Riječ nedelje 30/22 – Milena Muk

Tjelesni bol nekada dođe kao rado viđena zamjena za duševne bolove. U groznici nema kontinuiteta misli – samo tijelo koje ne zna da li bi prije da iskoči iz sebe ili da se ponovo sastavi sa sobom. Ako usput iskrsne i poneka slika koju nismo željeli da prizovemo, nego se nezvana došunjala iz nekog dijela mozga, tijelo je nemoćno da na nju odgovori emotivno. Onaj oštar i intenzivan bol u grudima koji obično izaziva u groznici je nemoguće osjetiti. Dok se čovjek prisjeća tih neobičnih stanja, gotovo da pada u iskušenje da pomisli da stanje groznice nije nastupilo zbog patogena, nego da su se ovo dvoje aktivirali u organizmu upravo zato što je duša željela da je tijelo na kratko odmijeni u nošenju njenog svakidašnjeg tereta. Društvo koje je naviklo da se stalno sukobljava oko istih pitanja i koje neprestano koči rješavanje problema bez kojih je nemoguće ići dalje liči na taj organizam koji svoje tijelo neprestano dovodi u stanje groznice kako ne bi morao da se suoči sa duševnim stanjem koje je groznicu izazvalo. Zemlji koja je dovedena u poziciju da kroz svoje odluke mora neprestano da dokazuje lojalnost stranom faktoru, ne preostaje ništa drugo do da kroz neprestanu reaktualizaciju istih pitanja podiže temperaturu u javnosti kako bi u toj samoskrivljenoj groznici stvorila privid demokratije. Kako kaže jedan duhoviti pariški transparent iz šezdeset osme godine: “Ja participiram, ti participiraš, on participira… oni profitiraju”. Odgovor na pitanje da li je moguće umiriti ovu svakidašnju groznicu i preći na liječenje duše, kroz ovonedljeljnu rubriku Riječ nedelje, tražimo od Milene Muk.

TURISTIČKA SEZONA

„Priprema za turističku sezonu.“

O ozbiljnosti države i društva dovoljno govori to što je ova redovna aktivnost bila jedan od glasno najavljivanih prioriteta tokom formiranja aktuelne Vlade, da bi ubrzo potom njeni čelnici tvrdili da su ni krivi ni dužni što je sezona ispod očekivanja.

Obećanja i politike često nam imaju sezonalni karakter, a izgleda i vlade.

RODNA ODGOVORNOST

Danak rodnih stereotipa i rodne neravnopravnosti plaćaju i muškarci: oni, od kojih se očekuje da više privređuju, da ne plaču, i da budu „stub porodice“.

Zbog toga, ne smijemo bagatelisati rodnu ravnopravnost, kroz svođenje na odredbu da „izrazi koji se koriste za fizička lica u muškom rodu podrazumijevaju iste izraze u ženskom rodu“. Rodno odgovorne politike su mnogo više od toga, a nažalost u mnogim sektorima i dalje izostaju ili se tumače kroz prebrojavanje, a ne orodnjavanje.

Rodno odgovorno je i roditeljsko odsustvo za očeve, i još odgovornije roditeljsko odsustvo za oba roditelja.

Ipak, moramo imati u vidu da je i rod samo jedna od odrednica identiteta svakog od nas. Ako hoćemo stvarno da rješavamo probleme, moramo da ih temeljno raščlanimo ­- da se bavimo uzrocima, a ne posljedicama. Kod nas je češće ovo drugo, ali i to je naopako

KNJIŽICA

Možda partijsku knjižicu zamijeni i digitalna pristupnica, ali se čini da će raznorazne značke političke pripadnosti nastaviti da budu glavni znak raspoznavanja prilikom raspodjele privilegija u našem društvu. Nedavne „Excel“ tabelice i skriveni koalicioni sporazumi su tužno svjedočanstvo tome.

Često se sjetim kurioziteta da je DPS svojevremeno imao više članova nego glasača u Pljevljima, očigledno zbog toga što je knjižica imala supremaciju u dokazivanju lojalnosti. Mislim i da tu postajemo kreativniji.

Nedavno smo od premijera bili u prilici da čujemo i novi koncept depolitizacije javne uprave: depolitizovaćemo se tako što će predstavnici svih političkih partija biti zastupljeni u administraciji.

Gdje su tu građani i građanke koji nemaju partijski kišobran da ispod njega stanu?

Lideri malih partija koje su u Vladi manje-više kažu da još uvijek nismo dovoljno zreli da partijska knjižica ne igra odlučujuću ulogu i da se će za to navodno biti potrebno još nekoliko izbornih ciklusa. Kao da su oni slučajni posmatrači, a ne ti koji postavljaju primjer i donose odluke. Svojevrsni fatalizam – prihvatanje teze da neke više sile civilizacijskog razvoja uslovljavaju ponašanje političara i raspodjelu moći je paravan za nevoljnost političkih partija da se odreknu privilegija.

Na to ne treba da pristajemo.

ENERGETSKA KRIZA

Upaljena klima i otvorena vrata, voda koja teče dok peremo zube, svijetlo u praznoj prostoriji.

S obzirom na to da su međunarodni odnosi u domenu energetskih resursa i stvarno obnovljivi izvori energije i dalje pomalo apstraktna tema za mene, pokušavam da kroz male svakodnevne postupke osvijestim sopstveni nemar u odnosu na ono što jeste jedan od najvećih problema današnjice.

Da parafraziram jedan čuveni grafit sa berlinskog zida, mnogo malih ljudi, koji u mnogim malim mjestima rade male stvari, mogu manje odmoći izlasku iz aktuelne krize.

Počnimo od toga.

BEZBJEDNOST

Bezbjednost ili sloboda. Jedna od prvih teorijskih dilema koju sam pokušala da razumijem na studijama političkih nauka, s obzirom na to da je nemoć da se uspješno uspostavi ekvilibrijum između ove dvije vrijednosti u srži brojnih političkih problema i previranja.

U Crnoj Gori smo, moram priznati, i tu uspjeli da maestralno „obrnemo igricu“: sektoru bezbjednosti dali smo preveliku slobodu.

Nedavno postavljenje generalnog inspektora Agencije za nacionalnu bezbjednost koji je osuđivan za vršenje krivičnih djela je dobar pokazatelj kako lako dođe do zamjene teza pa neograničenu slobodu tumačenja zakonskih normi koristimo na uštrb prijeko potrebne reforme sektora bezbjednosti. Na drugoj strani, znamo za slučajeve da kandidati za pripravnike u istom tom sektoru ne prolaze bezbjednosne provjere zbog sitnih grešaka svojih roditelja.

Sve po potrebi.

JAVNOST

Javnosti.

„Javnost“ nije homogena, fizički nedjeljiva kategorija, na šta se pokušava svesti kroz često mahanje javnim mnjenjem i raznoraznim stavovima o gorućim temama.

Zbog toga uključivanje javnosti, na koje često apelujemo, ne podrazumijeva monopolisanje određenih tema od strane bilo kog aktera, pa bio on i iz civilnog društva. Ukrštanje argumenata, razgovor o raznim opcijama iz različitih perspektiva, uz javnu dostupnost svih informacija – tada možemo govoriti o javnim raspravama i javnosti rada naših institucija.

Često gledamo i „predstave za javnost“. U ovu kategoriju su se upisale i sjednice aktuelne Vlade, koje se redovno emituju, osim u pauzama kada se vode konsultacije o osjetljivim kadrovskim rješenjima ili raspravljaju tačke koji su označene odgovarajućim stepenom tajnosti, a da ne znamo šta je sve zavrijedilo tu oznaku.

To je zapravo jedan privid javnosti: mislimo da nam je dostupno više informacija, dok se suštinski važne odluke donose vaninstitucionalnim, neformalnim kanalima, iza zatvorenih vrata.

Na kraju, kada govorimo o javnosti, često upotrebljavamo i pojam populizma, iako se i to radi nedosljedno i selektivno, u zavisnosti od potrebe političkog trenutka. U izvornom značenju, populizam se upravo temelji na vjerovanju da je neka pretpostavljena javnost homogena u potrebama koje su suprostavljene sebičnoj eliti. Zbog toga se populizam često svodi na povlađivanje mišljenju većine. Podatak iz jednog istraživanja javnog mnjenja da je zaštita životne sredine prioritet za svega 2.6% građana i građanki jeste opomena da takav populizam može biti poguban.

A i vladavina prava je često nepopularna.

ALTERNATIVA

Pokušaj da se o istoj stvari razmišlja na različite načine.

Institut alternativa, koji je osnovan prije skoro petnaest godina sa upravo takvom misijom da se na drugačiji način pristupa donošenju odluka i javnim politikama, da se što više prati njihov učinak, a da se na dokazima o primjeni određenih odluka temelji njihova dalja sudbina.

Prije pet godina, kada smo slavili deseti rođendan, pobrojali smo sve naše neuspjehe. Tada smo se za takvu „proslavu“ odlučili, jer smo smatrali da nije fer da se ponosimo polovičnim uspjesima. To bi bilo suprotno našim nastojanjima da stvari pomjeramo unaprijed, i da ne dozvolimo da nas fasadne promjene i deklaracije uvjere kako smo daleko odmakli u ostvarenju svoje misije.

Drugi mali jubilej ove godine ne čekamo u boljem okruženju.

ZAKONODAVSTVO

Olako shvaćen posao u Crnoj Gori.

Možda zbog toga što, i kada se napišu najbolji zakoni, oni postaju minska polja koja treba zaobići kako bi neko i dalje bio „učinjen“, a posao završen.

Zakonodavstvo se često svodi na nomotehniku, vještinu formulisanja zakonske norme, ili usaglašavanje sa pravnom tekovinom Evropske unije. Usljed toga, ono postaje automatizovano, lišeno razmišljanja o našem, domaćem kontekstu i našim životnim potrebama.

Zbog toga ne čudi što, kada jednom počnu da se primjenjuju, zakoni trpe česte izmjene kako bi se obuhvatile zaboravljene situacije ili interesi. Recimo, Zakon o zaradama zaposlenih u javnom sektoru je mijenjan devet puta za šest godina primjene. U svim tim silnim izmjenama, koje mogu ispratiti samo oni koji moraju, gotovo se zaboravilo na opravdane ambicije tog istog zakona da se uspostavi jedinstvena evidencija zarada u javnom sektoru, da budžetska inspekcija kontroliše njegovu primjenu, da se smanje zarade u gubitaškim preduzećima i još mnogo toga.

ZAPOŠLJAVANJE

Ulaznica za nešto što su ozbiljni ljudi u akademskom svijetu opisali kao „relacioni politički klijentelizam“: usluga kojom se kupuje lojalnost, koja traje duže od pukog glasanja na izborima.

U Crnoj Gori se često govori o tzv. partijskom ili političkom zapošljavanju, naročito u javnom sektoru. Ono o čemu se nedovoljno govori je to da je ovakav sistem raspodjele praktično ozakonjen. Ne postoji garancije sprječavanja neprimjerenih političkih uticaja i korupcije, dok su pravila toliko rascjepkana i labava da u najvećem dijelu javnog sektora nema prepreke da se na osnovu javnog oglasa u trajanju od tri dana, bez jasne procedure testiranja, od strane politički imenovanih osoba, zaposli neko ko ispunjava često vrlo niske kriterijume u pogledu obrazovanja i prethodnog radnog iskustva. Ozakonjavanje korupcije je upravo jedan od osnovnih mehanizama zarobljavanja države.

Institut alternativa, u nastojanju da kakofoniju međusobnih optužbi i utrkivanja partija u tzv. političkom zapošljavanju, zamijeni ukazivanjem na rupe u pravnom okviru i u praksi, koje je neophodno otkloniti, trenutno mapira sva dobra, srednje loša i loša rješenja u procedurama zapošljavanja u javnom sektoru, uključujući i zapostavljene javne ustanove, agencije i preduzeća. Kada u okviru kampanje „Ni klijent, ni gazda!“ objavimo rezultate, nadamo se da će brojnost crvenih polja, odnosno čestog izostanka minimalnih standarda, poslužiti svima da bolje razumijemo uzroke ovog problema. Barem toliko da je opravdanje političara da je nešto u skladu sa zakonom bezvrijedno ukoliko ni prstom nisu mrdnuli da postojeće zakone unaprijede.