanju i da li strahuješ od nekog postpandemijskog stres sindroma koji bi mogao otežati povratak u normalu?

Bilo je tih stručnjaka na internetu koji objašnjavaju kako ćemo se razboljeti ako nosimo maske ili će Bil Gejts da nas špijunira ako primimo vakcine, itd. Ali to nije ništa novo. Oduvijek su svi imali mišljenje o svemu, samo danas imamo i kanale da to mišljenje podijelimo sa svima. Problem nastaje kada se radi o pitanju života ili smrti, tada imam nultu toleranciju prema comment section stručnjacima. Što se tiče postpandemijskog stres sindroma, mislim da će najvažnije biti da ne očekujemo previše od 2021. godine niti da idealizujemo vrijeme prije korone. Više me zanima kako će sve ovo uticati na najmlađe. Moja bratanica je ove godine krenula u prvi razred, što znači da joj se prvi korak socijalizovanja van porodičnog doma desio pod teškim epidemiološkim mjerama – svi nose maske u razredu, nema čitanja drugih lica i emocija, nema ni drugara iz klupe jer svi sjede sami, itd. Nadam se da ih to neće obilježiti na neki način, to započinjanje društvenog života u nedruštvenim uslovima.

Pošto je intervju u rubrici „Novi region“, reci nam nešto o tvom doživljaju nekada jedinstvenog geopolitičkog prostora. Kako vidiš kulturnu razmjenu među ex yu zemljama, šta je ono što je slabi, a šta je može ojačati? Koliko je kultura kadra da oblikuje međunacionalno pomirenje i saradnju?

Nisam sklona nostalgiji jer ne volim gledati unazad niti mislim da ćemo išta pametno postići ako se konstantno upoređujemo s nekim boljim vremenima. Ali kulturna razmjena svakako postoji zahvaljujući prvenstveno pojedincima. Ja se stalno krećem između Srbije, Bosne i Hrvatske pa mi je prirodno da taj književni prostor posmatram kao jedno polje dijaloga.

Lana Bastašić na Barskom ljetopisu; Foto: Barinfo.me

Čini mi se ipak da se Hrvatska mnogo više odvojila u tom smislu – iznenadila sam se koliko mladih autora tamo ne zna šta se objavljuje u susjednim zemljama, niti ih to posebno interesuje (velika čast izuzecima). Ako Marko Pogačar ili Monika Herceg objave novu knjigu, o tome se u Beogradu govori, kao i u Sarajevu. Međutim, u Zagrebu malo ko zna za Milicu Vučković ili Mašu Seničić i to je šteta, budući da ih mogu čitati u originalu. Vjerujem ipak u moć pojedinca da preko granice prenese neku knjigu i proširi polje dijaloga. To je kao geometrija – što je više tačaka, to je oblik kompleksniji. Ako ništa, biologija nam je već pokazala da su geni najjači kad su raznovrsni. Isto je i u književnosti. 

Poznata si i kao neko ko budno stoji na braniku ženskih prava. Kako ocjenjuješ današnje feminističke tendencije?

Tu moram da se ogradim, jer nisam teoretičarka i postoje ljudi koji mnogo bolje mogu da odgovore na ovo pitanje. Mogu samo da kažem da je meni feminizam zdravorazumska stvar i drago mi je što sam u mnogim uređenijim državama i društvima vidjela da je to sveopšte prihvaćena činjenica. Kod nas se, nažalost, feminizam često doživljava kao loša riječ, s ciničnim podsmijehom ili, još gore, opravdanjima, uz potpuno ignorisanje činjenice da smo sve mi mogle da se školujemo, glasamo, posjedujemo nekretnine, razvedemo se, itd, upravo zahvaljujući feminizmu. Nemam više potrebu bilo kome da se pravdam – jedna polovina stanovništva se sistemski i sistematski, kako kolektivno tako u intimi doma, tretira kao inferiorna i to mora da prestane.

Godinama si živjela u Barseloni, a trenutno si nastanjena u Beogradu, uz povremene selidbe u Zagreb, Banjaluku i inostrane književne rezidencije. Kako izgleda Balkan iz Španije, a kako Španija sa Balkana?

Balkan, kako to reče Žižek, za svakoga počinje na drugom mjestu. U Španiji mi je on nedostajao, ponajviše zbog ljudi, jezika i nekih svakodnevnih stvari koje uzimaš zdravo za gotovo dok ih nema (kao npr. Vegeta!). Međutim, pomoglo mi je da se maknem sa Balkana kako bih ga bolje sagledala i shvatila. Bila sam previše ostrašćena, olako sam sudila i osuđivala, mnogo toga mi je išlo na živce i bilo je teško vidjeti dobre strane. Sad je drugačije. Balkan, Banja Luka, pa i Beograd u kojem danas živim, su za mene sada mnogo kompleksniji. Isto je i sa Španijom. Tek kad sam otišla tamo i uživo vidjela ostatke fašizma, frankoizma i ostalih dijagnoza, shvatila sam koliko je Ole, Lole ideja o veselom španskom društvu gdje se vijore crvene haljine zapravo pogrešna. Vidjela sam policiju koja bije starije ljude. Vidjela sam mladiće koji salutiraju Heil Hitler. Vidjela sam i kako su kapitalizam i džentrifikacija promijenili lice Barselone u sedam godina: lokalno stanovništvo se masovno iseljava zbog nenormalno visokih kirija, a stare porodične radnje zamijenjene su hipsterskim kafićima i prodavnicama suvenira. 

Lana Bastašić; Foto; Printscreen YouTube

Kad uporediš, gdje se bolje osjećaš? I šta je ono što presudno utiče na to ,,bolje osjećanje“?

Najbolje se osjećam kad sam na putu, gdje god to bilo. Nije mi važno da li idem na rezidenciju za pisce u Toskani ili na selo kod bake i dede blizu Prnjavora. Volim da se krećem i tad sam najviše u svom elementu. Poslije godinu dana sam uspjela zaista da zavolim Beograd – odnosno da otkrijem neke njegove ćoškove gdje bih mogla izgraditi osjećaj pripadnosti. Barselona će zauvijek biti moj grad, kao i Banja Luka, kao i Zagreb. Isto tako, jedva čekam te nove buduće gradove koje ću nazivati svojima. Pustiti korijenje u nenaviknutoj zemlji, kako reče Hotorn onomad. 

Preporuke za čitanje

Tri književne preporuke uz tri ljudska razloga:

Roman: Darko Šeparović, Pristanište (Fraktura, Zagreb)–zbog brodova koje gradimo u sebi dok demoliramo uspomene nesvjesni da je bijeg jednaka opsesija koliko i ostanak.

Poezija: Maša Seničić, Povremena poput vikend-naselja (Treći trg, Beograd) – zbog prostora koji se otvaraju i zatvaraju unutar nas, između zidova i između stihova, ali i zbog bakine SMS poruke koja zaslužuje da bude pjesma.

Kratke priče: Rumena Bužarovska, Osmica (Booka, Beograd) – zbog svih tih običnih ljudi kojima se dešavaju obične stvari u svijetu koji je bolno neobičan i u kojeg proza treba udariti onom Kafkinom sjekirom. 

„Mliječni zubi“, odlomak iz priče „Posljednja večera“

. . .

Večeras će umrijeti. Mi to još ne znamo. Mi smo čisti, mirišemo na sapun Merima Kruševac i tatinu kolonjsku vodu. Ispeglani smo, mama to tako kaže, mada ne pegla nas nego košulje. Kad nas posloži ispred ogledala, u njemu smo kao magarci koji su krenuli na sahranu nekom četvrtom, ljepšem magarcu. Muškarčići moji, kaže mama dok nam namješta leptir-mašne i pljuvačkom zalizuje šiške. Muškarčići, muškarčići, a nas je zbog toga uvijek nekako sramota. Mama je obukla onu žutu haljinu od koje nas je, takođe, sramota. Sramota nas je tamne mrlje ispod njenog pazuha. Mama miriše kao burek od đurđevka. Ne postoji burek od đurđevka, ali kad bi postojao, mirisao bi kao mama. Nešto između luka i cvijeća. A sramota nas je žute haljine i zato što u njoj majčine grudi dobiju okruglasti oblik i štrče prema gore. Onda se mama naginje preko stola baba-tetke da dohvati sos ili salatu pa mi moramo gledati okolo – u lustere, zavjese, dezen na stolnjaku, mrkvu u supi – sve kako se ne bismo susreli oči u oči s maminim sisama.

Muškarčići moji, muškarčići, kaže nam dok vuče najlonke i gaće prema gore i popravlja struk. Onda ode na balkon da prdne nekoliko puta, a misli da mi to ne znamo.

Tata je za to vrijeme u hodniku. Brije se u zadnji čas, mama ga je natjerala. Ti ćeš i pred Tvorca neobrijan izać’! Tako mu uvijek govori kad negdje idu. Pa se onda tata skine do pasa, sjedne na tronožac ispred ogledala u hodniku, stavi pred sebe lavor s toplom vodom i počne sapunati lice. Mi se još ne brijemo, mali smo, ali volimo gledati tatu dok to radi. Britva je oštra i nije nam dozvoljeno da je diramo. Tatine ruke su brze, spretne, i polako mu otkrivaju žućkastu kožu. Na kraju se uvijek iznenadimo njegovim malim usnama koje su, zaokružene brkovima i bradom, djelovale moćno i veliko. Gledamo u vodu u lavoru, u njoj pluta bijela pjena puna tatinih dlaka, koju poslije mama prospe u WC-šolju. Svaki put kao da nam je s njom prosula i pola oca. Čovjek koji je spreman za večeru kod baba-tetke je uvijek nešto manji, nešto čistiji i tiši od našeg tate. I njega se stidimo, mada drugačije nego što se stidimo mamine žute haljine. Oca se stidimo zbog njegove poslušnosti koja miriše na kolonjsku vodu. Uvijek je isto kad idemo na večeru kod baba-tetke: mame je odjednom previše, a tate premalo, i ova nam poremećena ravnoteža smeta.