Radikalan predlog za Zakon o Vladi

Bio bi to Sveti gral o kom sanjaju sve političke organizacije – steći privilegije vlasti bez odgovornosti koju ona nosi, to jest, zapošljavati kao da ste vlast, a na izborima nastupati kao opozicija. Takav se scenario, po svaku cijenu, mora preduprijediti.

U susret javnoj raspravi o Nacrtu zakona o Vladi, slobodan sam da iznesem jedan može biti radikalan prijedlog – da se zakonom propiše da većina ministara, uključujući resorne ministre finansija, odbrane i unutrašnjih poslova, moraju biti osobe koje su se kandidovale na nekoj od izbornih lista koje su na prethodnim izborima prešle cenzus.

Iskustvo 42. ‘ekspertske’ vlade pokazalo je da, uz par izuzetaka, tehnokratski kadrovi imaju tendenciju da dezavuišu značaj javnog mnjenja, kao i da ne pokazuju potrebu da za svoju politiku pribave podršku naroda – logičan rezultat činjenice da dati kadrovi nisu imali ikakvog dodira sa izbornim procesom.

U određenim kriznim situacijama – recimo, kada se politička elita suoči sa neophodnošću bolnih i nepopularnih fiskalnih rezova koje ona sama nema hrabrosti da napravi – dolaze do izražaja prednosti tehnokratske logike, koju, barem u teoriji, odlikuje indiferentnost prema pitanju ‘narodne volje’ i neopterećenost hipotekama učešća na izborima. U tom smislu, oročeno tehnokratsko preuzimanje kormila vlasti ima svoju vrijednost i svrhu. Međutim, kada tehnokratska logika u potpunosti nadvlada logiku demokratske odgovornosti (koja joj je po definiciji suprostavljena), te se ustanovi kao dominantan princip funkcionisanja izvršne vlasti, rizikujemo da dara bude veća nego mjera.

Da, upravljanje državom zahtijeva visok stepen tehnokratskih znanja i vještina, ali je za funkcionisanje liberal-demokratskog poretka podjednako važno da se među nosiocima izvršne vlasti sačuva minimum svijesti o demokratskoj odgovornosti (engl. democratic accountability), koju porađa osjećaj da vas je narod na izborima birao da u njegovo ime upravljate državom. Štetne posljedice ‘ekspertskih’ vlada po ukupan demokratski ambijent zemlje utoliko su veće što je demokratska tradicija mlađa. U Crnoj Gori, koja je svoje prvo iskustvo smjene vlasti na izborima doživjela prije tek dvije godine, antidemokratski efekti ‘vladavine eksperata’ ozbiljniji su od bilo kakve vrijednosti koju bi razlika u stepenu tehnokratske ekspertize mogla da pruži.

Ono što se u teoriji naziva tehnokratizacijom javne uprave nesporno je svjetski trend. Tokom prethodnih nekoliko decenija, još od tzv. menadžerske revolucije koju su pokrenuli Tačer i Regan, političke elite liberal-demokratskih država postepeno su prepuštale nadležnosti nad sve više segmenata javnih politika klasi tehnokrata čija je glavna (i jedina) preporuka – stručnost u upravljanju. Zato se danas, u izvjesnom smislu, može govoriti o abdikaciji nacionalnih političkih elita u korist tehnokratskih elita.

Međutim, u crnogorskom kontekstu, dati trend tehnokratizacije nosi i jedan poseban izazov, koji ovom prilikom vrijedi istaći. U uslovima duboko ukorijenjene partitokratije i partijske kolonizacije javne uprave, moglo bi lako doći do dugoročne simbioze partijskih i tehnokratskih elita, u kojoj bi ključne funkcije izvršne vlasti obnašala grupa ‘nestranačkih eksperata’ u milosti naših stranih partnera, dok bi kadrovsku politiku ‘po dubini’ vodile partijske strukture. Bio bi to Sveti gral o kom sanjaju sve političke organizacije – steći privilegije vlasti bez odgovornosti koju ona nosi, to jest, zapošljavati kao da ste vlast, a na izborima nastupati kao opozicija. Takav se scenario, po svaku cijenu, mora preduprijediti.

Tehnokratija je, razumije se, neodvojiv dio savremenog upravljanja – bezmalo svaka demokratska vlada u svom sastavu ima po nekog tehnokratskog ministra. Međutim, neophodno je naći način da se ograniči upliv tehnokratske klase u vođenje unutrašnje i vanjske politike države, tako da tehnokratska logika nikad u potpunosti ne prevlada nad logikom demokratske odgovornosti. Predstojeći Zakon o Vladi pruža nam priliku da načinimo korak u tom pravcu. Zakonsko rješenje koje predlažem trajno bi ukinulo mogućnost formiranja ‘ekspertskih’ vlada, i obezbijedilo da sastav svake buduće vlade uživa minimum demokratskog legitimiteta – a opet uz dovoljno prostora za učešće eksperata u radu budućih crnogorskih vlada.