Riječ nedelje 32/22 – Miljan Nikolić

“Oči i uši su zli svjedoci ako iza njih stoje varvarske duše”, primijetio je Heraklit. Čini se da je neophodno prepostaviti suprotno. Više dokaza bi išlo u prilog tezi da čula prestaju da budu saveznici upravo onim dušama koje se neprestano obrazuju i duhovno oplemenjuju, jer tako postaju neprilagođene za život u jednom u civilizovanom varvarstvu ogrezlom svijetu. Varvarske duše lako vide svijet onakvim kakav jeste, jer je pravljen po njihovoj mjeri. Prepoznaju ga, udobno im je u njemu, umiju da se izbave iz njegovih zamki i da odgovore na njih. Plemenita duša odbija da prihvati ovo varvarstvo i pati od neprekidnog suočavanja sa rascjepom između onoga što jeste i onoga što bi trebalo da bude. Ove sedmice smo se po ko zna koji put suočili sa pitanjem – kako svijet u kojem djeca pate možemo nazvati najboljim od svih mogućih svjetova. Istovremeno svjedočimo otupjelosti onih koji imaju moć, te odsustvu spremnosti da nauštrb njoj daju primat ličnoj odgovornosti i ostanu ljudi. Nije pretjerano tvrditi da tamo gdje svi tečno govore jezik moći nema mjesta čuđenju kada se dogode situacije u kojima se potvrđuje da je čovjek čovjeku vuk. U nadi da će ljepota spasiti svijet i učiniti nas boljima, sagovornik Riječi nedelje je književnik Miljan Nikolić.

HOMO LUDENS

Biće koje igrom potvrđuje svoje prisustvo u ljudskoj zajednici. Biće koje uzrasta, razvija se i ostvaruje, upravo, svojevrsnom igrom kao osnovnim načinom komunikacije i sadejstva pojedninačnog  s opštim i univerzalnim u kulturi čovjeka. Igra je oslobađajući agens duha, način da se obnovimo iznutra, oslobodimo, suprostavimo svemu što uslovljava konvencijama (malo)građanskog društva, zakonima i pravilima, našu pravu prirodu i ponašanje.

No, ni jedne igre ne biva bez pravila. Kretanjem unutar njih, pokušajem da se autentični vid, individualan pristup tim pravilima sprovede što doslijednije, ljepše i drugačije od drugih učesnika u igri – umjetnika, pisca, pjesnika izdvaja iz gomile onih koji djeluju tek po zakonitostima uspostavljenih pravila, i takav pisac koji se odvojio od mnoštva, i uspio da uspostavi ravnotežu između pravila igre i sopstvenog stvaralačkog postupka, igru dovodi do savršenstva i autentičnog umjetničkog djela. Toga je malo danas kod nas, jer igru nameću politikanti, i apartčici koji odabiru isključivo pisce koji igraju po pravilima i govore što se u konceptu političke korektnosti ima i jedino smije za reći. Pisci od samocenzure, igrači svjetskog poretka. Minuciozni glodari ljudskog duha i slobode izbora sopstvenih pravila igre. Laureati, zvončići i praporci na ustavotvornom znamenju i bilbordima… Igra slobodnog odabira koga i šta ćemo čitati jeste izvjestan način da se pobjegne od tih i takvih umjetničkih (ne)djela…

Ipak, igru ne predpostavljam sebi kao jedini i konačni postulat stvaranja, jer u tom slučaju nedostajala bi ona finalna i uslovno rečeno tragična nota, koja umjetnika poistovjećuje s njegovim djelom, izistkuje žrtvu poistovjećenja života i umjetnosti, kao kod, recimo, Van Goga, Remboa, Antonen Artoa, ili danas u rok and rolu s ovog prostora Gorana Bareta, koji na svom posljednjem studijskom albumu ima pjesmu s naslovom “To nije igra”…

Umjetnost počinje u igri, a završava u zbilji i žrtvi koju stvaralac prinosi na oltar javnog djelovanja, podmirujući dug kog istinska umjetnost jedino traži, on je uvijek dat u suštinskom poistovjećenju umjetnika s stvaralačkim procesom i svojim djelom.

UVOD U ITAKU

Moj pravi početak plovidbe. Mjesto izgubljeno negdje unutar mog bića. Preispitivanje identiteta pojedinca i njegove pripadnosti. U svjetlu mojih uvjerenja i svjetonazora, Odisej se nikad nije vratio na Itaku, shvativši, da ona istinska Itaka počiva isključivo u melodiji maternjeg jezika i nas samih. Ona putuje s nama, ma gdje se uputili, ma kamo da hitali, slijedi nas u stopu i onda kada nastojimo pobjeći od sebe, svoje kobi i svog udesa. Itaka je poezija, mitsko mjesto na početku čovjeka. Izvorno, Itaka se nalazi u epskom narativu, Homerovih spjevova i drugih antičkih izvornika. Crnjanski Itaku pomjera u lirski govor. Mojom prvom knjigom Itaku sam pokušao uvesti u diskurs savremenog, pomalo administrativnog kursa i toka govora i putovanja. Istinska Itaka je ipak lirska tvorevina, jer je u svojoj osnovi ona zapravo žudnja za povratkom onome iz čega smo i potekli. Veliko usijano klupko svjetlosti koje zari i zrači unutar tame koja ga ne obuze… Svijest o sebi, iskonsko postojanje…  Itaka je nemoguća, kao i čista lirska poezija, ostaje samo traganje i to jeste smisao njenog (ne)postojanja…

KONTAMINACIJA

To je stanje svijesti društva koje proždire sebe, društvo intoksicirano neživotom, toksičnim otpatkom industrijskog, digitalnog univerzuma… To je simulakrum voštanih likova i androgenih figura koje mašu zastavicama krize identiteta i otuđenja. Zašto bih prigrlio i jednu zastavu, ako imam svoju ljubav prema nekome, ili nečemu, djevojci, cvijetu kog mlakim mlazom četvoronošci na povodcima, škrope na trotoaru? Zastave su u sadašnjem kontekstu isključivo simboli mržnje prema drugome i drugačijem, svemu što ne staje u okvir našeg iskustva i kulta ličnosti kojoj se zastavicama klanjamo i koga do bezumlja obožavamo.

Kontaminirani narativima kojima nije mjesto u sadašnjosti, međusobno se sudaramo glavama obnevidjeli na polju šahovskih figura, mrmljajući sebi u bradu naučene mantre, parole i poštapalice… Ni jedan narativ sam po sebi nije ono što on postaje kada se u životu primjeni. Kontekst društvene situacije mu daje predznak i konačni smisao. Ono što je nekad bilo smisleno i plemenito, danas može postati isključivo destruktivno, ako mu savremeni kontekst svijeta u kome htjeli, ne htjeli, postojimo, ne dozvoljava da se u pravom značenju otvori i ostvari. Romantizam danas nema pozitivn predznak, jer je lažan,  mimikrijski i isključivo u službi političkih partija. Tako vidim i nacionalizam. Nacionalizam iz vremena devetnaestog vijeka, onaj budilački i oslobađajući, nema apsolutno ništa zajedničkog s nacionalizmom s kraja devedesetih na ovim prostorima, a tako ni s ovim danas. Jedan je izvorni, spontano aktiviran, iskreni i oslobađajući, drugi, ovaj savremeni, morbidan, bezuman i razarajući.

Kontaminirani smo, na kraju i sami sobom, koji smo se otuđili od svoje prirode i postali, paraziti na svom biću čovjeka koji se igra da bi opravdao ime svjesnog bića, koji korača ne baš tako malen ispod zvijezda… HOMO POETIKUSA, nešto nalik na bogočovjeka. Ako još vjerujemo u čuda i iskupljenje.

BIRO

To je ono mjesto s druge strane klackalice, na kojoj se u besvijest nadgornjavamo s nekim svojim nedostatkom povjerenja u drugoga i  nedostatkom smisla,  te aktivnosti i tog načina postojanja. S jedne strane je biro, a s druge buvlja pijaca. Na birou su oni koji potražuju sreću među privrednicima s buvlje pijace, trgovcima polovnih stvarčica, neispravnih tehnoloških dostignuća savremenog svijeta.

Na postistorijskom, postmodernom birou se uči trpiti, ćutati, i biti pokoran, izdržljiv. Pasivno stanje uma je najveće dostignuće našeg biroa za zapošljavanje. Jesu li ikoga zvali, da ga udostoje poštenim, pristojinim poslom, izvorom prihoda?… U društvu negativne selekcije, rodbinsko-kumovske politike i provincijskih svjetonazora, visokokvalifikovani, sposobni, no politički nepodobni, koje teren nikad nije upoznao i prepoznao, izumiru i nestaju upravo na birou rada i zapošljavanja… Svrha biroa za zapošljavanje i etc. jeste statistika, koju oni fabrikuju i šminkaju putem raznih smiscalica mičući s spiska one koji se redovno ne odiazivaju prozivci i novačenju u red nezaposlenih… Kako će čovjek bez prihoda da se redovno pojavljuje na prozivci, kad nema ni za ono osnovno? E takvoga maknu s spiska i tehnički gledano, on je zaposlen, To proslijede EU i mi smo, blago nama, na korak od izbavljenja.

Imali smo mi i Antiborokratsku revoluciju! O da, pa smo od onog birokratskog aparata, napravli nejegovog frankenštajna, već unaprijed mrvog stvora, neuništivog i neiskorjenjivog vegetativnog junaka našeg doba. Ostaje nam borba koja i ne može biti do neprestana, jer birokratija kao i plastična boca, odnosno ljudska glupost, kako kaže pjesma KUD Idijota, jeste neuništiva…

LEPTIROV PIR

Pir je takav pojam, imanentan upravo prirodi Južnih Slavena, koji kako je znano iz velikih požutjelih slovarica, označava slavlje, i svetkovinu. Slaveni slave svoje postojanje pirujući uz mogućnosti kakve imaju i poznaju. Sloveni, slovesni i slavni u svojim mitovima, kažama, bajkama i basnama. Taj pojam, odnosno ono što označava se kreće i razvija, zajedno s sudbinom i istorijom Slavena na ovom prostoru. Nakon velikog, rafalnog finiša i slavlja devedesetih, on češće ide uz nešto negativno i destruktivno, uz krv i teoriju tla, pir postaje, manifestacija rata i razaranja, negacija različitosti. Tako su Slaveni svoju prirodu doslijedno sprovodili u dosluhu s aktuelnim  događanjima, s padom Berlinskog zida… A pošto sam i sam odabirom subdine Slaven, moja druga knjiga pjesama upravo tretira jedan tako znakovit i suštastven pojam kog svi nosimo u svom porijeklu i habitusu. Pir leptirovih krila, kao zamah, ali i kao kratkoća njegovog dejstva, pir onog koji se usprotivio ovovjekovnom cvijeću zla, modernoj tvorevini savremene industrije zabave. Ta moja knjiga odabirom sonetne forme i korespondira upravo s pomenutim djelom Bodlera, jer malograđanština je ta koja začinje svaki vid isključivosti i fašizma s kojim se borimo ako jesmo još uvijek u igri stvaranja, i kobi umjetničkog postupka.

MARGINA

Da li da ostanem, ili odem?… Da prećutim, ili kažem? Sučelim se, ili izbjegnem, a  pobjegnem odreknem se i postanem neko drugi, neko bez tog razornog prtljaga uspomena i osjećanja, uvjerenja… Da podvijem rep, a da se skrasim negdje drugo, gdje je sve izvjesnije, lasnije, korsnije, i gle čuda, odistinski moguće da se djela, stvara, prispjeva i pristaje!… Ili tako, na ovom mjestu biti i postojati… do posljednjeg glasa sopstva, upravo po zakonitostima opstanka i borbe, mučnine i tjeskobe, te vječite zapitanosti – jesmo li u svojoj biti ipak neko, ili samo pitanje koje se u odjeku obija o zidove ograničenja i nestaje?… Jesmo li i dalje tu, u svojoj potrebi da se pjeva i postoji – kao Slaven, kao Ujević, progonjen sjenima nemirenja s sredinom, i kao Ratković nadnesen nad glađu za duhom kog će jednom prije, ili kasnije ukloniti iz puške, jer je on taj koji mu ne dozvoljava da vidi onu koju o ponoći se čeka… kao Vasiljev i Crnjanski nakon Velikog rata, i kao Andrić i Selimović… Ipak svojski postojati baš po svom, onoliko koliko se može stvoriti i biti!…

Biti tu i težiti sebi kao jedinom izvjesnom cilju postojanja. Ostati na margini i poput hodača na žici prevesti sopstvenu sjenku ‘mjesto Euridike na drugu stranu, magično i uzvišeno preći ponor pred zagrcnutim svijetom koji u centru svih zbitija ostaje, gomila onih koji zjape za nekakvim tuđim smislom, onim što im oduvijek nedostaje…

ČITALAC

U nizu mogućnosti komunikacije, između onog ko šalje poruku i primaoca te poruke, nadnesen nad tekstom, posvećeni čitalac je podjednako važan faktor tog trijadnog koncepta unutar koga poruka tek dobija svoj smisao, kad je čitalac pročita, dekodira. Smisao je uveden u značenje teksta s obje strane poruke, dakle ne samo od strane onog ko odašilje tekst, već i od strane čitaoca. Ne vjerujem u literaturu koju niko ne čita. Poezija danas oskudjeva onima koji bi joj prišli s te strane znaka, ali vjerujem da je to ipak privremeno, jer poezija je namjerno dodatno kodirana, da bi u većem vremenskom rasponu uspjela pronaći put do svog pravog čitaoca, sagovornika. Ako literarni svijet izvan teksta ne postoji, onda je čitalac podjednako kao i pisac taj demijurg koji iznova ostvaruje mogućim unutarnji svijet literarnog djela.

SINKRETIZAM

U politici, to je kada se dva nespojiva toka, dvije partije ujedine da bi nadigrali zajedničkog neprijatelja. Stvar kompromisa koji na koncu ukida obje struje. Imali smo to na prethodnim izborima, i vidjeli kako izgleda, kada se dvije suprostavljene struje spoje u pokušaju komplementiranja onog što ne ide zajedno. U poeziji ipak imamo drugačiju situaciju. Bez sinkretizma ritma, dakle audiativnog aspekta i likovnog elementa, nema pjesničke umjetnosti. Imamo tekst, ali da li je to poezija, bez ritma, damara, ili ravna linija (smrti) govora, samo blijedi pokušaj, da se odigra na kartu imitacije fluidnosti žanrova… Pa danas nas uvjeravaju, kao to je pjesma u prozi, prozaida, to su lirski fragmenti, bolje rečeno, ni vino, ni voda… a toga imamo u neograničenim količinama, isfabrikovani tekstovi, onih autora koji se vječito vade na čitalačko iskustvo, nešto kao postmodernizam s svim mogućim uparivanjem struktura, rukavcima i metatekstualnošću… Literatura dokolice, amorfna knjiška masa, koja odista dobro prolazi kod kritičara, jer je sterilna i nikoga ne proziva, ugrožava. Ipak, život je sinkretizam četri elementa postojanja, s malo ljudske naivnosti da unutar svega postoji nešto vječito i nepromjenjivo što smo navikli da zovemo dušom… ali ta naivnost jeste pjesnički senzor, bez koga ostaje nam puka matematička jednačina, znakova koji pjevaju tek unutar sebe, samo za one koji računaju na konačnu dobit u cijeloj stvari opstanka na zemlji. Znamo od Selimovićevih izvornika nadalje da smo uvijek na gubitku… sem ako je ljubav imenitelj onog što na na koncu igre ostaje.

PANK

Srča stakla u šapi velike, podgojene birokratske zvijeri, ili pak presa koja kompresuje mehaničkog istrebitelja vrste kojoj još koliko analogni pojedinac pripada… Taj zvuk kog je Iggy Pop pronašao, dok je radio na stovarištu automobila, čuo je upravo onda kad bi se naglim pokretom skupila presa za reciklažu metala, havarisanih vozila… Taj metalni, prodorni zvuk prenešen u gitarski, distorzirani rif postao je zaštitni znak pank roka na cijelom svijetu. I to traje i danas, još od grupe The Stooges, a možda i ranije… Pank je kada ne vidiš izlaz iz svog ugla tavorenja, kad nemaš s čim i ne znaš kako, i kad su šanse nikakve, da ćeš pobjediti u tom klinču s svijetom glamura i mimikrije lakonskih preživara pop kulture, ali uprkos tome ideš iz sve snage srca glavom u ralje tog svijeta, igraš do kraja… jer nije cilj pobjediti, nego biti svoj u pokvarenom carstvu, gdje se odavno sve po propisima raspada… Prvi panker u istoriji svjetske literature, nalazim, bio je danski kraljević Hamlet… Onda vam je jasno koje pitanje sebi pretpostavlja kao osnovno polazište taj pokret. Dža, ili bu… nema predumišljaja, nema odlaganja… U trenutku sebe izreći, a kalkulisanje ostavljamo onima koji su hvalili kraljevo novo ruho…”patuljcima s naslovnih strana…”

KORIJENI

To je valjda ono što nas vezuje za naše postojanje. Pripadnost nečemu, ili nekome. Nekoj ideji, nekoj estetici, osjećajnosti svijeta. No to je i waltschmerz jedne generacije, jedne kulture, taj zajednički bol koji prožima, objedinjuje. Kad sam 1992. godine birao između biti, ili imati, korijeni su odlučili da je moj put kroz ono prvo navedeno, put do sebe, do sopstva, kao jedini mogući izbor čovjeka. Na svakom raskrću čuči taj vječiti zavjevač podjela i razdora… Korijeni su ono što me nadjeva snagom da se odlučim, kojim tragom se kretati i čemu se uspraviti… ka velikom usijanom svjetlu u dubini noći dok izranja, moj put je moj identitet, a korijeni su dokaz, da smo jednom, zajedno bili tu…